Santos, 1924. godine (arhiva Branke Bezić Filipović)

 

Hrvatsko iseljeništvo u Brazilu je najvećim dijelom s otoka Korčule te s ostalih srednjodalmatinskih otoka. Iako su se nakon plovidbe preko Atlantika iskrcavali u luci Santos, iseljenici se uglavnom tamo nisu zadržavali.

Ukrcali bi se na vlak i krenuli u Sao Paulo te ostali u okolici toga velikog grada. Manji dio je išao na druga mjesta. U Rio de Janeiru živi mali broj Hrvata, dok ih je 1956. godine u gradu Porto Alegre na jugu Brazila živjelo oko 1 000. Dio njih bili su lučki radnici i pomorci. Danas je to grad od pola milijuna stanovnika.

 

Puerto Alegre, 1930. godine

 

U isto vrijeme na sjeveroistoku Brazila u gradiću Pernambuco, koji danas ima oko 7 000 stanovnika, živjelo je stotinjak Hrvata, mahom pomoraca, lučkih radnika i mornara, koji su s vremenom otišli na sjever baviti se poljoprivredom.

Zanimljivo je i to da je dio naših pomoraca još sredinom 19. stoljeća ostavljao brodove i umjesto ostanka u lukama odlazio u Braziliju na plantaže kave, pamuka i šećerne trske. U lukama Pernambuco i Santos 1870. godine od žute groznice je umrlo 235 naših pomoraca.[1]

U rubrici „Gradska kronika“ u novinama „Novo doba“, izašao je 6. ožujka 1924. godine (broj 55., stranica 5.) članak pod naslovom „Iseljavanje u Braziliju“, gdje je pisalo:

„Vlada države San Paula u Braziliji ima nakanu da podupre useljavanje stranih radnika u svoje krajeve plantaža kave, time da iseljenicima koji joj se čine podesnim, plaća prevoz iz staroga kraja i put do poslodavca. Prilike u tim krajevima kave – unatoč rijetkim povoljnim vijestima, koje dolaze sa nekih starih fazenda – su takove da se naše iseljenike u svakom slučaju mora upozoriti, neka se ne sele u San Paulo. Iseljenici moraju raditi silno naporan posao, ponajviše u plantažama kave, u nezdravoj klimi, a njihovi poslodavci veleposjednici im, pod svakojakim izlikama čine takove odbitke na plati, da ni najmarljiviji iseljenik ne može ništa da prištedi, već se još i zadužuje kod poslodavca.“

 

Milostislav Bartulica je 1956. godine napisao članak o iseljenicima u Brazilu ili, kako se tada govorilo, u Braziliji. Koristio je razne izvore poput knjige Mirka Livadića „Država Sao Paulo u Braziliji“, objavljene u Trstu 1907. godine zatim „Katastar naših naselja“, koji je objavila Iseljenička služba u Zagrebu za razdoblje 1936. – 1940. godine; „Iseljenički arhiv“ Leksikografskog zavoda FNRJ, Zagreb IX Brazil, svezak 1 – 2; časopis „Iseljenički muzej“, Zagreb broj 11 za godinu 1938.; list „Novi iseljenik“, Zagreb za godine 1934., 1937. i 1938.; časopis „Matica“ broj 1 za 1952. godinu i Arhiv Jugoslavenske narodne obrane u Južnoj Americi, katalog, Split iz 1933. godine, stranice broj 16 i 23. Rukom napisan članak nalazi se u Državnom Arhivu u Splitu, Omladinska zbirka 21.

Bartulica ovako piše:

„Pred stotinu godina su se naše prve iseljeničke skupine naseljavale u Braziliju, u vrijeme kada je oko 1830. do 1860. mnogo naših pomoraca ostavljalo brodove i zadržavalo se na radu u južnoameričkim lukama, pa su zatim išli da rade na fazendama i pampama, na plantažama kave, pamuka, čaja i šećerne trske. Kasnije se bave vinogradarstvom i voćarstvom (banana, ananas) i uzgojem duhana.

Bilo je pojedinaca i prije, došlo je nekoliko naših iseljeničkih grupa 1825. – 1830. mahom iz Kranja i Štajerske[2] i naselilo se u unutrašnjosti Brazilije. Ali, veće useljavanje počinje tek od 1874. do 1880., kada su jače skupine Hrvata iz Dalmacije dolazile da se bave zemljoradnjom, pored Njemaca, Rusa, Poljaka, Talijana i Švicaraca. Prvi pomorci su se djelomično bavili lučkim radom i pomorskim poslovima (braća Mihanović iz Buenos Airesa), a veći je dio radio na zemlji kao colon ili se kasnije posvetio trgovini, obrtima, ugostiteljstvu i raznim zanimanjima.

Teški su uslovi rada bili, osobito u početku, svih naseljenika i uz klimatske teškoće trebalo je krčiti prašume, dok nisu sami postali posjednici i veleposjednici plantaža (fazendari) – farmeri, kojih imade uz naše poljoprivredne radnike po državama Sao Paulo, Minas Geraes, Rio Grande do Sul, Goyaz, Parana, Bahia i Matto Grosso.

  1. je od žute groznice pomrlo 235 naših pomoraca u lukama Pernambuco i Santos. Naši su iseljenici već oko 1900. – 1914. bili na okupu, po gradovima (Sao Paulo) i naseljima Tibirica, Nova Odesa – Rio Claro, stvarali su svoje stalne naseobine.

Austo-Ugarski konzulat je u Riu 1914. ustanovio, da je onda bilo oko 22.000 iz jugoslavenskih zemalja, a nakon Prvog svjetskog rata je iz Jugoslavije iselilo, osobito iz Dalmacije u Braziliju oko 27.000 osoba iz ondašnje primorske, zetske, savske i dunavske banovine, osim 10.000 – 15.000 Madžara i Nijemaca iz Vojvodine, među kojim je iseljenicima bilo nekoliko hiljada sa otoka Korčule u Santosu, Sao Paulu i dr. (1928. godine Blata, Velaluke i Račišća).

U tom drugom razdoblju našeg useljavanja bilo je dosta radnika, zidara, obrtnika, pa su naši ljudi radili po industrijama i gradnjama (ima i više industrijalaca, veletrgovaca po većim naseobinama).

U Braziliji je nastalo oko 50 naših naseobina, od kojih je 30 većih i poznatijih, osobito u državi Sao Paulo, gdje ih je više od polovice svih naših iseljenika te u državi Minas Geraes. U tim naseobinama i manjim naseljima po velikim prostranstvima Brazilije danas živi preko 50.000 jugoslavenskih iseljenika (1928. ih je bilo oko 50.000 u oko 10.000 obitelji sa 8.000 djece: 1933. – 1934. oko 60.000, 1939. oko 40.000, 1946. čak 80.000; u državi Sao Paulo preko 25.000 (1952. je registrirano 12.000 državljana FNRJ). Broj iseljenika se mijenja uslijed izvjesnog pomjeranja poljoprivrednih i tvorničkih radnika prema ekonomskim prilikama i uslovima te prema nadnicama na haciendama. Od toga broja 30.000 Hrvata, najviše iz Dalmacije – s Korčule i Brača, zatim iz Hrvatskog primorja (iz Senja, Sušaka), iz Zagreba, Đakova, Slavonije; 15.000 Slovenaca iz Kranjske, Štajerske i Slovenskog Primorja; 5.000 Srba iz Banata, Hercegovine, Crnogoraca i Makedonaca.

Naše su važnije naseobine: luke Pernambuco, Bahia, Rio de Janeiro (1.000), Santos, Porto Alegre (1.500); najveća je naša naseobina Sao Paulo, s okolicom ima oko 10.000 naših ljudi; u državi Sao Paulo: Tibirico, Rio Claro, Linha Paulista, Rio Preto, Jaboticabal (oko rijeke Parana), Santa Rita – Paulista, Sorocaba, Santa Barbara; u državi Minas Geraes: Diamantina (1.000 oko rijeke San Francisco), Ouro Preto, Bello Horizonte, Itatiaya, Novo Fribargo; u državi Bahia: Sento, Sande, Goyaz Villa Maria, Manaos (1.000 na Amazonkama).

Zbog raštrkanosti samih zemljoposjednika i zemljoradnika te udaljenosti naselja, a tek kasnijeg većeg grupiranja po gradovima, nacionalno – politički, potporno – društveni i prosvjetni rad započinje organiziranjem društava prvih godina XX vijeka (1895. su naši iseljenici bili organizirani u austro – ugarskom društvu, a jaka se jugoslavenska grupa bila odijelila). U Braziliji je od 1903. – 1940. osnovano 30 naših društava, i to u Sao Paulu najviše i u Riu de Janeiru. U Sao Paulu se 1903. osniva prvo naše društvo ‘’Jugoslavenski tamburaški zbor’’, a 1905. ‘’Jugoslavenski sokol’’, s kojim se prvo društvo spaja. Za Prvog svjetskog rata kada je nacionalni val oslobodilačke borbe zahvatio i Jugoslavene u Braziliji, 1917. utemeljuje se društvo ‘’Rijeka’’ (Ypiranga) kao ogranak ‘’Jugoslavenske narodne obrane’’ u Južnoj Americi (centra ‘’Jadran’’ u Buenos Airesu); drugi ogranak ‘’Jugoslavija’’ iste organizacije djelovao je u naseobinama Porto Alegre (država Rio Grande do Sul), koja društva sakupljaju doprinose za narodnu borbu i kasnije nakon rata za postradale u domovini. 1928. osniva se ‘’Jugoslavenska čitaonica’’ i ‘’Iseljenički odbor’’, 1929. Slovensko kulturno društvo ‘’Ornus’’, 1929. su postojali ‘’Jugoslavenski narodni dom’’ i Hrvatski športski klub ‘’Zrinski’’, 1930. stvara se Slovensko izobraželno društvo ‘’Primorje’’, djelovala je i ‘’Hrvatska sloga’’, a zatim daje priredbe dramski odsjek i pjevački zbor ‘’Primorja’’,  1935. je u akciji ‘’Jugoslavenska žena’’ i 1936. nogometno društvo ‘’Dalmacija’’ postizava uspjehe.

Osnovana su ova potporna društva koja su djelovala: 1929. ‘’Hrvatski narodni savez’’, od 1929. – 1935. ‘’Jugoslavenska narodna potporna zajednica’’, 1932. – 1936. ‘’Jugoslavensko potporno okruženje’’, 1937. ‘’Drugo Jugoslavensko potporno društvo’’, a 1946. osnovano je društvo ‘’Ujedinjeni Jugoslaveni u Brazilu’’. Bilo je još društava poput ‘’Jugoslavenog iseljeničkog odbora’’ i ‘’Jugoslavenskog centra’’ u Rio de Janieru.

Naših iseljeničkih novina izlazilo je pet: od 1928. – 1934. u Sao Paulu. Prvi je pokrenut ‘’Jugoslaveni u Brazilu’’ 1928. – 1934.(lektor Dušan ?, urednici Ivan Vranjac i Milan Wolner) zatim ‘’Hrvatski list’’ od 1929. – 1930., ‘’Brazilska novina’’ i ‘’Izseljenec’’ (urednik Ivo Butković) 1930. i ‘’Brazilski Slaven’’ 1931. (urednik Ivo Butković).

 

Naslovnica Hrvatskog lista (iz knjige Milana Puha ‘’Hrvatska u Brazilu između 1918. i 1941.)

 

Od ekonomskih akcija 1931. osnovana je ‘’Zadruga Jugoslavena’’, 1934. je počelo poslovati trgovačko – bankarsko društvo ‘’Yugo – agenicja Ltda.’’ s glavnicom od 20.000 dolara.

Među naše uglednije iseljenike spadaju braća Mirko i Stjepan Seljan (Sao Paulo, Rodrigo Silva, Ouro Preto) istraživači i naučni radnici, Venceslav Paeta veletrgovac I utemeljitelj  ‘’Jugoslavenskog sokola’’ i počasni konzul Jugoslavije, Franjo Paternoist veleposjednik, direktor tvornice i predsjednik ‘’Jugoslavenskog potpornog udruženja’’, Ivo Ercegović director tvornice i predsjednik Drugog jugoslavenskog potpornog udruženja, dr. Zoran Ninić liječnik, veletrgovac Mirko Taussig, tvorničar i draguljar u Riu Kosta Popović, koji je ujedno bio član Centralnog odbora za pomoć Jugoslaviji, pa je u suradnji s Crvenim križem Brazilije u razdoblju od 1947. – 1952. poslao više doprinosa naših iseljenika za obnovu postradalih krajeva, za bolnicu u Blatu na Korčuli i 500 paketa za djecu. Od 1000 povratnika 1948. – 49. najviše ih je stiglo na Korčulu, njih 60. Od 1938. je u Riu de Janeiru postojalo Poslanstvo Jugoslavije  i jedno kratko vrijeme iseljenički izaslanik.’’

 

Priredila: Branka Bezić Filipović

Lektorirala: Lea Vrbančić

 

[1] Državni arhiv u Splitu, OZ 21, zabilješke Milostislava Bartulice

[2] Kranj je u Sloveniji, a Štajerska je austrijska pokrajina, ali tada smo svi bili u istom kraljevstvu.