Neizmjerno je zadovoljstvo iskoristiti ovu priliku, pozvati vas na putovanje kroz čarobnu priču o osebujnom trgovcu. Osjećam olakšanje u grudima ispuštajući pohranjeni sadržaj kroz priče moje majke Patricie Avile Kuljiš, kroz intenzivne anegdote koje dijele moja baka i praujaci, kroz učenja koja prenose stričevi ili rođaci, o “Papa Jorgeu” i njegovom putovanju od Hrvatske do Bolivije.

 

  Vis

 

Ta simpatična kućica koja se ističe među drugima po svojoj osebujnoj žutoj boji, dom je u kojem je rođen Jorge Kuljiš (izvorno Juraj Kuljiš), 8. veljače 1889. Te prekrasne palme i planina u pozadini, odaju da se radi o lijepom i malom otoku Visu u Hrvatskoj. Činjenica da ja, njegov praunuk koji ga nikad nisam osobno upoznao, pišem ovu priču, shvaćajući da je Papa Juraj odrastao u domu punom ljubavi i vrijednosti koje se sveto prenose i njeguju s koljena na koljeno. Kao djetetu su mi govorili da je bio snažan i ljubazan gospodin. Bio je katolik, visok 1,74 m, smeđe kose, besprijekornog i elegantnog izgleda, plavih očiju i čupavih brkova dostojnih filmske zvijezde toga vremena. Bio je doslovno svjetski čovjek, posjedovao je putovnice Austro-Ugarske, Jugoslavije, Hrvatske, Čilea i Bolivije.

Koliko sam shvatio, priča počinje kada se tinejdžer Jorge našao u problemu jer je u školi morao ponavljati godinu i nije znao kako to priznati roditeljima Radi i Mariji, a da ga ne ‘’ubiju’’. Domišljatost, avanturistički duh i funta sterlinga bila je kombinacija koja mu je zauvijek promijenila život. Prešutivši loše vijesti, odlučio je otputovati brodom što dalje. Odredište je bio drugi kontinent, konkretnije, Čile u Južnoj Americi.

Na sreću našega Papa Jorgea, njegov brat Santiago radio je u hotelu Kuljiš u čileanskom gradu Iquiqueu. Osim sreće, na tom putu će naići na tisuću i jednu prepreku koja će oblikovati njegov karakter i sudbinu. Počnimo s tim da nije znao španjolski jezik, nije imao ekonomskih mogućnosti, nije imao roditelje (koji su morali biti silno zabrinuti do te mjere da gubitak školske godine u ovom kontekstu više ne bi puno značio), prijatelje, kulturu ili obrazovne ustanove, one u kojima uživamo u većini globaliziranog svijeta kakav danas imamo.

 

 

Pregledavajući tragove kao u detektivskom filmu, pronašao sam dragulje poput Papa Jorgeovih otisaka prstiju, koji su bili u dokumentu za putovanje u Boliviju. Iako je pronašao posao na željeznici koja je vozila iz Arice u Čileu do La Paza u Boliviji, čini se da ga je avanturistički duh vukao put dubljega upoznavanja ovog novog kontinenta.

Bolivija je postala njegov konačan odabir. Bila je jedinstveni prostor u kojemu su se spojili bolivijski i hrvatski običaji, bila je dom ljubavi i plodova, bila je mjesto najvećih neuspjeha i slave njegova života. Ljubav njegovog života bila je Rosa Meruvia Kuljiš iz Cochabambe, poznatija kao “Mamarosa” (ona je još bila živa dok sam bio beba i njena ljubav kao da nema rok trajanja po onome što ja do sada osjećam).

Osebujna ljubav Rose i Jorgea učinila je da je Mamarosa putovala u Buenos Aires u Argentinu, pohađati tečajeve kuhanja kod poznate “Doñe Petrone”. Ti su satovi sadržavali lekcije o hrvatskoj hrani, što je trebalo Papa Jorgeu pomoći ublažiti bol za Hrvatskom i njegovim roditeljima. Plodovi njihove ljubavi bili su Militza, Danilo, Ivanko i Dolly (Moja baka). Koliko sam shvatio, Papa Jorge je uložio veliki ljudski napor kako bi njegova djeca ispunila svoje snove i bila sretna u aktivnostima i mjestu koje izaberu. Čini se da je njegova želja bila da mu obitelj bude prosperitetna, puna ljubavi i ljudskih vrijednosti, baš kao što zamišljam da je bio njegov dom na Visu u Hrvatskoj.

Ekonomska i poslovna situacija u Boliviji nije bila najpovoljnija, ali bilo je brojnih mogućnosti za one koji su imali vjeru i viziju. Jorge je procijenio da su tvrtke za proizvodnju piva u La Pazu imale problema sa zalihama staklenih boca. Sjetio se da je na plažama Čilea nalazio prazne staklene boce koje su drugi ljudi bacali na pijesak. Vidio je dalje od očitog i odlučio da bi bila sjajna poslovna prilika donijeti te boce u Boliviju kako bi ih prodavao tvrtkama za proizvodnju piva (pritom bi i čistio plaže). Tako je i učinio. Boce su se tovarile na kola koja su vukli magarci. Možete zamisliti koliko je trajalo svako putovanje i koliko je bilo teško izvršiti takav zadatak. Kažu da je jednom prilikom grom ubio magarca koji je vukao transport boca.

 

 

Papa Jorge se bavio i drugim poslovima. Prodavao je kože iz Bolivije u druge zemlje Latinske Amerike, Europe i SAD-a. Također je uvozio krzno i ​​druge proizvode iz tih zemalja u Boliviju. Sagradio je kuću za iznajmljivanje u kojoj je također i živio sa svojom obitelji i koja se danas smatra baštinom grada La Paza. Ova blagoslovljena kuća građena u stilu europske arhitekture zove se Pasaje (prolaz) Kuljiš. Trenutačno se nalazi između ulica Genaro Sanjinéz i Comercio u starom dijelu grada, vrlo blizu Plaze Murillo. Taj prolaz je služio i za sklonište predstavnika Jugoslavije, a povremeno je bio i prodajno mjesto za proizvode s kojima je Jorge radio.

S vremenom je kupio komad zemlje na području Bajo-Seguencoma u gradu La Pazu. Budući da ovo područje ima više dolinsku klimu (unatoč tome što je smješteno između 3000 i 3500 metara nadmorske visine), bilo je idealno za sadnju povrća, ali i maslina (tako tipična za Dalmaciju) koje u to vrijeme nije bilo u gradu. Trenutno postoji četvrt koja se zove “Los Olivos”, u čast drveća koje je posadio Papa Jorge. Ubrano povrće prodavalo se u središtu La Paza. Zbog revolucija koje su se događale 50-ih godina u Boliviji, Jorge je doživio nesreću kada su ga ustrijelili beskrupulozni ljudi koji su htjeli silom uzeti njegovu zemlju. Unatoč tom neuspjehu i gotovo paraliziranosti, Papa Jorge se nije predao zahvaljujući svom snažnom duhu i obiteljskoj ljubavi.

Također je pomagao Hrvatima da nađu dom u Boliviji i pobjegnu od rata. Njegove inicijative poticale su razvoj bolivijskog gospodarstva stvaranjem radnih mjesta. Zalagao se za jačanje odnosa Hrvatske i Bolivije. Jednom je prilikom od kralja Petra dobio priznanje za svoju velikodušnost i značajne pothvate.

Moja majka je živjela s Papa Jorgeom do svoje sedme godine. Prolazeći s njom kroz dokumente, tragove, slike i priče, pronašao sam jednu od najčarobnijih anegdota koja bi mogla biti zajednička nit ove velike avanture. Papa Jorge je njoj i svoj djeci/unucima poklonio 1 funtu sterlinga u čast njegovoga putovanja kao mladića na daleki kontinent. Bilo je to sve što je imao kada je napustio dom, a zauzvrat, ovaj minimalni resurs i njegova vjera bili su mu dovoljni da preživi oluje i ispuni svoje snove, gradeći svoju sudbinu za dobro, da ostavi čvrsto nasljeđe vjere i želju da prevlada šok uranjanja u drugu kulturu, ostavljajući sve iza sebe.

Moja majka je u vrijeme obrane diplomskog rada bila u teškoj ekonomskoj situaciji. Nažalost, morala je prodati svoju voljenu funtu sterlinga kako bi pokrila troškove posljednje faze svoga studija. S vremena je postala uspješna arhitektica. Zajedno s mojim ocem Mihaelom Rojasom stvorila je tvrtku s minimalnim sredstvima i ponovno su čelična vjera i volja bili nastavak početnog impulsa te funte sterlinga (prava vrijednost funte pretvorila se u stvarnost). Ne trebate svo zlato ovoga svijeta niti optimalne uvjete da biste ostvarili svoje snove i izgradili uspješnu karijeru, što je vidljivo iz primjera trgovca iz Hrvatske. Bog vam je već pri rođenju dao najvrjednije alate za razvoj vaših darova.

 

  Kuljišev prolaz, La Paz

 

Moja se majka borila za spašavanje voljenog Kuljiševog prolaza. Također mogu potvrditi da Danilo i njegova ljubav Teresita sjajno čuvaju tu našu baštinu, a moj stric Andres Kuljiš potiče život unutar prolaza kroz svoj muzej “MIKO Art”. Kada hodam središnjim dijelom prolaza, ne mogu, a da ne osjetim intenzivnu energiju  svog Papa Jorgea. Nismo se fizički upoznali, ali znam da kad se bojim preuzeti rizik koji bi me mogao približiti mojim snovima, sjetim se njegove funte sterlinga, čelične vjere i volje i strah se rasprši. Cijenim ovaj prostor u kojemu postoje materijali doneseni iz Europe ne bi li izgledao kao dom u kojemu je odrastao. Konačno shvaćam razlog za te visoke stropove, te drukčije drvene prozore, te balkone iz snova, tu funkcionalnost u koju se tako dobro uklapaju u tvrtke, snovi, umjetnost, domovi i aktivan život La Paza koji nikad ne spava. Sada bolje razumijem tko smo, odakle dolazimo i kamo možemo otići, samo ako te pronađem u svom srcu ili ako pogledam u nebo. Dragi pradjede Papa Jorge, i dalje ću svoju djecu odgajati s ljubavlju i prema tvojim vrijednostima, kako bi tvoja ostavština prešla na sljedeću generaciju i kako bi tvoje priče i hrvatsko-bolivijska vitalnost bili eliksir za njihove duše. Želim da osjećaju zahvalnost za svoje korijene, da uživaju u Božjim blagoslovima, da mogu biti dobri ljudi i žene. Napokon ću se vratiti na Vis i postati naivni i avanturistički tinejdžer koja je sanjao zvijezde koje može dosegnuti, samo ako odluči riskirati i suočiti se sa svojim strahovima.

 

Autor: Carlos Alberto Rojas Avila (Hrvatska zajednica La Paz-Bolivija)