Hrvati u Južnoj Africi

Prema teoriji Adama Eterovicha iz San Carlosa u Californiji, Hrvati su u Afriku došli s istraživačina Novog svijeta, jednako kao i na sjevernoamerički kontinent. Nagađa se, naime da su Dubrovčani plovili s Kolumbom, Magellanom, Da Gamom, a kuriozitet je i uvala smještena blizu Rta Dobre nade, koja prevedeno nosi ime Svetog Vlahe.

 

 

Unatoč tomu što je smještena uz ocean, u Južnoj Africi ne možemo govoriti o jakoj pomorskoj i ribarskoj hrvatskoj zajednici. Više se tu radi o pomorcima iz prošlosti. Milostislav Bartulica^[1] o tome je napisao: Imademo podatke da su hrvatski izseljenici već bili godine 1780. u Južnoj Africi, na tamošnjem krajnjem jugu. Prvi moreplovci koji su oplovili Afriku i dolazili u doticaj s tamošnjim urođenicima i koji su upoznavali te daleke i za ono vrijeme, posve nepoznate krajeve, bili su i Hrvati i hrvatski su jedrenjaci plovili atlantskim morem, te su i hrvatski mornari pod kraj 18. stoljeća poznavali zemlje afričkoga juga.

Prema Bartulici Hrvate nalazimo u Durbanu već krajem 18. stoljeća, dok ih je stotinjak godina kasnije bilo dvjestotinjak. Kako su u okolici Durbana u Natalu, Transvalu, te u Rodeziji, današnjoj državi Zimbabveu, pronađena nalazišta zlata i dijamanata mnogi su se naši ljudi prolazeći kroz Durban tamo i zadržali. Radili su kao lučki i tvornički radnici, zidari i poljoprivrednici.

Prvi Hrvati zapisani u arhivima u Cape Townu, došli su na jug Afrike u 18. stoljeću, a zvali su se Francisco Drago  iz Castelnuova (Hercegnovi) i Josip Cigančić iz Rijeke. Bili su to pojedinačni slučajevi i za pretpostaviti je da ih je bilo i kasnije, naročito među mornarima.

Oni koji su došli iza njih mahom su se bavili poljoprivredom. Tako je zabilježen dolazak Istranina Jeronima Marinkovića, koji je kupio farmu ‘’Vrolikheid’’ u blizini Rta Dobre nade, koja i danas postoji. Oženio se Holanđankom i imali su osmero djece. Danas sedmero Marinkovića ima svoje farme i nastavljaju tradiciju svog hrvatskog pradjeda.

Pravo iseljeništvo pojavilo se krajem 19. stoljeća kada je započeo val iseljevanja iz Dalmacije na sve strane svijeta. Većina je tada otišla u Južnu i Sjevernu Ameriku ili u Novi Zeland i Australiju, ali jedan mali dio dospio je i na jug Afrike. Neki od prvih doseljenika u današnju Južnoafričku Republiku, došli su iz Rodezije, gdje ih je bilo stotinjak, a radili su u rudnicima bakra. Mahom su bili iz sela na zapadnom dijelu otoka Brača.

U Pretoriji, njima u spomen postoji  Brac Avenue, smještena u predgrađu Sinoville, koje je dobilo ime po bračkoj obitelji Sinovčić (iz praktičnih razloga promijenili su prezime u Sinović). George Sinovčić rodio se u Pretoriji 1904. godine, gdje mu je otac Jure, došao 1891. godine iz Mirca na Braču s još nekoliko sumještana. Bio je farmer, sudionik Burskog rata, borio se protiv Engleza i nakon toga se vratio u Mirca naći ženu. Kao vlasnik farme bio je poželjan ženik i tako je došao na svijet George, koji je naslijedio očevu poduzetnost i postao jedan od najuspješnijih farmera i proizvođača u zemlji. Oženio se Hrvaticom iz Pretorije 1929. godine. Bio je vrlo popularan među zemljacima, a 1938. godine bio je imenovan počasnim konzulom Kraljevine Jugoslavije.

Osim predgrađa Sinoville i Brac Avenue, u Pretoriji također postoji niz ulica imenovanih po hrvatskim imenima kao što su Mirjana, Marija, Luce, Antun, Vinko, ali i  po prezimenima Ballich i Balleta ili po gradovima Split, Mirca, Konavle.

 

 

Hrvati u Južnoafričkoj Republici radili su u građevinarstvu ili u rudnicima zlata i dijamanata. Zbog loših radnih uvjeta zabilježeno je dosta smrtnih slučajeva, mahom mladih i neoženjenih muškaraca. Malo tko je u rudniku izdržao više od deset godina. Hrvati su se borili i u Burskim ratovima. Početkom 20. stoljeća napustili su rad u rudnicima i počeli se baviti trgovinom, ugostiteljstvom i sitnijom proizvodnjom.

Osim Bračana i Istrana, taj dio svijeta naselili su Hvarani, Korčulani, Kaštelani i Splićani, kao i Hrvati iz Dalmatinske zagore i ostalih dijelova Hrvatske. Šezdesetih i sedamdesetih godina 20. stoljeća, u potrazi za poslom, u Južnoafričku Republiku doselilo je 1647 Hrvata. Prema tadašnjih procjenama, u to vrijeme ih je tamo bilo, između 5 i 6 tisuća. Po svoj prilici ih ima toliko i sada. Najviše ih živi u Johannesburgu i Pretoriji, a nešto manje u Durbanu i Cape Townu i nekim drugim gradovima.

Od vremena Prvoga svjetskog rata Hrvati su se počeli družiti u društvima poput Slavjanske sloge, Sokola i Hrvatskog prosvjetnog kluba Stjepan Radić, na što su utjecale prilike i događaji u domovini. Jednako je bilo i od Drugoga svjetskog rata, kada je osnovano Jugoslavensko radničko kulturno društvo, koje je bilo kratkog vijeka. Klub Stjepan Radić se tada preimenovao u Jugoslavenski dom, u okviru kojeg je djelovala tamburaška grupa Jadran i Hrvatski teniski klub. U Johannesburgu je bilo osnovano Hrvatsko društvo u Južnoj Africi 1952. godine, a pokrenuto je i glasilo Male novine, koje je izlazilo svega dvije godine. Šezdesetih godina imali su i svoj nogometni klub, koji se zvao Croatian Football Club. Najveće uspjehe klub je postigao kada mu je za trenera došao Aco Živković, igrač Concordije, znamenito Hajdukovo pojačanje prilikom turneje po Južnoj Americi 1931. godine. Na žalost, klub se ugasio 1990. godine.

Hrvatima su u Južnu Afriku došli i svećenici. Prvi svećenik i utemeljitelj hrvatske katoličke zajednice bio je fra Ivo Perović (Arbanasi 1913.-Jeruzalem 1995.), koji je došao u Johannesburg 1969. godine. Od 1973. godine počeo je tiskati Župne vijesti. Danas u tom gradu djeluje Hrvatska župa svetog Jeronima, koju vodi fra Ivica Strčić, a predsjednik župnog vijeća je Branko Mladina.

Južnoafrička Republika službeno je priznala samostalnu Republiku Hrvatsku 1993. godine, što je otvorilo puteve međusobne suradnje između dviju država. Otvoren je Generalni konzulat 1994. godine, a već iduće godine i Hrvatsko veleposlanstvo u Pretoriji.

U Johannesburgu je 1973. godine osnovan Hrvatski centar, u čijem sastavu je bio i Hrvatski dom. Nakon otprilike 25 godina djelovanja, ugasio se zbog novčanih problema. Početkom Domovinskog rata hrvatski iseljenici su osnovali svoj Caritas, a 1992. godine i Hrvatsku zajednicu Južne Afrike (CASA).

CASA je djelovala i u Cape Townu, čiji je predsjednik bio Ivan Šeparović, ali se na žalost s vremenom ugasila. Namjera zajednice bila je okupljati Hrvate i produbiti gospodarske i ostale veze s domovinom. Ivan Šeparović je u Cape Town došao kao pomorac i tu se nastanio od 1974. godine. Sada ima svoju tvrtku koja se bavi popravcima brodova.

Hrvati su u Južnoj Africi sebi osigurali egzistenciju. Dio njih ostavio je većeg traga u društvu nove domovine. U povijesti su bili vlasnici rudnika zlata, trgovina, tvrtki. Neki su bili umjetnici, poput pjesnika Hrvoja Ostojića (Sarajevo, 1901. – Johannesburg, 1989.), Povljanina, koji je došao u Južnu Afriku 1934. godine, a 1960. godine objavio je zbirku pjesama Krugovi, a zatim i Olovni oblaci. Jedan od umjetnički nadarenih, bio je i Vicko Lušić kamenoklesar iz Vrbanja na Hvaru, koji je umro u Sjevernoj Rodeziji (današnji Zimbabwe), čija majka je bila sestra političara Ante Tresića–Pavičića. Vickov sin Ivo Lušić, višestruko nagrađivan radio-amater, živi u Johannesburgu. Vicko Lušić je izrađivao reljefe u bronci i jedan od njih izložen je u Livingstone muzeju, u gradu s istim imenom u jugozapadnoj Zambiji.

 

 

Osim umjetnika, u Južnoj Africi postoji zavidan broj uspješnih ljudi koji su se afirmirali svojim radom i znanjem. Tako u Johannesburgu žive Splićani doktor Davor Vidjak i inžinjer Maks Buljanović, Metkovčanin Iko Puljević i Pelješćanin Obren Milat su mesari, dok se Jozo Maškov iz Omiša bavi nakitom.

 

 

 

 

Draguljima i zlatom bavi se i Vinko Marelić iz Čare na Korčuli, koji je došao u Johannesburg kao sedamnaestogodišnjak, 1965. godine, kada se pridružio stricu mesaru. Brzo je shvatio da želi raditi nešto drugo i u vrijeme aparthaida je otvorio prvi klub u kojemu je ulaz bio dozvoljen svim rasama. Iz ljubavi prema rodnom mjestu, više puta je donirao što je bilo najpotrebnije.

U Sandton Cityju, prestižnom dijelu Johannesburga, svoju trgovinu imaju braća Darko i Ivica Vlašić, kojima se iz Splita potom pridružila Ivičina djevojka Ivana Vidović. U istom centru, izlaže svoje proizvode od kovanog željeza i mladi poduzetnik Sandi Oreb.

Treba spomenuti i Velolučanina Dalibora Skalića, kemičara, koji je nakon školovanja u Zagrebu, otišao u avanturu u Južnu Afriku i to u vrijeme aparthaida. Danas je managing director u tvrtki Chemetall, čija je centrala u Frankfurtu, a Amerikanci su većinski vlasnici. Tvrtka, koja ima 40 predstavništava, bavi se prepariranjem metala u auto industriji. Skalić je u Johannesburgu od 1986. godine i kaže da su sada teška vremena, jer se dao prioritet zapošljavanja i poslovanja domaćem crnom stanovništvu, koje za to još nije spremno.

 

 

U Cape Townu preko 50 godina živi Ivan Brandić, vlasnik restorana Adriatic. Treba spomenuti i Šimu Peraića iz Polače, koji je došao raditi u rudnike zlata pred više od 60 godina, da bi danas proizvodio peći za pečenje pizze.

 

 

 

Svakako treba spomenuti i inžinjera Petra Bašića rođenog u Splitu 1945. godine, konstruktora srčane premosnice zajedno sa znamenitim dr. Christiaanom Barnardom (1922.-2001.) koji je 1967. godine prvi u povijesti obavio transplantaciju srca sa čovjeka na čovjeka. Osim što je bio dio njegovoga tima, Bašić je objavio i zbirku pjesama.

 

 

O iseljeništvu u Afrivi nije napisano puno literature, a ono što je napisano vrijedno je spomenuti. Tvrtko Andrija Mursalo napisao je In Search for Better Life – a story of Croatian settlers in South Africa, Ante Laušić i Josip Anić su napisali Južna Afrika i hrvati, a televizijski novinar i voditelj Ivan Hetrich napisao je knjigu Kroz Južnoafričku Republiku.

Hrvatskim iseljenicima u Južnoj Africi bavili su se i Klement Derado I Ivo Čizmić u svojoj knjizi Iseljenici otoka Brača. Ovo je njihov popis Bračana koji su odselili u Južnu Afriku, a prikupili su ga iz Matičnih knjiga rođenih:

 

Prezime	Ime	Godina rođenja	Godina iseljenja	Iz mjesta DONJI HUMAC iselili u Rodeziju
Jadrijević	Dušan	1908	1938
Jadrijević	Rozalija	1914	1944
Jadrijević	Tončica	1937	1944

 

Prezime	Ime	God.rođenja	God.iseljenja	Iz mjesta NEREŽIŠĆA iselili u Rodeziju
Balarin	Dinko	1905	1920
Balarin	Zorka	1918	1938

 

Prezime	Ime	God.rođenja	God.iseljenja	Iz mjesta BOBOVIŠĆA iselili u Južnoafričku Republiku
Lebedina	Katica	1889	1912
Marangunic	Margarita	1880	1915

 

Prezime	Ime	God.rođenja	God.iseljenja	Iz mjesta DONJI HUMAC iselili u Južnoafričku Republiku
Jadrijević	Frane	1947	1968
Jadrijević	Josip	1904	1930
Jadrijević	Katica	1914	1934
Jadrijević	Ljubo	1901	1925

 

Prezime	Ime	God.rođenja	God.iseljenja	Iz mjesta LOŽIŠĆA u Južnoafričku Republiku
Anticevic	Ante	1887	1905
Anticevic	Ivan	1860	1886
Anticevic	Marija	1861	1919
Anticevic	Stjepan	1890	1912
Franjola	Mate	1872	1908
Jurin	Stjepan	1891	1908
Rakela	Jerko	1892	1910
Rakela	Luka	1882	1908
Rakela	Petar	1884	1906

 

Prezime	Ime	God.rođenja	God.iseljenja	Iz mjesta MIRCA u Južnoafričku Republiku
Kirigin	Katerina	1897	unknown

 

Autorica: Branka Bezić Filipović

Lektorirala: Ivana Kurtović Budja