Zovem se Mariana Glavinić Luraschi, rođena sam u Asunciónu, glavnom gradu Paragvaja, imam 31 godinu i arhitektica sam. Moji roditelji se zovu Gustavo i Laura i iste su profesije. Također, imam mlađega brata po imenu Gustavo José i psa po imenu Mila.

Od malena su me zanimale migracije i povijest ljudi koji su morali napustiti svoju zemlju, svoje obitelji i svoje voljene. Velika većina je znala da bi povratak bio nemoguć, što sam vidjela na primjeru vlastite obitelji budući da su svi moji pradjedovi i prabake emigrirali u Paragvaj iz neke europske zemlje, bilo iz Hrvatske, Italije ili Španjolske.

Oba roditelja moga djeda po ocu, Fortunata Víctora Glavinicha Pangrazia, bili su Hrvati koji su doselili u Paragvaj. Njegov otac Srećko, kojeg su u Paragvaju preimenovali u Fortunato, rođen je u Makarskoj 1872. Bio je prvi i jedini sin Josipa (José Glavinić) i File (Filomena Rafanelli). Josip se posvetio gradnji u kamenu. Radio je na izgradnji zvonika igranske crkve, u neposrednoj blizini Makarske.

 

Matična knjiga rođenih, upis rođenja Srećka (Felice Antonio Giacomo)

 

Srećko je uspio ići u školu samo do drugoga razreda. Dane u Makarskoj provodio je u gradnji drvenih brodova s ​​prijateljima i plivajući u moru, tom tirkizno plavom moru koje kupa obalu Makarske rivijere. Toliko da je u dobi od 10 godina doživio i prvi brodolom.

Srećko je potkraj 1890. emigrirao u Paragvaj u potrazi za poslom, kako bi mogao pomagati roditeljima i trima sestrama. Kada je kod kuće rekao da će iseliti, obitelj se s time nije složila. Suočen s odbijanjem roditelja, bez novca da kupi kartu, Srećko se provukao kroz gužvu i bez pozdrava, ali i bez putne karte, ukrcao na brod kao slijepi putnik. Tijekom plovidbe bio je otkriven i postavljen na posao pomoćnika strojara. Sve što je naučio na tom putu bilo mu je od koristi kasnije, kada se zaposlio kao brodski strojar u brodarskoj tvrtki Hrvata Nikole Mihanovića, Pelješćanina iz Buenos Airesa.

U međuvremenu, u Cavtatu se rodina moja prabaka Paulina 1887. godine. Potkraj 19.stoljeća bolest je napala vinograde, a mnogo ljudi je umrlo od kuge. Zbog toga su 1894. njeni roditelji Antonio Pangrazio i Amalia Filippi odlučili emigrirati u Južnu Ameriku zajedno sa svoje troje male djece. S njima je emigrirao i Antoniov brat Natalio, njegova supruga i djeca.

 

Matična knjiga rođenih, upis rođenja Pauline

 

Paulina i Srećko upoznali su se u Paragvaju i vjenčali 1917. u Asunciónu. Uskoro su morali otići u paragvajski Chaco, u Puerto Pinasco, gdje je Fortunato radio u tvornici tanina. Tamo su dobili svoje prvo dijete, Joséa. Zatim su se vratili u Asunción, gdje su rođeni Marcos, Antonio i Fortunato, moj djed.

 

     

Vjenčani list i fotografija sa vjenčanja Srećka i Pauline

 

Iako je Srećko imao vrlo oskudno obrazovanje, bio je vrijedan čovjek, uvijek imajući na umu svoju obitelj koju je ostavio u Makarskoj i stalno je slao pomoć. S njegove strane, sestre su mu slale pisma i fotografije kako bi mogao upoznati i pratiti kako rastu njegovi nećaci. Osim posla u tvornici tanina i brodostrojara u Tvrtki Mihanović, imao je vlastito skladište, smješteno u središtu Asuncióna.

 

     

Srećko u svom vrtu i in memoriam koji su objavili njegovi prijatelji povodom druge godišnjice njegove smrti

 

Srećko je preminuo nakon duge i mučne bolesti 1946. godine, deset godina prije rođenja moga oca. Nakon toga je izgubljena komunikacija s obitelji u Hrvatskoj. Ipak, Paulina nije nikada zaboravila hrvatski jezik. Često je posjećivala Družbu sestara Vincencijanki iz Zagreba, gdje je sa sestrom Slavom Vedrinom provodila duge sate razgovarajući na materinjem jeziku. Baka Paulina nije slavila rođendan, slavila je svoj “imendan”, svoj sveti dan, kako je to u Hrvatskoj bio običaj. Odmalena mi je tata govorio da imam isti karakter kao njegova baka Paulina: snažan, čvrst, ali plemenitoga srca, ponosan na svoju obitelj i voljan pomoći svojim najmilijima.

 

     

Srećko u svom dučanu s mojim djedom Fortunatom                Fortunato kao mlad

 

Godine 1998. moj je otac postao član Paragvajsko-hrvatske gospodarske komore. Željeli su pokrenuti trgovačke i kulturne veze između Paragvaja i Hrvatske i tako ujediniti obje zemlje. Zbog toga je imao priliku posjetiti Hrvatsku, koja je za nas do tada bila san. Sjećam se da sam molila tatu da me povede sa sobom, što naravno nije mogao. Plakala sam na aerodromu i rekla sam mu da ću jednog dana otići tamo živjeti.  Tata je tom prigodom posjetio Makarsku u nadi da će naći svoju rodbinu, ali su mu rekli da nema više nikoga i on se vratio u Paragvaj jako tužan, jer je imao veliku želju obnoviti prekinute veze.

Te godine se igralo Svjetsko prvenstvo u nogometu u Francuskoj ’98 i tata nam je donio dresove hrvatske reprezentacije. Moj je bio broj 3, od Šimića, a bratov je bio, naravno, broj 9 od Davora Šukera. Još se sjećam da smo brat i ja utakmice gledali u tim dresovima. Potom je došla utakmica protiv Njemačke, a imali smo susjeda Njemca. Kada je Hrvatska pobijedila Njemačku, moj brat i ja izašli smo na ulicu slaviti, u tim majicama i sa zastavom.

Naša hrvatska tradicija uvijek se kod kuće njegovala. Baka Paulina i njena sestra Elena spremale su fritule, a obiteljski pas se zvao Vuk. I dan danas se nazdravljamo uglas Živjeli!, baš kao što su to njih dvije radile. Paulina je slavila Božić uz ručak, kakav je hrvatski običaj, za razliku od Paragvajaca koji slave na Badnjak uz veliku večeru. Naravno, odrasla sam uz “Slatku malu Marijanu” koja je svirala u pozadini na svakom okupljanju hrvatskih potomaka na koje smo dolazili s tatom. Kada sam imala 6 godina, brat je saznao da nam je prezime promijenjeno i da ćemo se potpisivati ​​izvorno: Glavinić.

Potaknuta svojom radoznalošću od malih nogu, u želji da naučim jezik i kulturu svojih predaka, prijavila sam se i dobila stipendiju za učenje hrvatskog jezika u Hrvatskoj. Odlučila sam tečaj Croaticum pohađati u Splitu jer su moji pradjedovi bili Dalmatinci. Taj semestar u Hrvatskoj mi je bio prekrasan, naučila sam puno o hrvatskoj povijesti i običajima, putovala sam i vidjela prekrasna mjesta. Ali baš kao i moj tata 1998., nisam mogala pronaći našu obitelj i to me jako rastužilo.

Samo 20 dana prije nego što sam se trebala vratiti u Paragvaj, pomogla mi je osoba koja radi rodoslovlje u Makarskoj i dala mi je broj moga bratića Marija. Razgovarala sam s njim i rekala sam mu da sam u Hrvatskoj i da smo u rodu. Nekoliko sati kasnije primila sam pozive s različitih brojeva, bili su to moji stričevi koji su me željeli upoznati i razgovarati sa mnom. Nakon toliko godina imali smo priliku sresti se! Ti su mi dani bili tako uzbudljivi! Moja me hrvatska obitelj dočekala kao da nikada nismo bili razdvojeni. I na neki način, bilo je to “zatvaranje kruga”. Sigurna sam da se pradjed Srećko sa mnom ”vratio” u Makarsku i da je bio prisutan u svakom tom zagrljaju, koji je na neki način bio i njegov ponovni susret s obitelji.

Ja sam odlučila živjeti u Hrvatskoj i moja obitelj u Paragvaju me u tome podržala, a i oni u Hrvatskoj su bili jako sretni i primili su me s puno ljubavi. Uvijek se sjetim riječi  strica Marka: „Imaš iste oči, isti pogled kao moja baka Luiđa (sestra mog pradjeda Srećka) i istu kosu. Kad me pogledaš, vidim nju kako me opet gleda kao kad sam bio dijete.”

U Hrvatsku sam se vratila 2019. godine nastaviti s tečaj jezika i kulture, a službeno sam se odlučila preseliti godinu dana kasnije. Radim u arhitektonskom uredu u Splitu.  Potaknuta ljubavlju prema ovoj zemlji, a u znak poštovanja prema Srećku i Paulini koji su mi ostavili nesagledivu baštinu, čiji sam dio, zatražila sam hrvatsko državljanstvo i danas mogu reći da sam ponosna Hrvatica.

Napisala: Mariana Glavinić Luraschi

Prevela sa španjolskoga i prilagodila: Branka Bezić Filipović