Bolivija nije bila na glavnim pravcima iseljeničkih tijekova, pretežno zbog svog položaja. Okružena je Peruom, Čileom, Brazilom, Paragvajem i Argentinom. Međutim, kako su vijesti unatoč skromnim uvjetima uvijek nalazile put, tako je već krajem 19. stoljeća bilo poznato rudno bogatstvo ove države koja je po površini skoro 20 puta veća od Hrvatske, a u kojoj danas živi oko 10 milijuna stanovnika. Među većinskim Indijancima, potomcima Inka, i potomcima španjolskih kolonizatora, u Boliviji prema procjenama živi i oko 8 000 potomaka hrvatskih doseljenika. Slabo naseljena bogata država je bila pogodna za zapošljavanje brojnih iseljenika s otoka srednje Dalmacije, mahom Bračana, od kojih je prema Ivanu Lupisu Vukiću[1] prvi došao Ivan Ivanović iz Sutivana. Naši su ljudi naselili Oruro, Uyuni, Cochabambu, Potosi, Sucre, La Paz i ostala mjesta na velikim visinama do skoro 5 000 metara, poput Llallague ili Uncie, gdje su ih privukla nalazišta bogata srebrom, zlatom, bakrom, cinkom, antimonom i živom. Istok zemlje je planinski (Altiplano), a zapad je nizinski gdje u gradu Santa Cruz dela Sierra živi značajna hrvatska zajednica.
Milostislav Bartulica, suradnik Ivana Lupisa Vukića i osnivač Iseljeničkog muzeja koji je postojao u Zagrebu do pred Drugi svjetski rat, kao poznavatelj prilika u Južnoj Americi gdje je i sam jedno vrijeme živio (Antofagasta), napisao je članak i o Hrvatima u Boliviji. Za svoj rukopis koristio je „Katastar naših naselja“ Iseljeničke službe u Zagrebu, Bolivija 1928. – 1939.; list „Novi iseljenik“, Zagreb 1937. – 1940.; časopis „Iseljenički muzej“, Zagreb broj 16 – 17 za 1939. godinu; Arhiv Jugoslavenske narodne obrane, Split, 1933. i knjigu Drage Bosiljevca „Po Južnoj Americi“, Split 1928. godine. Bartulica je ručno zapisao 1953. godine:
„Prvi su se naši iseljenici s Brača naselili oko rudokopa u Oruru oko 1885. godine. Oni su u početku bili zemljoradnici i zidari, a zatim su se najvećim dijelom posvetili trgovini. Prve su naše naseobine nastale tek početkom 20. stoljeća kada su uslijedile naše nove i veće iseljeničke skupine. Danas gotovo u svim većim mjestima srednje i južne Bolivije postoje brojne trgovine živežnim namirnicama i kolonijalnom robom[2] koje vode Hrvati iz Dalmacije.
Među njima više veletrgovaca. Zatim su zaposleni na gradnjama cesta, željeznica, mostova i kuća. Velik je broj naših preduzimača i kontraktora, većinom zidara iz Hrvatskog Primorja, koji se time bave. Početkom su ovog stoljeća sudjelovali naši iseljenici i na gradnji velike Mamore[3] željeznice. Ima i više naših hoteljera, obrtnika, namještenika po trgovinama. Naši radnici rade i u kamenolomima. U zadnje se vrijeme naši iseljenici opet priklanjaju zemljoradni, tj. voćarstvu, vrtlarstvu i cvjećarstvu. Naši se rudari bave ispiranjem zlata po rijekama, te rade po rudnicima zlata, olova, srebra, bakra, kositra, žive i na poljanama petroleja, najviše u okolicama gradova La Paz, Orura, Potosi, Cochabambe i drugih. Još ima nekoliko naših tvorničara u Oruru, Potosi i Cucreu. 1939. se cijenilo, da Dalmatinci i Primorci imaju u posjedima rudokopa, trgovina i radnja, pekarna, nekretnina, kuća, hotela i dr. uložen veći imetak (u vrijednosti od oko dvjesto milijuna bolivijanosa).
Jugoslavenski iseljenici u Boliviji žive u dvadeset naselja, ima ih usve oko tri tisuće, najviše Hrvata iz Dalmacije i Hrvatskog Primorja (s otoka Brača, Visa i Hvara). Naša je najveća naseobina u Oruru (oko 1000), zatim su veće naseobine u gradovima Cochabamba (s okolicom 700), La Paz (s okolicom 500), Potosi (s okolicom 500), Llallagua, Colquechaca, Uyuni.
Naša su naselja u Boliviji u najužoj vezi s našim naseljima u sjevernom Čileu, osobito s Antofagastom, koja služi kao glavna luka Bolivije, te sa našim naseljima po salitrernoj pampi.
Čim su se naša naselja ustaljila, društveni se život naših ljudi počeo razvijati. Oni su osnovali petnajest društava, od kojih je bilo prvo ”Slavljansko trgovačko i pripomoćno društvo” u Oruru 1912. Zatim je utemeljeno ”Slavljansko vatrogasno društvo” u istome gradu. Sada imaju i ”Jugoslavenski klub” s čitaonicom.
Još su ustorjena ”Pripomoćna društva” u Cochabambi (1934.) i u Llallagui (1936.). Za Prvog i Drugog svjetskog rata naši su iseljenici u Boliviji živo sudjelovali svojim rodoljubnim radom u oslobodilačkoj borbi, doprinoseći veće svote za Jugoslavenski odbor u Londonu (1914. – 1918. dali su 20.000 funti sterlina) i za postradale i za rodna mjesta u domovini (1947. – 1948. poslali su pomoć od 8.000 dolara). Osnovali su za Prvoga svjetskog rata četiri ”Društva Jugoslavenske Narodne Obrane u Južnoj Americi”[4] u Oruru (ogranci ”Ivan Mažuranić” i ”Majka Jugovića”), u Potosi-u (”Andrija Kačić Miošić??) i u Uyuni-u (”Jovan Skerlić”), a za Drugog svjetskog rata djelovale su političke organizacije ”Bihać” u Oruru (1943.), ”Komitet Južnih Slavena” i ogranak ”JNO” u Cochabambi (1945.), dok je 1947. održan prvi ”Slavenski kongres” u La Pazu.
Naša su dva iseljenička lista izlazila u Boliviji i to ”Jugoslavija” (1916. – 1918. urednik Vicko Tadić) i ”Partizan” (1946.) u Oruru.
Među istaknutijim našim iseljenicima bili su aviatičar Drago Balzareno, koji je poginuo 1939. u ratu s Paragvajem i bio proglašen nacionalnim herojem, te potomak naših iseljenika Dr Edvard Zapković novinar, narodni zastupnik Orura i kandidat za predsjednika republike. Od istaknutih privrednika poznate su naše veće trgovačke kuće braće Baković, braće Tadić, braće Vladislavić, Restovića, Vrsalovića, te graditelji Ivica Kršul, Brozović, Mavrić, Božo Salić i Ramon Dabetić.
Više je iseljenika povratnika iz Bolivije uložilo svoje prištednje u domovini (u Splitu, u Zagrebu i na Braču).
Prije rata bio je naš počasni konzul Vicko Tadić u Oruru, a sada je naš poslanik u Čile ujedno akreditiran za poslanika naše države u Boliviji sa sjedištem u Santiagu.”
Na Bartuličin tekst može se dodati kako je kasnije Luka Lavčević bio imenovan za jugoslavenskog počasnog konzula u Cochabambi i tu je dužnost obnašao sve do kasnih 80-ih godina 20. stoljeća kada je bio u dubokoj starosti. Naslijedio ga je hotelijer Drago Mužević koji je postao počasni konzul Republike Hrvatske i obnašao je tu funkciju do smrti (1933. – 2017.).
U bolivijskom gradu Santa Cruz de la Sierra dužnost počasnog konzula Republike Hrvatske danas obnaša Zagrepčanin Robert Jakubek, kojega je vjenčanje s kćeri našega iseljenika s Brača, Jasminkom Marinković, dovelo u Boliviju, a upoznali su se u Zagrebu kao studenti Fakulteta za građevinarstvo. Njen brat Branko Marinković nije podržavao mandat predsjednika Eva Moralesa, za kojega naši ljudi tvrde da je također hrvatskog podrijetla. Naime, ime Evo (Ivo) ne postoji u španjolskom jeziku, a navodno mu je majka bila služavka kod nekog Hrvata s kojim je ostala trudna. Pitanje je, je li to za pohvaliti se ili je samo kuriozitet vezan uz rasprostranjenost Hrvata na svim mjestima i pozicijama.
Priredila: Branka Bezić Filipović
Lektorirala: Tea Vrbančić
[1] Ivan Lupis Vukić je, zahvaljujući sponzorstvu Mihe Mihanovića iz Buenos Airesa i Paška Beburice iz Valparaisa, živio u Buenos Airesu tijekom ranih 1930 – ih godina i obilazio je hrvatske kolonije u Argentini, Čileu i Boliviji.
[2] U vrijeme kada je Bartulica ovo pisao, a to je razdoblje prije ili poslije Drugoga svjetskog rata, kolonijalnom robom se nazivalo začine i čajeve koje se uvozilo s Istoka.
[3] Mamore je rijeka duga 1800 km, a zajedno s Beni, pritokom Madre de Dios, izvorišna je rijeka Madeire, desnog pritoka Amazone. Rijeke Bolivije pripadaju porječju Amazone ili La Plate.
[4] Jugoslavenska narodna obrana bio je pokret među našim iseljenicima u Južnoj Americi za vrijeme Prvoga svjetskog rata. Bio je usmjeren protiv Austro-Ugarske, a rješenje hrvatskoga pitanja se vidjelo ulaskom u novu državu Južnih Slavena.