Iseljavanje u Čile započelo je sredinom 19. stoljeća. Računa se da su na sami jug 1848. godine prvi došli braća Paravić iz okolice Bakra i Petar Zambelić iz Boke kotorske, koja je u to vrijeme bila dio Dalmacije. Nakon što je na Ognjenoj zemlji i na još južnijim otocima krajem stoljeća pronađeno zlato, Evropljani su tamo pohrlili, a među njima je bio i veliki broj Dalmatinaca. Nije ih odvratila činjenica da se radi o izuzetno negostoljubivom predjelu polarne klime i vječnoga vjetra. Kako se u maniri lančanog iseljavanja odlazilo tamo gdje je već bio netko od mještana ili poznanika, Čile su najvećim dijelom naselili Bračani. Bilo je među njima i nešto Hvarana, Višana i onih iz okolice Dubrovnika, a posebno iz okolice Omiša. Mimičani su tako osnovali naselje Porvenir na Ognjenoj zemlji i dali su mu ime koje znači Budućnost, koja je došla skromno jer do danas, broj stanovnika toga gradića, jedva je dosegao brojku od 5000. Najjužniji grad na samome kontinentu je Punta Arenas s velikim postotkom stanovnika (oko 25%) koji vuku hrvatsko porijeklo bilo s očeve ili majčine strane, dok je rođenih u Hrvatskoj samo nekoliko. Samim tim i hrvatski jezik se odavno izgubio, a nešto ga znaju još samo najstariji, dok mladi tu i tamo nešto nauče na tečajevima. Uglavnom se obeshrabre činjenicom da treba uložiti dosta truda kako bi se jezik koliko toliko savladao.
Iako Hrvata ima po cijelome Čileu, druga velika hrvatska kolonija živi na jednako negostoljubivom sjeveru u gradovima pustinje Atacama, najsurovije na svijetu, ali bogate bakrom i drugim rudama. Naseljavanje sjevera započelo je otkrićem salitre u 19. stoljeću, koja se u to vrijeme smatrala bijelim zlatom, a vadila se u unutrašnjosti kontinenta. Za potrebe izvoza u Evropu gradile su se luke, poput Antofagaste, Tocopille, Iquiquea, Arice i drugih, koje su udaljene jedna od druge po nekoliko stotina kilometara, a da između njih nema ničega. Dolazak na sjever Čilea je do otvaranja Panamskog kanala 1914. godine bio prilično mukotrpan, jer trebalo je oploviti cijelu Južnu Ameriku za doći na Pacifički dio.
Ono što treba istaknuti je činjenica da su prvi naši iseljenici imali želju što prije se asimilirati i prestati baviti bilo kakvim poslovima za preživjeti, stoga je većina učinila ono najbolje – školovala je svoju djecu. Od tada se Hrvati nalaze na svim važnim mjestima čileanskog društva. Neke ću spomenuti, a sigurno ću neke zbog velikog broja i propustiti. Evo gdje nailazimo na tragove Hrvata:
IMENA ULICA: Gotovo u svakom gradu postoje ulice s hrvatskim nazivima.
HRVATSKA VATROGASNA DRUŠTVA (Bomba Croata): Postoje u Punta Arenasu, Antofagasti, Iquiqueu, Castru…
SALTIRERE: Vlasnici salitrera bili su Hrvati (Sabioncello, Sargo, Marinković, Goic, Mitrović, Baburizza…)
BANKE: Vlasnici banaka bili su Hrvati (Baburizza, Petrinović, Lukinović)
ŠKOLE: U Santiagu i Punta Arenasu postoje škole Republika Hrvatska, u Antofagasti imaju hrvatska imena (Antonio Rendic University School. Hrvatska škola San Esteban, Osnovna škola Ljubica Domic Wuth, Gimnazija Jorgea Tomičića), Škola Lenka Franulić u Santiagu, Škola Mladinić Dobronić u Puerto Natalesu…
LOKACIJE: Arroyo Boric (potok na otoku Lennox gdje je pradjed predsjednika Borića tražio zlato), Prijevoj Mladineo, Planina Vrsalovic, Caleta Beban (sva tri spomenuta lokaliteta su na otoku Navarino), Otok Martinic (smješten je između otoka Navarino i Hoste, u Kanalu Murray), Caleta Kovacic na Tierra del Fuego, Chorillo Mateo (Draguičević) na lokalitetu Cordon Baquedanu, Chorillo Paravic također na Cordon Baquedanu, Cerro Martinic brežuljak u nacionalnom parku Torres del Paine, Jezero Martinic na Cordilleri Darwin, Isla Kopaitic otok na Antarktici, Bahia Kopaitic uvala na Pacifiku u pokrajini Ultima Esperanza, zapadno od Puerto Natalesa, Bahia Chubretovich u Pacifiku malo južnije od Uvale Kopaitic, Uspon Glavic u Punta Arenasu…
VLASNIK AVIONSKE KOMPANIJE: DAP – Andres Pivčević Rajčević
POLITIČARI (ministri, gradonačelnici): Carlos Serka Vera, Carolina Goic, Radomiro Tomic, Edmundo Perez Zujovic, Claudio Radonich, Hernan Vodanovic, Carlos Mladinic, Anselmo Sule, Alejandro Jadresic, Zarko Luksic Sandoval, Carlos Mladinic, Pedro Vuskovic, Miguel Poduje, Miodrag Marinovic, Baldo Prokurica…
AMBASADORI: Antonio Scarmeta, Sergio Mimica, Boris Jopo…
SUPRUGA PREDSJEDNIKA ČILEA: Eleonor Oyarzun Ivanović (supruga predsjednika Patricija Aylwina)
SPOMENICI POSVEĆENI HRVATIMA: Iquique (Plaza Slava, Domovina), Antofagasta (Hrvatski park, bista Jose Papića Radnića, spomenik Antoniju Rendiću Ivanoviću, Kiosco de la Retreta s dalmatinskim grbom), spomenik na otoku Lennox, Porvenir (Spomenik Hrvatima), Punta Arenas (Spomenik hrvatskom doseljeniku, Hrvatski grb i bista Marka Marulića), Santiago (Plaza Croatia)…
BISKUPI: Alejandro Goić Karmelic, Vladimiro Boric Crnosija (iz obitelji predsjednika Borica)
ADMIRALI OD 1900. DO DANAS: Vicente Merino Bielic, Carlos Chubretovich Alvarez, Walter Radic Prado, Oscar Manzano Soko, Rodolfo Soria-Galvarro Derpich, Alexander Tavra Checura, Gerardo Covacevich Castex, Jorge Chubretovich Soffia, Yerko Marcic Conely, Patricio Espinoza Sapunar.
KAPETANI MORNARICE: Jorge Armando Vergara Dukic, Jorge Ignacio Vergara Weber, Tomas Vicente Ilic Olmos, Tomas Ilic Zapata, Ivan Yako Vuškovic Salgado, Cristian Mitrovich Carmona, Santiago Jaman Matic.
KIPARI: Lily Garafulić, Alexie Marinković, Richard Yakšić Israel
SLIKARI: Roko Matjašić, Catherina Hrdalo…
LIJEČNICI AKADEMICI: Roque Kraljević Orlandini, Gabriel Gasic Livacic, Alejandro Goic Goic
AKADEMICI U ZNANOSTI: Gabriel Brncic, Eric Goles Chacc
OSNIVAČ ČILEANSKE KINEMATOGRAFIJE: Antonio Radonich Scarpa
SPORTAŠI: Giovanna Arbunic (juniorska svjetska prvakinja u šahu), Pedro Goic Kuscevic (nogometni vratar Magallanesa), Maximilian Garafulic (košarkaš Sokola iz Antofagaste, olimpijac), Branko i Radivoje Pesut prvaci u jedrenju, Zarko Medovic Definis prvak u mačevanju, Milovan Mirosevic Albornoz nogometaš, Alfredo Jadresic Vargas prvak Južne Amerike u skoku u vis, Marcos Lausic Baleta i Boris Garafulic Stipicic prvaci u automobilističkim utrkama.
PISCI: Prema mojim istraživanjima, ima oko 300 čileanskih pisaca hrvatskog podrijetla, manje-više uspješnih, od kojih su neki akademici: Oscar Andres Barrientos Bradasic, Danko Brncic Juricic, Astrid Fugellie Gezan, Cedomil Goic Goic, Rajmund Luka Kupareo Beretić (osnivač Instituta za estetiku Katoličkog sveučilišta), Ernesto Livačić Gazzano, Raul Manasevich Tolosa, Mateo Martinic Beros (osnivač Instituta Patagonije), Juan Hector Mihovilovich Hernandez, Domingo Zvonimir Mihovilović Rajcevic, Eugenio Rene Mimica Barassi, Milo Juannic Barassi Roque Esteban Scarpa Straboni, Antonio Scarmeta Vranicic, Patricia Štambuk Mayorga (potpredsjednica Akademije za jezik), Sergio Vodanovic Pistelli, Ivan Jaksic, Juana Marinkovic.
Veliku količinu pisaca u Čileu, objasnio je hrvatski književnik Ante Zemljar (Pag, 1922. – Zagreb, 2004.) ovim riječima: Ako biološki procesi imaju nečeg zajedničkog s duhom i aktivnošću potomaka, tada se gen s poetskog Hvara i Brača ovdje u punom zamahu prometnuo u fenomen književnosti i umjetnosti, a o kojem, u nekoj dostojnoj i preglednoj cjelini do danas, ni čileanska kulturna javnost, reklo bi se, nije obaviještena a hrvatska još manje, nikako. Ako samo nabrojim najreprezentativnije pisce koji su se javili posljednjih godina – iz druge i treće generacije hrvatskih doseljenika – to je impozantan broj na koji je Čile ponosan, ali jednako bi trebala biti i njihova stara domovina koja može žaliti što nisu na njenim obalama: no ona će se u neminovnosti nametnute sudbine danas isto tako ponositi smatrajući da je preko njih Čileu i svijetu poklonila dio svog duha koji se ovdje sretno i bogato razvio. Tvrdim: duh porodice koja ima potomstvo, ne završava smrću djeda ili oca; on se produžuje ukopan u mnogoj pori daljnjeg života njihovog potomstva.
