Moj pradjed, Vicko Batoš je došao u Argentinu 1932. godine. Ovo je pomalo posebna priča, jer je imao sreće, božje pomoći ili sudbine. Rođen je u malom mjestu Pitve, u brdima otoka Hvara, 30. svibnja 1907. godine. Imao je četiri mlađa brata, sestre blizanke, s kojima je održavao kontakte putem pisama i dvije koje su slijedile njegov put u Argentinu. U obitelji vjerujemo da njegova odluka nije bila nimalo laka, oduvijek je čeznuo za domovinom, toliko da je praktički cijelo vrijeme šutio.
Prema usmenom svjedočanstvu moje bake, obitelj je dobila pismo s obaiješću o smrti njegova oca. Majka ga je bez oklijevanja, takvog kakav je bio, s onim što je imao na sebi, poslala da ode u Južnu Ameriku, o čemu vrlo malo znamo. U Centru za latinoameričke migracijske studije nema registriranih podataka niti bilo čega vezano za nj što bi bilo pravne prirode.
Nešto malo smo doznali od jedne hrvatske obitelji, s kojom se navodno sreo u luci Buenos Airesa. Bez pezosa i s onim sitnim što je imao na sebi, bez papira, dakle ilegalno, napustio je tršćansku luku skriven u jednom od spasilačkih čamaca. Hranio se mrvicama koje su ostajale iza drugih ljudi, trudeći se da ga se ne otkrije. Napokon je uspio, stići na argentinsku carinu i stao je u dugačak red. Do tada su već bili deportirali nekoliko onih koji su došli ilegalno. Pred njim je bila jedna obitelj, a uz obitelj je ulazak bio lakši, jer je to bio jedan od glavnih ciljeva procesa useljavanja. Zbog toga ih ulazak u zemlju nije mnogo koštao. Ovi su se prezivali Mimica. Navodno, kada su ga pitali za papire, zavladala je tišina jer nije imao što odgovoriti. I u tu priču ulazi otac obitelji Mimica, čije ime ne znamo, niti znamo je li ga tada i Vicko znao. Taj je čovjek shvatio o čemu se radi i odmah je djelovao, uhvatio ga je pod ruku, hrabro rekao carinicima da je on s njima i da je dio njihove obitelji. Otišavši odatle, među mnoštvom i beskrajom koji je toga dana bila luka Buenos Airesa, obojica su krenuli različitim smjerovima, a da se nisu ni pozdravili.
Nakon što je ušao na teritorij Argentine, Vicente (Vicko) je pronašao posao u gradiću San Eduardo na jugu provincije Santa fe, gdje postoji nekoliko zajednica hrvatskih useljenika, pa je prilagodba za njega bila vrlo jednostavna. Otac ga je naučio nekim poljoprivrednim poslovima kojima se mogao uzdržavati.
Vrijeme je prolazilo, a on se prilagodio seoskom životu u Argentini. Malo, pomalo uštedio je nešto novca kako bi doveo svoju braću, a nastavio je održavati kontakt sa svoje dvije sestre koje su mu pisale jednom mjesečno. Međutim, dogodilo se nešto neočekivano.
Jednoga dana, običnog, poput mnogih drugih, gazda ga je poslao ograditi jedan teren. Postavljajući stupove susreo je susjeda sunarodnjaka. Oboje su govorili hrvatski jezik, brzo su se sporazumjeli i započeli priču. Čovjek je bio visok, jahao je konja i počeo je prepričavati svoj dolazak u Argentinu. Rekao je da je na ulasku u zemlju u njega udario visok, vrlo mršav dječak, koji praktički nije mogao ustati i da je vidio je kako su ga carinici počeli koriti upirući u njega prstom. Da ga je tada uhvatio pod ruku i rekao carinicima da je to dijete s njima. Zamišljeno je rekao: “Volio bih znati što se s njim dogodilo.” Kad je čovjek s konja spustio pogled, vidio je moga pradjeda u suzama kako mu pruža ruku za pozdrav i govori: ‘’Taj mršavi dječak sam bio ja.’’ Čovjek se na to spustio s konja da ga snažno zagrli.
S vremenom je Vicente uspio osnovati obitelj, zajedno s potomkinjom Hrvata, Juanom Tomisich (Tomičić). Dobili su petero djece i pored toga, Vicko je postigao svoj cilj da dovede svoja dva brata sa Hvara. Jedan od njih je otišao živjeti u Firmat, a s vremena na vrijeme odlazio mu je u posjetu. Drugi, po imenu Grgur, dobio je posao berača luka u Mendozi. Njemu je bilo jako teško, a i plaća mu je bila mala. Sati provedeni na suncu uzrokovali su da se teško razboli i na kraju je umro. Unatoč udaljenosti od San Eduarda do Mendoze, poput dobrog starijeg brata, Vicko je odlazio brinuti se za njega i platio je njegovo liječenje. Na kraju su ga sahranili u San Eduardu, da bi makar tako bili blizu.
Životne okolnosti su postajale sve teže. Vicka danas pamte kao čovjeka koji je, unatoč šutnji, uvijek imao osmijeh, kao osobu koja je voljela ribu, naročito ako je morska i kao osobu koja je sporo jela. Sigurno je bio puno više od toga, a znamo da je živio za obitelj i za domovinu iz koje je odselio. Svima je bio nono Batos, uvijek veseo, uvijek živ i uvijek pažljiv. Stoga vjerujem da je obitelj glavna hrvatska tradicija koju nam ostavio u amanet, naučio nas je da se isplati boriti za obitelj i da krv nije voda kako kaže hrvatska uzrečica. Nema sumnje da je tako, krv je gušća od vode.
Matias Pracht, praunuk