Antonio Rendić se rodio u Sutivanu na Braču 1896., a kao četverogodišnjak je s majkom Magdalenom Ivanović te bratom Gaetanom, otišao u Čile. Tamo im je u gradu Antofagasti već bio otac Jure Rendić.

Školovao se za liječnika, a cijeloga života pomagao je sirotinji. Poznato je da je pred njegovom ordinacijom uvijek bio dugi red i da nikoga nikad nije odbio. Siromašne je besplatno liječio, a čak im je i lijekove kupovao. Zvali su ga Liječnikom sirotinje i Apostolom skromnih.

Onima kojima nije liječio tijelo, liječio je dušu. Naime, bio je pjesnik i poliglota. Govorio je hrvatski, španjolski, engleski, francuski i talijanski jezik. Poeziju je pisao pod pseudonimom Ivo Serge, a objavio je 49 knjiga, uglavnom nostalgičnih, religiozne i ljubavne tematike.

 

ODA POEZIJI

Poezija je

Rođena prije mene,

Prije Isusa,

Prije dinosaura

I zbog toga

Poezija je

Prva na svijetu

Zajedno sa mnom.

 

Supruga s kojom je stupio u brak bila je Engleskinja, a kako nisu imali djece, prihvatili su Antonijeve nećake kao svoje.

Za svoj humanitarni rad, Antonio Rendić je dobio priznanje Primer caballero del ancla de Antofagasta, a papa Pavao VI. dodijelio mu je 1962. godine titulu Comendador de la Orden de San Silvestre. Čileanska medicinska akademija proglasila ga je najboljim djelatnikom (Mejor trabajador) i bio je njen dopisni član. Bio je član Rotary cluba, osnivač Crvenog križa i doživotni počasni predsjednik Vatrogasnog društva Pascual Baburizza, Bomba Hrvatska. Po njemu se u Antofagasti zovu škola i ulica, a jedan je od petero Hrvata kojima je u tom gradu podignut spomenik.

Pseudonim Ivo Serge je izvedenica od sveti Ivan, odnosno, Sutivan kojemu je posvetio pjesmu. U stihovima na jednome mjestu kaže …kada umrem, to neće biti zauvijek… Da se tako i dogodilo vidi se po brizi općine Sutivan za svoga slavnog sugrađanina. Gradska knjižnica nosi ime ‘’Antonio Rendić Ivanović’’. U njoj je pred skoro desetljeće osnovana zbirka iseljeničke literatura pod nazivom ‘’Druga domovina’’. Ja sam podržala tu akciju i donirala preko 500 knjiga. Općina Sutivan je 2019. godine otkrila spomen-ploču na Rendićevoj rodnoj kući. Na ploči su uklesani Rendićevi stihovi iz poeme ‘’Sutivan’’: Nada, nada hay de ti que no recuerde (Nema ničega o tebi što ne pamtim). Ploču je otkrio Pedro Marinov, nekadašnji počasni konzul Republike Hrvatske u Antofagasti, koji je tih dana boravio na Braču, a osobno je poznavao pokojnoga Rendića.

Antonio Rendić je preminuo u Antofagasti 1993. godine. Tada je biskup Antofagaste, podržan od hrvatske zajednice, uputio Vatikanu 1 600 svjedočanstava sa zahtjevom za Rendićevu beatifikaciju, što je u postupku, a računa se i na to da će biti proglašen svecem.

 

I da završimo Rendićevim stihovima:

U pjesmi Oficina Humberstone, Rendić piše o avetinjskom gradiću, napuštene salitere koja je započela s radom 1877. godine i u kojoj je živjelo 1500 ljudi, a zapošljavala je 720 radnika. Neki od stihova pjesme glase:

Hrđa, ruševine i krhotine.

I samoća i tišina

zavijaju kroz fatamorganu.

I tamo u pogonima bez posla

vagoni nepokretni,

krčag raskomadan

i tereni čije prazne utrobe

zjape mirnoćom na suncu i vjetru.

 

 

Branka Bezić Filipović

 

 

 

 

 

GOVOR POVODM OTKRIVANJA SPOMENIKA ANTONIJU RENDIĆU:

„Svetac mršave figure i vitke siluete, koji je, liječeći bližnjega, hodao prašnjavim ulicama maloga grada koji je tek počeo činiti prve korake za postati veliki Grad.“

Uvijek sam se pitao, otkad mi je kolega vatrogasac skrenuo pažnju prije nekoliko godina, što ako je ugao ulica Latorre i Maipú jedino raskrižje ulica u urbanom području Antofagaste koje doseže mali vrh?  Ako pažljivo pogledamo na spomenutom uglu, možemo vidjeti kako se ulice spuštaju u smjeru prema četirima kardinalnim točkama zemlje. Bez sumnje je geografska zanimljivost da je ovo urbano raskrižje na maloj prirodnoj uzvisini, nešto bliže nebu, više u visini od ostalih prometnica oko njega. Kuća dr. Antonija Rendića u kojoj je živio godinama, na tom je uglu, na vrhu, tiha, gotovo i ne sluteći, poput urbanog hodočasničkog svetišta skromnih građana koji su tražili zdravlje za tijelo i mir za dušu.

Doktor, čovjek sa sjevera, korektan liječnik, vječni vatrogasac, zaljubljenik u svoj rodni kraj koji je pustio korijene u solima pampe, uvijek u potrazi za svetošću, u trajnoj vježbi činjenja dobra svojim bližnjima, pretvara mjesto svog zemaljskog obitavanja u svetište ili jednostavno u baštinu grada zahvaćenog preuređenjem bez sjećanja, koji gleda kako mu iz različitih razloga nestaje temeljna ljudska i arhitektonska povijest u desecima kuća gdje se sjećaju kao u herojskom epu kakvi su bili Antofagastinci staroga kalupa, staroga kova kako bi rekla moja majka.

Ne sjećam se točno koliko sam imao godina, ali toga poslijepodneva majka me odvela samo nekoliko minuta da me on pregleda. Bilo je to vrijeme kada su već postojale ordinacije i klinike, ali vrijeme kada su sati telefoniranja i katastrofalnih osiguranja tek dolazili i vrijeme bez uvredljivih tonova. Ono vrijeme kada si, ako nisi stigao na vrijeme u ambulantu, mogao otići liječniku za siromašne i on bi te uvijek primio sa svetačkim osmijehom na licu.

Imam samo nejasna sjećanja na taj trenutak. Pomalo mračna prostorija, vitrina srebrnih instrumenata koji su blistali svjetlom neke daleke svjetiljke i još jedna polica s lijekovima koji su bili složeni s iznimnom pažnjom i visoki liječnik u bijeloj kuti mirna glasa koji me pozorno pregledavao.

“Ne brinite, gospođo, to je samo prehlada koja će proći za nekoliko dana”, rekao je mojoj majci dodajući joj neke lijekove koje je držao u ladici svoga stola. Tako sam upoznao Doktora kojemu se moja majka uvijek divila, kao što se ja divim cijeloj zajednici Antofagaste koja počiva na divnim sjećanjima nas koji smo rođeni u ovoj blagoslovljenoj zemlji i imali sreću upoznati ga u životu i radu. Jedan svetac posjetio je naš mali grad zaboravljen od pravde i svojim velikim srcem utjelovio Evanđelje Stvoritelja.

S godinama sam postao učitelj i kroničar. El Mercurio de Antofagasta objavio je moju knjigu pod nazivom “Škola i zatvor” i kao način da mi se zahvale za pismeno priznanje učiteljima i žandarima koji su omogućili da škola opstane unutar zatvora unatoč skromnim sredstvima, pozvali su me jednog jutra u 90-ima u školu. Sjeo sam pored ostalih kolega koji su tu radili i čekao početak ceremonije, kada smo iznenada, dok je svirala pozadinska glazba, čuli veliki pljesak iz zatvoreničkog prostora. Dolazio je doktor Antonio Rendić Ivanović u svijetlom odijelu, tamnoj i tankoj kravati plus elegantnom bijelom šeširu, s intenzivno sjajnim crnim obrubom koji je plijenio sve poglede, a njegove pomno ulaštene cipele davale su pečat njegovoj eleganciji. Doktor je lagano krenuo prema svome sjedištu uz pljesak svih prisutnih, uzvraćajući viteškim gestama i naklonom šešira. Svi smo ustali i on se svečano rukovao sa svakim od nas, sjećam ga se kao sjajne zvijezde u pustinji u vedrim noćima. Doktor je pažljivo pratio ceremoniju te je na kraju ovog događaja prišao zatvorenicima i pozdravio one koje je mogao, rukujući se uz zagrljaje i izraze ljubavi, zatim se pozdravio s nama i ušao u automobil koji ga je čekao parkiran na ulica Prat.

Vrijeme je prošlo, sjećanje na tisuću događaja kojima sam prisustvovao u mom životu nestalo je iz mog sjećanja poput suhog lišća koje su jesenji vjetrovi zameli na Aveniji Brasil u Antofagasti. Ali sjećanje na ceremoniju koju je početkom 1990-ih održao gradonačelnik Don Floreal Recabarren Rojas (RIP) u Gradskom kazalištu u čast Doktoru za siromašne i predstavio njegovu knjigu pjesama i spisa iz Antofagaste, ostaje nepromijenjeno tijekom vremena kao zarobljeni brončani kip nepokretan na pijedestalu na Plazi Colon.

Doktor se uvijek sjećao svoje zemlje, one blagoslovljene zemlje u kojoj je rođen 2. prosinca 1896. u Sutivanu, u današnjoj Hrvatskoj, koju je jednoga dana ostavio, kao i mnogi njegovi “zemljaci” da bi došli u pustinju i postali ljudi sa sjevera, osnovali vatrogasna društva, društvene i sportske klubove, dali se u posao u industriji i poduzećima, bili su kočijaši u pustinji, borili su se za bolje dane. José Papic, José Trevizán, obitelji Korlaet, Kútula, Martinich, Šimunović… Ovo je samo nekoliko primjera kod kojih poslovni smisao nije isključio milosrđe ni ljubav prema ovom sterilnom šljunku ili pijesku blagoslovljenom mineralima koji svakodnevno oblikuje naš krajolik.

Kako vrijeme prolazi, a događaji u ovome gradu koji raste, lik doktora Antonija Rendića Ivanovića postaje golem, golem po svetosti njegovih djela i po dubini njegovih zapisa. Baš poput svećenika koji je pokupio djecu na mostovima Mapocho ili časne sestre koja je čistila gubavce u Indiji ili Oca koji nas je hodajući Španjolskom i svijetom učio častiti i poštovati ​​Boga u svakodnevnom životu. Ovaj liječnik za siromahe nas svojim životom i primjerom poziva na izgradnju humanijeg i pravednijeg sjevernog i univerzalnog društva, gdje naši darovi moraju biti na usluzi onima najpotrebnijima i njihovim najhitnijim potrebama.

Doktorove riječi i djela traže od nas puno više od običnog sjećanja sazdanog od imena ulice i riječi. Napravljena je plemenita i stroga bronca koja je ovjekovječila lik svetog čovjeka kojega je nekoć Bog dao našoj voljenoj Antofagasti, taj pravedni dug je podmiren, možda bez veličanstvenosti i položaja koji njegov lik zaslužuje, ali namjera se prepoznaje.

Ricardo Rabanal Bustos

magistar edukacije, profesor, povjesničar i kroničar

Antofagasta, 16. siječnja 2021