Hrvati u Peruu

Prva južnoamerička zemlja u koju su naselili Hrvati bio je Peru i to u 16. stoljeću, kada je tamo došao dubrovački vlastelin Basilije Basiljević privučen pričom o El Doradu, staromu bogatom gradu Inka. Među dvadeset i osam crkava koliko ih je u Cuscu nalazi se i crkva San Blas, odnosno crkva svetoga Vlaha, koju su izgradili Basiljević i dubrovački mornari. Crkva je izvana jednostavna, ali ima veličanstven drveni oltar prekriven zlatnim listićima. To odavno više nije hrvatska crkva, nego peruanska, i samo je trag postojanja naših ljudi u tom dijelu svijeta. Smještena je u povijesnoj četvrti San Blas.

 

 

Čak i mnogo poslije, u 19. stoljeću, u Peru su nastavili dolaziti Dubrovčani. Tada su im se pridružili i drugi Dalmatinci i primorci, a bavili su se skupljanjem guano gnojiva u gradu Cerro de Pasco, smještenomu na 4 330 metara nadmorske visine, po čemu je to najviše naseljeno mjesto na svijetu. Iza Prvoga svjetskog rata doseljavanje je jenjalo, a većina Hrvata tada je živjela u luci Callao.

Prvi došljaci u Callau bili su, uz Basiljevića, pomorci iz klanova Divović i Škrabonja. Veći priljev nastaje oko 1850. godine kada su se počeli iskrcavati naši mornari s jedrenjaka i tamo baviti pomorskim poslovima i trgovinom.

Callao je luka koja je nekada bila poseban gradić izvan Lime, a danas je samo jedna od četvrti toga grada. Tamo su svi dolazili, a najčešće su i ostajali. Tako je Manuel Ciurlizza Bielovucich došao 1834. godine u Peru kao član Austrougarske diplomatske misije. U Limi se oženio i posvetio pomorskim aktivnostima, a u Callau je imao vlastiti dok i nekoliko jedrenjaka uključujući i fregatu Junin.

Antonio Bolović emigrirao je u Peru 1849. godine gdje je 20 godina obavljao pomorski prijevoz između luke Callao i peruanskih luka Huarmey, Mala i Huacho.

Alejandro Dorić došao je 1853. godine s Hvara zajedno sa suprugom Španjolkom. On je bio sin Tome Dorića, časnika austrijske mornarice. Po dolasku u Callao postao je pilot i vlasnik fregate Carmen Doric. S vremenom su se preselili u Mollendo.

Otprilike u isto vrijeme došao je i Stjepan Bjelovucich (Janjina, 1815. – ?, 1881.) svojim brodom Ljubirod od 1 250 tona, kako bi radio na relaciji Callao – Liverpool – Rijeka, prevozeći minerale. Nakon propasti jedrenjaka na Jadranu u Peru dolazi i njegov sin Miho Bjelovučić 1885. godine. Tamo je upoznao Adrienne Cavalier, kćierfrancuskoga konzula s kojom se oženio i imao djecu. Međutim, mlad se razbolio i umro, pa se Adrienne odlučila vratiti u rodni Pariz. Njen sin Juan (1889. –1949.) tamo se školovao, postao je pilot 1910. godine i prvi čovjek koji je preletio Alpe. Zanimljivo je da mu je kolega na studiju bio Roland Garros. Budući da je Juan Bjelovučić bio rođen u Limi, tamo su znali čime se on bavio. Zato je dobio poziv da nabavi avion i utemelji peruansko zrakoplovstvo. U nazočnosti predsjednika države, vojnih I civilnih uglednika prvi je u povijesti preletio peruanski teritorij. Postao je nositelj brojnih priznanja i časnik peruanske avijacije 1911. godine.

 

 

 

Bjelovučić je u Peruu bio mnogostruko slavljen. Peruanska pošta dvaput mu je posvetila poštansku marku. Prva je bila objavljena 1937. godine, kada se održala Međunarodna konferencija za zračnu tehniku. Tom prilikom Bjelovučiću je dodijeljeno i odlikovanje Križa 1. stupnja za zrakoplovstvo. Druga marka bila je objavljena je  povodom 100. obljetnice leta iz 1911. godine.

 

 

I na koncu, Bjelovučić je upisan u Knjigu Peruanaca, Libro de la Peruanidad, a njegovo ime nosi sportski centar Centro Social y Deportivo Juan Bielovucic. Kolokvijalno centar zovu Bielo, a nalazi se u gradu Huanuco na sjeveru Perua.

 

U Callao je došao i Petar Gatica 1855. godine, koji je bio brodski pilot.

Edi Dodero u Peruu je od 1859. godine. Rođen je u obitelji iz Dubrovnika čiji su članovi obnašali diplomatske dužnosti. Radio je kao kapetan brodova Odesa 1864. godine, pa talijanske škune Idea, francuskih fregata Cobija i Garibaldi te od 1871. godine peruanske škune Hidra na relaciji Callao – Cerro Azulo.

Pedro Samohod rođen je na Hvaru, a školovao se na Visokoj školi za znanost i plovidbu. Vlastitim brodom došao je u Peru 1863. godine i posvetio se pomorskom prometu. Bio je inovator te je 1897. godine patentirao svoj prvi izum: automatski snimač plovila, nacrtan na globusu, koji se i danas još koristi, ali modificiran. Drugi njegov patent bio je zaštita brodova od međusobnih sudara, ali i sudara sa stijenama.

Santiago Carcovich rođen je u Splitu, a došao je u Peru 1869. godine te se posvetio pomorskom prometu u Callau, a 1906. godine imao je vlastiti brod.

Antun Jeličić došao je 1874. raditi kao kapetan. Antun Gatica stigao je 1888. godine i radio je kao kapetan broda Maria Teresa nosivosti 9 tona.

Anton Barbarić bio je brodovlasnik koji je došao u Limu 1902. godine, a bavio se prometom svojim brodom Svjetlo.

Najstariji iseljenik kojega je Ivan Lupis Vukić[1] tamo zatekao živoga 1930-ih, bio je Đuro Radulović rođen u Dubrovniku 1857. godine. Došao je u Callao 1872. godine. Prema njegovu pričanju, prvi Hrvati koji su došli u tu peruansku luku bili su izvjesni Romano iz Dubrovnika i Stjepan Bijelić s Pelješca – i to prije 1850. godine. Bijelić je bio vlasnik željeznice koja je vozila od Lime u Ancon, a jedan od njegovih unuka bio je kontraadmiral Cesar Bielich Pomareda (Lima, 1874. –  Lima, 1950.), ministar pomorstva Perua iz 1930-ih. Oženio se Carmen Matoš Castanos s kojom je imao devetoro djece. Poginuo je u prometnoj nesreći.

Međutim, Bielich nije jedini visoki mornarički dužnosnik u peruanskoj mornarici, jer ih danas ima dvojica aktivnih. To su:

Kontraadmiral Marko Perkovic Baretic, rođen 1965. godine. U mornaricu je ušao, nakon završenoga školovanja, kao zastavnik fregate. Kvalificiran je za elektroniku i komunikacije. Pohađao je tečajeve obavještavanja iz dopisništva, osnovnoga stožera, sigurnosti i zaštite dostojanstvenika, zapovjedništva i stožera, program visokoga zapovjedništva. Magistar je proizvodnoga inženjerstva. Tijekom službe na brodu bio je šef Odjela za logistiku u BAP Velarde, šef Odjela za administraciju, navigaciju i komunikacije. Obavljao je još niz visokih dužnosti, a Vlada mu je 2019. dodijelila promaknuće u čin kontraadmirala i imenovala ga direktorom koncesija mornarice.

 

 

 

Ivan Lupis Vukić godinama se koristio materijalima i bilješkama iz Južne Amerike i neumorno držao predavanja. Tako je, prije i poslije Drugoga svjetskog rata, uz dijapozitive, govorio o Peruu i našim ljudima u toj zemlji na osnovi svojih zapisa iz 1930. godine.

U svom predavanju spomenuo je Ćurlicu iz Mokošice te Karkovića i Jeličića s otoka Hvara. Callao je već 1906. godine imao svoje Slavonsko društvo, ali je 1922. godine bilo preseljeno u Limu. Tada je bilo reorganizirano u Dobrotvorno društvo, a u njemu su smjestili i konzulat. Ostatak predavanja Lupis je posvetio peruanskim Indijancima.[2]

Prema katastru naših naselja u svijetu iz 1935. godine, koji je vodio Iseljenički komesarijat u Zagrebu, u Callau je tada bilo 200 iseljenika iz Dubrovnika i okolice, Boke kotorske, Pelješca i Korčule. Petnaest godina poslije bilo ih je oko 1500. Zahvaljujući trudu Ane Marije Kuljevan, počasne konzulice Republike Hrvatske koja je proučavala peruanski arhiv, znamo da ih danas ima 190 000. Hrvatski jezik najvećim dijelom se izgubio.

S vremenom su se Hrvati organizirali u raznim društvima, od dobrotvornih do kulturnih, da bi danas najupečatljivije bilo hrvatsko društvo Dubrovnik, na čijem je čelu Zdenko Teply. Okupljaju se Hrvati i u crkvi svetog Leopolda gdje je djeluje prelat Drago Balvanović, delegate inozemne pastve za Južnu Ameriku.

 

 

 

 

Tridesetih godina dvadesetoga stoljeća istakli su se pojedinci poput industrijalca Ive Kuljevana, veletrgovca Antuna Ciurlizze i Hermana Stiglica, kapetana peruanske mornarice.

Santiago Medanic iz Dubrovnika prvo je emigrirao u Čile 1918. godine. Odatle je došao u Peru, a od 1958. godine bavio se ribarstvom. Ušao je u suvlasništvo  firme Pesquera Trinidad SA, posvećene uvozu pribora za industriju ribolova. Partneri su mu bili Slavko Dragnic, Kasimiro Cicic i Bozo Pavlovic. Medanic se bavio i prijevozom nafte, drva i robe.

Ivan Martinic rođen je u Santiagu de Čile, a došao je u Peru 1935. godine. U početku je radio u tvornici pokućstva, a potom se posvetio ribarstvu i brodogradnji. Imenovan je počasnim konzulom Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije 1967. godine. Pisao je za časopis Mundo Pesquero (Ribarski svijet).

Luka Baraka rođen je u Zadru 1933. godine, a emigrirao je u Čile 1950. godine, gdje je radio u ribarstvu u Iquiqueu. Odatle je otišao u Peru. Oženio se Mabel Mazuelos s kojom ima tri sina: Matu, Luku i Miguela. Baraka je 1958. godine nabavio brod Arequipa od 100 tona nosivosti, a lovio je ribu za Starkist iz San Pedra u Kaliforniji, koji je imao svoje pogone u Peruu, u mjestu Chimbote. Osnovao je i vlastitu tvrtku Hayduk SA, a postao je i predsjednik uprave grupe BAMAR (Baraka i Martinez). Poslije se Hayduk SA pridružio u Velebit grupu, koja se bavi proizvodnjom ribe.

 

 

 

Ivan Butorac rođen je u okolici Vinkovaca 1926. godine. U Peru je stigao 1948. godine brodom General Black, a radio je u proizvodnji ribljega brašna.

Tijekom 1948. godine tri su broda s europskim emigrantima stigla u Callao pod pokroviteljstvom Međunarodne organizacije za izbjeglice. Računa se da je među njima bilo između 600 i 700 Hrvata. Došli su iz izbjegličkoga kampa za raseljene osobe u Italiji u okolici Ferma, bez putovnica s dokumentima Međunarodnoga crvenog križa i Ujedinjenih naroda. Prva i treća grupa došle su brodom General William Black, druga brodom General Stuart Heinyzelman.

 

 

 

Blas (Blaž) Burin Šurko, od 1980. godine bio je komercijalni pilot za potragu jata riba koje su se lovile u Panami.

U Peruu je na rijeci Chillon u okrugu Carabayllo sjeverno od Lime podignut most Osoynik. Izgradnju mosta u potpunosti je financirao peruanski poduzetnik i autor povijesnih knjiga Marko Burin Gverović (Osojnik kraj Dubrovnika, 1941. – Lima, 2022.). Most, koji je pušten u promet 1993. godine, Burin je izgradio u znak sjećanja na svoje rodno mjesto i u znak prijateljstva Perua i Hrvatske. U El Comerciu, u članku pod naslovom Most koji je ujedinio Peru i Hrvatsku, na prvoj je stranici pisalo da je to najljepša himna miru – uložen trud za opće dobro.^[3]

Burin je došao u Peru 1958. godine kao sedamnaestogodišnjak. Bavio se uzgojem peradi, a bio je i društveno aktivan kao predsjednik hrvatskoga društva Dubrovnik u Limi. Za pomaganje domovini odlikovao ga je hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman.

 

 

 

Autorica: Branka Bezić Filipović
Lektorirala: dr. sc. Ivana Kurtović Budja

[1] Ivan Lupis Vukić (Viganj, 1876. – Viganj, 1967.) prvi iseljenički novinar i izvjestitelj iz SAD-a, autor brojnih članaka i nekoliko brošura vezanih za iseljeništvo te kustos Iseljeničkog muzeja u Splitu, koji je djelovao do Drugoga svjetskog rata.
[2] Državni arhiv Split, OZ 21 (Arhiv Jugoslavenske narodne obrane u Južnoj Americi).
[3] El Comercio, Lima – Peru, 19. XII. 1993., str.1., El Puente que une al Peru y Croacia