Hrvati na Novome Zelandu

 

Kad putuješ u Zelandu
I u druge svieta strane,
Svuda kaži da si Hrvat,
Moj mileni, slatki brajne!

Ljubi milu domovinu
Zanajviše potla Boga;
Imena se ne odriči
Slavnog našeg hrvatskoga! 1

Kada je zlato bilo otkriveno u Australiji 1851. godine i na Novom Zelandu 1861., mnogi su tamo došli preko Pacifika iz Kalifornije. Zadranin John Lovorovich i njegov partner John Oliver (imena i prezimena prilagodili su engleskom jeziku) brodom Rambler prevozili su doseljenike na relaciji Australija – Novi Zeland.

Međutim, ključni događaj početka naseljavanja Zemlje Dugog Bijelog Oblaka, kako su Novi Zeland zvali Maori, bio je dolazak broda Novara, fregate austrijske ekspedicije koja je pošla iz Trsta 1857., a došla je u Novi Zeland 1859. godine.

 

 

Kapetan broda barun Friedrich Pock bio je prije na Novom Zelandu pa je svrha posjeta bila da oficiri, kadeti i mornari steknu nova iskustva. Na brodu je od 315 ljudi bilo 30 časnika i 7 znanstvenika (biolozi, botaničari…) te 250 dočasnika, od čega 175 Hrvata. Od zapisanih prezimena vidljivo je da su velikim dijelom bili sa sjevernog Jadrana. Bili su to Car, Randić, Franković, Vranić i Žic, a bilo je i i korčulanskih poput Dulcich, Fabris i Vujnovich. Ploviti na jedrenjaku bilo je iznimno teško. Mornari su se morali penjati uz jarbol po svakom vremenu, i danju i noću, a o njihovoj spretnosti ovisila je sudbina broda. Zato su dezertirali, ako su mogli. Vjerovalo se da su osnivači hrvatske kolonije na Novom Zelandu bili baš dezerteri s Novare. Međutim, puno je bliže istini da su po povratku njihove priče potaknule druge na put u tu daleku zemlju. Prvi naši pomorci pojavljuju se oko 1870. godine i bili su oni koje je put tamo slučajno doveo.

Pravi val naseljavanja zbio se od 1892. do 1899., mahom onih koji su radili kako bi pokrili trošak puta i vratili se kući s nekom zaradom. No, kako se planovi često mijenjaju, za nekima su s vremenom došle supruge i djeca. Osim onih koji su došli iz ekonomskih razloga, bilo je i onih koji su došli da bi izbjegli regrutaciju. Iseljenici na Novom Zelandu najvećim su dijelom iz Makarskoga primorja, s područja Vrgorca, Korčule te s otoka Hvara. Na području od Tučepi do Gradca 1910. godine živjelo je 9608 stanovnika, a gotovo 900 odselilo ih se u Novi Zeland. Tu je posebno izražena takozvana lančana migracija, kada su jedni povlačili druge.^[2]

U Narodnom listu iz Zadra izašao je 7. srpnja 1897. godine u broju 55, članak u kojemu je pisalo o stanju na Hvaru: Amo naopaka, vina će se ulit samo malo, četvrtu lanjsku, ako uš i to umetne. Masline slabo, a maslina je velika blagodat za ovu varoš, kada urodi i srednje. Ovih dana putuju iznova naši iz Sućurja za Novu Zelandu na broju ih devet odavle, tri iz Bogomolje, dvanest iz Gdinja i četiri iz Primorja. Do sada ih evo tamo iz Sućurja 76 na ravno. Po jematvi ih putuje još dvadesetak.

Brodska karta od Splita do Aucklanda koštala je 385 kruna, za što se tada moglo kupiti 7,5 ha vina. Cijena je bila ista od 1905. do 1915. godine.

Ante Kostanić pisao je iz Novog Zelanda u Split 1913. godine uredniku Pučkog lista da su tamo strogi zakoni za doseljenike: Ako li ne znaš štiti ni pisati; ako si bolestan u očima; ako si hrom ili sakat; ako imaš koji priljepčivu bolest, ne dadu ti se iskrcati na kopno, već te vrate odkuda si došao. Neudatim ženskicama ne dadu takodjer pristupa, a tako isto ni djeci, ako li nisu navršila 14 godina, već kad su u društvu svojih roditelja. Svaki iseljenik kad se opremi u Zelandu, neka promieni novac u englesku munitu kod kuće, jer će ga inače u Italiji ljuto izvarati. Neki naši, putujući u tugji sviet, viču po brodu kao da su kod ovaca u planini, pa im se Francuzi, Španjolci i drugi narodi rugaju i reku, da smo divljaci. Po brodu ne pljuj, ne smij se bez potrebe, ugibni se svakomu tko oko tebe progje, pa ćeš biti čašćen. U gradu Aucklandu Nove Zelande imade mnogo našega naroda, koji dragovoljno i srčeno pričekaju svakoga svoga brata Hrvata.^[3]

Don Milan Pavlinović bio je župnik na Novom Zelandu, a 1934. godine posjetio je domovinu. U splitskom listu Novo doba^[4] pisalo je: U New Zelandu ima 4000 iseljenih Jugoslavena. Sad imaju konsulat u Oaklandu. Svi su Jugoslaveni katoličke vjeroispovijesti, osim desetak pravoslavne. Žive u većim ili manjim skupinama, u raznim gradovima ili u njihovoj okolici, u Oaklandu, Dargavilleu, Kaitaji, Wangareju, Taranakiju i Wellingtonu. Imaju svoju župu u Oratia, posvećenu sv. Ćirilu i Metodu i don Milan im je župnik. Tamo imamo i dva kluba, u Dargavilleu i Oaklandu, te Jugoslavensko pripomoćno društvo koje pomaže nezaposlene naše radnike i naše siromašne bolesnike po bolnicama. Pitali smo don Milana čime se bave naši u New Zelandu pa je rekao: ‘U početku su se najviše bavili vađenjem smole, gajenjem stoke i voćarstvom, a u posljednje vrijeme među našima se razvilo i ribarstvo.’

Prema Milostislavu Bartulici, na sjevernom otoku je već oko 1850-ih živjela grupica Hrvata. Ilija Mandić iz Aucklanda prilikom posjeta Bartulici spomenuo je izvjesnog Andru s Brača kojemu je hrvatska zajednica priredila proslavu 100. rođendana 1936. godine.

Don Milan Pavlinović pisao je o sportskim uspjesima Dalmatinaca na Novom Zelandu, jer su 29. siječnja 1936. održane regate jedrenjaka i motornih čamaca. Kako je napisao: Po prvi put su sudjelovale i naše ribarske i motorne lađe. U utakmici je sudjelovalo 6 naših lađa. Prvu nagradu od 5 engleskih funti i pehar dobila je naša lađa ‘Marljiva pčela’ (Busy Bee), vlasnost J. Trbuhovića, V. Giliša i J. Kuljiša. Drugu je nagradu od 3 engleske funte dobila također naša ladja ‘Thistle’ vlasnost braće Antunović. U utakmici su sudjelovale također i ove naše ladje s lijepim uspjehom: ‘Waimtamata’, vlasnost M. D. Devčića i braće Lovrić, ‘Podgora’, vlasnost Mike i Ivana Vele, ‘Zelandija’, vlasnost braće Antunović i ‘Comet’, vlasnost braće Miše. Ove su utakmice u našem narodu podigle ponos nad lijepim uspjesima i još bolje uzdigle ugled našoj naseobini.^[5]

 

 

Na sjevernom otoku, koji je po površini dvostruko veći od Hrvatske, sredinom 20. stoljeća živjelo je nešto manje od 7 000 Hrvata i to u 6 najvećih naselja i gradova. U Aucklandu ih je bilo oko 3 000, u Dargavilleu oko 1 000, u Kaitai oko 2 000, a u Wellingtonu oko 1 000. U New Plymouthu koji je smješten na pola puta između Aucklanda i Wellingtona na zapadnoj obali sjevernoga otoka, zabilježeno je dvjestotinjak dalmatinskih farmera i ribara 1955. godine. Prvi Hrvat koji se tamo doselio bio je Podgoranin Jakob Vincent Kurta (Kurtić) (1877. – 1965.). Živio je u Aucklandu kada mu je iz Dalmacije došlo pismo da ratni brod Austrijske mornarice Panther ide u Novi Zeland vratiti svoje građane, koji nisu ispunili vojnu obvezu. Kurta je odlučio sakriti se u New Plymouthu gdje ga nitko nije poznavao i bio je izvan domašaja. Tamo se na kraju oženio i ostao živjeti.

 

 

Veći broj doseljenika spominje se u prvom desetljeću 20. stoljeća, koji su se lijepo udomaćili. Tako su Maori naučili hrvatski, a Hrvati maorski. Prvi maorsko hrvatski brak zabilježen je između Erine Kaka i Andrije Kleškovića iz Mlina kraj Dubrovnika.

Dalmatinci su najprije bili iznenađeni Maorima, jer nikada dotad nisu vidjeli ljude toliko različite od njih samih. Ali kako gostoprimstvo krasi oba naroda, Maori i Dalmatinci uspjeli su se zbližiti. Prema tome kako im je hrvatski jezik zvučao, Maori su Dalmatincima nadjenuli ime Tarara. Dijelili su i zajedničko zanimanje za sport, a rijetkost nisu bili ni miješani brakovi, gdje su Hrvati uspjeli zadržati svoje običaje i tradiciju. Simon Petricevich izjavio je za maorski magazin Mana:

     Oba naroda imaju dosta toga sličnog. I jedni i drugi vole jesti, vole biti bučni i vole se zabavljati. Tarare  su žestoki kao i Maori i vole se družiti. Isto tako i jedni i drugi obiteljski su ljudi. Baš to je najjača strana njihove povezanosti. Imaju skoro jednak odnos prema životu i smrti, plaču i jauču jednako kao mi. Zato se Maori i Tarare tako dobro slažu. To je sretna kombinacija.

U Novom Zelandu svi su došljaci na početku radili na nalazištima kauri smole. Bio je to mukotrpan posao, koji se radio u vodi i često je ovisio o sreći. Dio kopača smole iz Drvenika i Sućurja okrenuo se ribarstvu. Nisu se spasili teškog rada, već su se okrenuli onomu što im je bilo blisko. More im nije bilo nepoznanica, međutim, ocean je ispuštao zvukove, bilo je golemih valova, skrivenih stijena i promjenjiva vjetra, ali naši ljudi su se uspjeli prilagoditi novima okolnostima, pa ih i danas nalazimo u ribarstvu.

 

Autorica: Branka Bezić Filipović

Lektorica: dr.sc. Ivana Kurtović Budja

[1] Pučki list, Split, 1903. godine, br. 2., str. 19.
[2] Urlić, Velimir, Makarski primorci u Novom Zelandu do 1914., Gradski muzej Makarska, 2005., str. 17.
[3] Pučki list, Split, 1913. godine, br. 9., str. 77.
[4] Novo doba, Split, 11. 8. 1934., br. 188., str. 3.
[5] Novi iseljenik, Zagreb, 1936.