1. Ulov ribe na Novome Zelandu (arhiva obitelji Anich)

Među prvim doseljenicima na Novi Zeland spominje se Pelješčanin Pavel Lupis (Nakovanj, 1834. – Mangawhai, 1916.), koji je potekao iz obitelji pomoraca i čiji su predci plovili Mediteranom do Crnoga mora prevozeći žitarice i luksuznu robu. Nije bilo lako odoljeti olujama i gusarima pa su, osim Pavela i njegova brata, svi muškarci u obitelji izgubili živote na moru. Pavel je započeo ploviti po oceanima kao osamnaestogodišnjak i tako je prevozeći emigrante stigao na Novi Zeland, u Lyttelton na južnom otoku. Tamo mu se svidjelo pa je dezertirao. Poslije se preselio u Auckland i radio kao pomorac. Kupio je ribarski brod, ali je bio tražen i kao prevoditelj jer je osim hrvatskoga govorio engleski i talijanski. Opisan je kao div, visok metar i osamdeset centimetara, snažne građe i jak. Oženio se Marijom Pervančić 1881. godine, a otišli su nekoliko puta na Pelješac pa su im se tamo rodila dvojica od trojice sinova. Njihovi odlasci u stari kraj potakli su lančano iseljavanje jer su ih prijatelji i poznanici s Pelješca i Korčule počeli slijediti.[1]

2. Krsni list Pavela Lupisa (iz knjige Stephena Jelicicha, From Distant Vilages, Pharos Publ. 2008.)

Budući da su u Novi Zeland dolazili Dalmatinci, riba je bila važan dio njihove prehrane. Tako su braća Toni (Drvenik, 1889. – Manukau Harbour, 1953.) i Bob (Drvenik, 1892. – ??), (Bariša) Antunovich iz Drvenika, lovili ribu za potrebe nalazišta smole u blizini Helesvillea tridesetak kilometara daleko od Aucklanda. Oni su došli na Novi Zeland 1908. godine i počeli raditi na nalazištima smole, gdje su vidjeli da postoji potreba za prehranom velikoga broja kopača. Štedjeli su i kupili svoj ribarski brod Rata 1914. godine i posvetili se lovu na ciple. Poslije je svaki od braće zaradio za vlastiti brod pa su lovili i iverke. S vremenom su se preselili u Auckland i pridružili rastućoj dalmatinskoj ribarskoj zajednici. Toni je nastavio raditi sa svojim sinom, ali su obojica tragično završili u brodolomu 1953. godine.[2]

Riblja industrija lagano se razvijala u Aucklandu i okolici, za koju su radili Dalmatinci. Osnovane su kompanije poput Masefields Mullet Cannery, kojoj su i braća Antunovich prodavala ciple, kao i u Aucklandu Sanford Ltd. poznata po dimljenoj ribi.

Od 1928. godine uočava se veća posvećenost Dalmatinaca ribarstvu pa se tada može govoriti i o prvim pokušajima stvaranja hrvatske ribarske industrije. Kako uočava Stephen Jelicich: „Dalmatinci su ribarili kao Dalmatinci, ali i postizali uspjehe kao Dalmatinci.“ Od 1936. godine osniva se ribarska zadruga Vela i drugovi s kapitalom od 13 milijuna kuna (misli se na kune iz vremena NDH), dok je ukupni kapital naših ribara iznosio 30 milijuna kuna.

Odmičući se od posla na nalazištima smole i okrećući se ribarstvu, Dalmatinci su počeli otvarati riblje restorane u kojima su nudili dalmatinske specijalitete, ali i fish and chips da udovolje i Englezima.

Stvarale su se male ribarske flote udruženih Dalmatinaca, jer su tako bili uspješniji. Često su braća radila zajedno s prijateljima. Jedno takvo malo društvo bilo je Oceanic Fisheries osnovano 1931. godine. Vlasnici su bili braća Jack i Dick Veza (Veža), Visko Yurakovich (Juraković) i Mate Yuran (Juran).

Hrvatska kolonija bila je jaka pa su otvorili Hrvatski dom, imali su tamburaški orkestar i pjevački zbor, sportsko društvo, ali i hrvatsku crkvu u Oratiji, koja je danas dio Aucklanda. U školama je u Aucklandu bilo preko 300 učenika, ali kako nije bilo ni jedne hrvatske škole, djeca su se brzo odnarodila.

Vlada Novog Zelanda 1937. godine osnovala je državni odbor za ribarstvo u koji je pozvala i četvero Hrvata, a svi su bili iz Makarskoga primorja.

Mate Paunović pričao je o tim vremenima: „Došao sam u Novi Zeland 1934. u dobi od 15 godina i pridružio se posadi broda ‘Podgora’ u vlasništvu mog ujca Micka Vele. Nakon šest mjeseci prešao sam na brod ‘Dalmacia’ Nicka Kokicha pa na ‘Zelandiu’ Micka i Ljube Vujnovicha, kojega su braća sama izgradila uz pomoć Stevea Mihaljevicha. ‘The Old Busy Bee’ tada je bio u vlasništvu Viska Gilicha, Joea Kuljisa i Jima Trbuhovicha. Poslije ga je sebi kupio Trbuhovich.

3. Ribarska luka u Aucklandu (iz knjige Stephena Jelicicha kao od 1.)

Šesterica Dalmatinaca 1935. godine svojim su brodovima opskrbljivala Auckland Fishermen’s Association Ltd. Kada im je određen limit ulova, osmorica se njih udružila i osnovala Auckland Seine Boat Association (ASBA). Otvorili su dvije veletrgovine, jednu na Queen Streetu, a drugu na Upper Symonds Streetu. Udruga ASBA trajala je 24 godine, do 1960. g., kada je prodana Jeff Brothers Ltd. (JBL) za 20 dolara po dionici. Time su se stvari promijenile. Stari su se ribari umirovili, a mladi su tražili posao na novim mjestima. Održala ih se samo nekolicina.

4. Osnivači udruge ASBA (fotografija kao od 1.)

Toma Bilicich iz Bogomolja bio je jedan od osnivača ASBA-e. U Novi Zeland došao je 1920. godine. Njegov brod imao je naziv Rata (vrsta stabla), što se sviđalo Hrvatima jer nije bio jedini s tim imenom. Bilicich je imao i ribarnicu.

 

Auckland 1950., ribari slijeva nadesno, gornji red: Bepo Mihaljević, Tony Piculo i Ljubo Vujnovich. Donji red: Tony Kriletich, Jim Jelicich, Jerry Mihaljevich, Kleme Vela, Steve Mihaljevich (izvor fotografija kao pod 1.).

Jakov Juričević, koji je svoje ime anglizirao u Jim Jurie (Sućuraj, 1911. – Budva, 2000.), došao je u Novi Zeland 1926. godine, kao šesnaestogodišnjak. Tamo je sa sumještanima kopao smolu. Brzo je naučio engleski jezik pa se zaposlio u kuhinji Spa Hotela u Taupu, a poslije dvije godine postao je chef.

Jurie je bio čovjek koji je naumio uspjeti. Uspješno se bavio boksom, a 1928. i 1929. visoko se plasirao, što mu je omogućilo sudjelovanje na natjecanjima diljem Azije i Australije. Do 1935. godine odboksao je 36 borbi, a izgubio je samo tri. Iste te godine oženio se Olgom Dean, kćeri Luke i Mare Dean, voćara iz Oratie (predio Aucklanda koji su zvali Mala Podgora).

6. Olga i Jim Jurie (izvor kao pod 1.).

Kako bi udovoljio supruzi, Jim se ostavio boksa. Počeo se baviti ribarstvom 1945. godine i do 1949. lovio je izvan Aucklanda, a sljedećih 6 godina lovio je na otocima Chatham. Kupio je vojni brod Coromel, velik i stabilan, s 12 članova posade, što je poslije postalo bazom Jurie Shipping Co. Ltd., a bila je smještena u Wellingtonu. Brodom se lovilo 14 do 28 dana, jer su imali hladnjake. S vremenom je otvorio četiri pogona za preradbu ribe u Wairarapi, Kaikouri, Blenheimu i Havelocku. Imali su veletrgovinu u Wellingtonu i četiri maloprodaje.

U doba najvećega procvata tvrtke imali su 27 brodova i 300 zaposlenih u ribarenju, preradbi, veletrgovini i izvozu. U posao je uključio sinove, a posao su na kraju prodali tvrtki Skeggs Fisheries. Jim i Olga preselili su se u Budvu, odakle su često odlazili u Sućuraj. Oboje su pokopani u Budvi.

7. Pano Juriejeva biznisa (arhiv Branke Bezić Filipović)

Anton Barbarich došao je iz Zastražišća na Hvaru. Anton – Tony počeo se baviti ribarstvom 1951. godine, zajedno s bratom Lukom (Lou). Osnovali su Symonds Street Fisheries, koja je postala jedna od najvećih tvrtki za veleprodaju i maloprodaju ribe. Tony je nastavio sam i osnovao je Anton’s Seafoods Auckland te je počeo izvoziti u Aziju. Od 1973. tvrtka je proširila posao na ulov vlastitim brodovima, preradbu ribe, izvoz.

Osim Barbaricha postoji još hvarskih ribara u Aucklandu, i to iz Sućurja: tri brata Mijo, Vice i Ljubo Vujnovich te Stipe (Steve) i Jero (Jerry) Mihaljevich.

8. Brod St. Vincent Filipa Vele (izvor kao pod 1.)

S vremenom su težak posao rada u malim drvenim brodovima ribari zamijenili za ugodnije i sigurnije kočarice s kabinama. Bili su to Vela Brothers u Hamiltonu, Talleys (Talijančići) u Motueki i Šimunović u Aucklandu.

Na čelu je Talley’s Group sir Peter Talley, počasni konzul Republike Hrvatske na južnom otoku, koji je zbog zasluga u poduzetništvu i čovjekoljublju dobio titulu viteza pratitelja, New Zealand Order of Merit, 2015. godine.

Jedini trajni spomen na mukotrpan rad hrvatskih ribara jest spomen-ploča na ulazu tvrtke Simunovich Fisheries Ltd. (Market Place, Viaduct Basin, Auckland).

9. Spomen-ploča podignuta u čast dalmatinskim ribarima, nalazi se izvan Šimunovićeve tvornice (arhiv Branke Bezić Filipović)

Neki od Hvarana koji su bili vlasnici ribarnica

Max Bilcich, sin Frane, iz Bogomolja

Jure Ivankovich (George) iz Bogomolja

Berislav Matijasevich (Barry) iz Bogomolja

Curin, Trbuhovich, Bonkovich, svi iz Gdinja

Jure i Tere Andjelinovich iz Sućurja

Faustin Bartulovich iz Sućurja

Vlado Brkan (Wally) iz Sućurja

Vito Modrich iz Sućurja

Mate, Tomislav i Bero Pavlovich iz Sućurja

Joze Petricevich (Joe) iz Sućurja

Lucija Vitali (Lucy) iz Sućurja.

 

Tony (Tex) Anich rođen je u Sućurju 1919. godine. Njegov otac Ivan bio je iz Slivna, a došao je u Sućuraj s bratom Josipom. Obojica su se oženili lokalnim djevojkama, Ivan Lucijom Vuljan, a Josip Anom Kumarić. Ivan je otišao u Novi Zeland. Tony je 1929. godine, u dobi od 10 godina, pošao za ocem. Obojica su naporno radili, jer su htjeli stvoriti uvjete da se dovede ostatak obitelji s Hvara. Ivan je otišao po njih 1936. godine, a Tony ih je ostao čekati na Novom Zelandu. Nije znao da je tada, u dobi od 17 godina, posljednji put vidio svoga oca. Naime, kada je došao u Sućuraj, Ivan više nije mogao natrag. Započeo je Drugi svjetski rat, a Ivan je umro 1941. godine. Njegova supruga Lucija preminula je 1945. godine u izbjegličkom kampu u Valpovu. Trebalo je proći 20 godina da bi Tony vidio svoju braću.

U Novom Zelandu Tony je osnovao obitelj. Oženio se Darinkom (Dot) Alach iz Drašnica, koja je 1946. godine došla u Novi Zeland s roditeljima Antom i Katom te sestrom Firminom. Imali su sedmero djece: Ivana, Stevena, Zetu, Sonju, Petera, Cushlu i Venessu.

10. Tony i Darinka s djecom, oko 1969. U gornjem su redu slijeva Sonja, Ivan, Steven i Zeta, a u donjem su Peter, Tony, Venessa, Darinka i Cushla (arhiv obitelji Anich).

Mladi par, Tony i Dot, započeli su život u Warkworthu, 60 km sjeverno od Aucklanda. Otvorili su ribarnicu Tony’s Fish Shop, kavanu i čajanu Cafe De Lux. Posao su proširili 1952. godine otvaranjem restorana Tony’s, gdje su nudili riblje specijalitete. Bili su nadaleko poznati po ukusnoj hrani i pristupačnim cijenama. Njihova ribarnica također je bila popularna među lokalnim stanovništvom, ali i među onima u prolazu. Ribu su nabavljali kod ribara u lukama Leigh i Mahurangi. Vlada je zatim uvela takozvani Quoter Management System, koji je promijenio način poslovanja. Pojedinac više nije mogao raditi sam, a osim toga bilo je više papirologije.

11. Obiteljska fotografija Anich

Tony je običavao sam filetirati i pripremati ribu. Dot je kuhala i servirala, a radili su i vlastiti čips. On je bio majstor za dimljenje ribe, koju je nudio četvrtkom, što su kupci dobro zapamtili. Obitelj je za večeru jela ono što se toga dana spremalo.

12. Tony (Tex) i Venessa na dan dimljenja ribe, 1992. godine (arhiv obitelji Anich).

Kratko vrijeme Tony – Tex imao je vlastiti ribarski brod. Zaposlio je skipera i posadu. Lovili su na lokaciji Sandspit.

Bračni par Anich vodio je ribarnicu Tony’s Fish Shop 31 godinu, sve do 1977. Zatim su se ponovo toga uhvatili ranih 1990-ih, ali samo na dvije godine. Radilo se 7 dana tjedno, s jednim jedinim danom odmora godišnje i to samo za Božić.

Iz Sućurja su Anichi doveli dvojicu nećaka, braću Antu i Ivana Kumaricha, kao i nećakinju Anticu – Tonku Jelicich. Ante se oženio Dragicom, a Ivan Cvitom. Tonka se udala za Paula Marinovicha. Svi su živjeli kod Texa i Dot i radili su u ribarnici dok se nisu osamostalili. S vremenom je počeo dolaziti Joe Jelicich, rođak iz Aucklanda, da im bude od pomoći kada je sezona i ima puno posla, ali i kada su Tony i Dot htjeli ići na Hvar. Tako je bilo dok on nije umro 1992. godine.

Tony s djecom, 1968. ili 1969., u gornjem su redu Peter i Zeta, a u donjem Venessa i Cushla (arhiv obitelji Anich).

 

Autorica: Branka Bezić Filipović
Lekotrica: dr.sc. Ivana Kurtović Budja