
1. Pyrmont Bridge, Sydney (Public Domain, Tyrrell Photographic Collection, Powerhouse Museum)
Hrvati su započeli dolaziti u Australiju ranih 1800-ih. Mahom su to bili mornari koji su dezertirali s brodova na kojima su radili. Velik dio njih promijenio je prezime po dolasku, zbog lakšega izgovora, pa je često njihovo postojanje ostalo nezapaženo, a teško je rekonstruirati način njihova naseljavanja. Prema Iliji Šutalu, do 1890. godine u Australiji je bilo preko 850 Hrvata. Tu ne ubrajamo one koji su povremeno dolazili brodovima, kao niti one koji su promijenili prezime. Mnoge je privuklo to što je u Australiji otkriveno zlato, ali nakon početnoga entuzijazma ili razočaranja što nisu uspjeli profitirati u vrijeme najveće zlatne groznice na svijetu, okrenuli su se drugim zanimanjima i postali su radnici, trgovci, pomorci i ribari. Najviše ih je tada bilo iz okolice Rijeke (17,9 %), iz Dubrovnika (11,1 %), s Brača (8,6 %), s Pelješca (7,8 %), s Hvara (5,8 %), iz Kotora (5,1 %), a 10,1 % bilo je iz neodređenih mjesta u Dalmaciji.[1] Prvi su doseljenici uglavnom dolazili brodovima iz Engleske, ali ne kao putnici, već kao mornari, jer bi na taj način platili put. Kliperi su bili brži od ostalih pa su mogli doći iz Engleske u Australiju kroz tri mjeseca. Tako je primjerice u Melbourne doplovio kliper Queen of the East, 15. lipnja 1854. godine, gdje se iskrcalo 390 putnika iz engleskoga Liverpoola. Tada su se iskrcali i prvi hrvatski doseljenici Nicolo Baladinivich, Simon Chillivich, John Lussich, Guivani Perorish, Nicolo Perorish i John Vukasovich. Oko 1880-ih brojni su brodovi s hrvatskim kapetanima i posadom dolazili u Australiju, da bi neki zauvijek ostajali.

2.Reklama za brod Queen of the East (Public Domain)
Opisujući prve hrvatske doseljenike, Šutalo je prema dokumentima zaključio da su Dalmatinci u prosjeku bili viši od kontinentalaca, a pogotovo od Engleza. Mahom su se ženili u ranim tridesetim i bili su desetak godina stariji od svojih družica, a svaki peti ženio se udovicom. Imali su u prosjeku petero djece, čiji je mortalitet bio visok u najmlađoj dobi. Budući da je do 1890-ih malo Hrvatica došlo u Australiju, samo 2 % Hrvata imalo je supruge iz svoje domovine. Najčešće su ženili Irkinjama, Engleskinjama i Škotkinjama. Na groblju Rookwood u Sydneyju samo je 40 % Hrvata na nadgrobnom kamenu imalo napisano mjesto rođenja. Neki su davali imena svojim kućama pa se kuća Nikole Rajkovića iz Dubrovnika zvala Ragusa, a Matea Babare iz Staroga Grada zvala se Dalmacia.
Kroz godine proučavanja, bilježenja i objavljivanja knjiga vezanih za doseljavanje u Australiju, spoznala sam da su se doseljenici, neovisno o poteškoćama, prilagodili mnogim promjenama koje im je život donio. Kao i mnoge druge nacije iz toga vremena, ni naši ljudi nisu u domovini primili osobito obrazovanje, dapače, najčešće je bilo nikakvo. U oskudnom okruženju bilo je malo prostora za zaposlenje. Suočeni stalnim siromaštvom mnogi su odselili u potrazi za ”boljim životom”, pisala je Mary Stenning[2], rođena Alagić. Posao su našli na brojnim mjestima britanskog carstva kao farmeri, ribari, pomorci, trgovci, ugostitelji… U prvoj fazi, Vlada Australije nije im organizirala učenje engleskog jezika, stoga su ranih 1900-ih bili dosta povezani s hrvatskim iseljeničkim zajednicama s drugih kontinenata pa su primali novine iz Amerike i s Novog Zelanda. Prva poznata hrvatska organizacija bila je ”Croatian Slavonic Society” koja je osnovana u Boulderu u Zapadnoj Australiji 1912. godine. Nakon velikog priljeva doseljenika 1920. godine, Hrvati su započeli izdavati vlastite novine. Naše ljude možemo nazvati višestruko vještima, jer su tijekom života dokazali da se najvećim dijelom mogu prilagoditi svakoj situaciji.
Dolaskom u Australiju svakomu se život morao preokrenuti. S obzirom na prirodu poslova kojima su se bavili, naši ljudi su se našli na raznim stranama. Neki uz more, neki u bushu, kako se slikovito naziva unutrašnjost Australije. Mnogi su kopali u rudnicima na nalazištima zlata i opala, a živjeli su u rupama u zemlji i na taj način se branili od vrućine. Od rojeva muha branilo se tako da se na obod šešira vješalo plutene čepove. Danas su Hrvati značajni dio australske zajednice, a brojni su primili i priznanje engleske kraljice.
Autorica: Branka Bezić Filipović
Lektorica: dr. sc. Ivana Kurtović Budja
[1] Sutalo, Ilija, Croatians in Australia, Wakefiels Press, Kent Town, 2004., str. 18.
[2] Stenning, Mary, Croat, Slav, Yugoslav Settlers of Australia 1800s – 1950s, Dee Why, 2006.