Kostarika (Costa Rica)

Prvi Hrvati došli su u Kostariku s otoka Krka i okolice Rijeke u drugoj polovici 19. stoljeća. Zatim je uslijedilo doseljavanje iz Dalmacije i dubrovačkoga primorja. Najpoznatija hrvatska obitelj Kostarike jest Orlić, koja je dala i predsjednika Republike.

Bio je to Francisco Orlich Bolmarcich^[1], rođen u mjestu San Ramon 1907. godine. Otac mu se zvao Jose Orlich Zamora, a majka Georgina Bolmarcich Lemerić. Iz braka sa suprugom Maritom, Franciscu Orlichu Bolmarcichu rođena su dva sina: Francisco Jose i Mauricio.

Prije nego što je ušao u politiku, Orlich Bolmarcich je radio u proizvodnji kave i šećerne trske, a potom u tvornici obuće. Za gradonačelnika San Ramona izabran je 1938. godine, nakon toga za zastupnika, da bi 1948. sudjelovao u građanskome ratu i bio zapovjednik sjevernoga fronta. Poslije rata postao je ministar javnih radova i ponovno zastupnik. Od 1962. do 1966. bio je predsjednik Kostarike, koja se za vrijeme njegova mandata priključila Centralnoameričkomu zajedničkom tržištu.  Kostarici drže veoma važnim to što je Orlich Bolmarcich 1963. godine organizirao sastanak panamskoga i centralnoameričkih predsjednika s američkim predsjednikom Johnom Kennedyjem. Poboljšao je brigu za zdravlje seoskoga stanoviništva.

 

 

Sabor ga je odlikovao zaslugama za narod. Umro je  u San Joseu 1969. godine. Tada se komentiralo: Njegov moto bio je rad, a njegova strast bila je zemlja.^[2]Pošta Kostarike objavila je marku s njegovim likom i omotnicu povodom 100. obljetnice njegova rođenja.

 

 

Djed predsjednika Orlića bio je među prvim Hrvatima koji su došli u Kostariku 1873. ili 1874. godine. Bio je to Frane Orlić, po majci Žic, s otoka Krka. Priča se da je govorio: Sve što netko želi, košta. Zato treba raditi. Don Chico, kako su ga zvali, zaista je i radio te je doprinio sebi, ali i svojoj okolici. U mjestu San Ramon u pokrajini Alajuela sve značajno izgradio je ili sponzorirao don Chico i ostavio zajednici. Prvo je donirao materijal i projekt crkve koja je izgrađena u San Ramonu 1924. godine. Po nacrt za crkvu otišao je u Njemačku. Zatim je donirao teren za gradnju bolnice, a jedini uvjet bio je da se bolnica nazove po njegovu rano preminulom sinu Nikoli, jednom od šestero djece. Donacijama don Chica uvedena je ulična rasvjeta, izgrađena je škola, komunalni salon i most.^[3] Preminuo je 1950. godine kao devedesettrogodišnjak.

 

 

 

Franu Orlića je u Kostariku povukao prezimenjak Ivan Orlić (Sparosich) – prvi Hrvat koji je tamo došao još 1866. godine. Bio je kamenoklesar, a poslije trgovac i poljoprivrednik. Prema istraživanjima koje je proveo Luko Hilje[4], prvi trag Ivana Orlića u Kostariki njegov je vjenčani list iz kojega je vidljivo da je bio rođen 1837. godine kao sin Mate i Marije, rođene Sparosich. Prve tri godine živio je u glavnom gradu San Joseu, a zatim se preselio u grad Cartago odakle mu je bila supruga Jacinta Jimenez Lara.

 

 

U novinama La Gaceta 1869. godine izašao je oglas u kojemu je nudio svoje klesarske usluge, a kako je Hilje zaključio Orlich je izradio i dvije fontane, jednu na trgu San Nicolas Tolentino i na Trgu de la Soledad. Nakon toga Ivan je otvorio trgovinu. Prodavao je vino na bačve, pivo, kekse, meso, tjesteninu, sapun. U jednom oglasu je pisalo da prodaje dalmatinsko vino i to na boce ako ih kupci donesu. U drugom oglasu iz 1875. pisalo je da se prodaje i glasovir, a da se zainteresirani mogu javiti Ivanu (Juanu) Orlichu u Cartagu ili Frani (Franciscu) Orlichu u San Joseu. Time, prema Hilji, bilježimo dolazak Frane Orlicha u Kostariku. Također, Hilje zaključuje da Ivan i Frane nisu bili rođaci.

 

 

 

Ivan Orlich je zatvorio trgovinu jer je u međuvremenu kupio farmu i plantažu kave pa se  nije se mogao svemu posvetiti. Umro je od groznice 1879. godine, a nadživjela ga je supruga Jacinta i djeca Juan i Marija. U svom kratkom životu povukao je i druge u Kostariku. Bili su to: Bartolome i Juan Gaudencio Polonio, Nicolas Miguel Ivankovich i braća Domingo i Lorenzo Domijan (Kružić). Svi se bavili trgovinom i poljoprivredom.

 

 

 

 

 

Nadalje, prema istraživanju koje je također proveo Luko Hilje, sredinom 20. stoljeća u Kostariku je došla malo veća skupina Hrvata. Abecednim redom, to su bili (imena njihovih supruga navode se u zagradama): Antonio Amerling Capittelo (Luisa Otoya Ernst), Antonio Banichevich Separovich (Adilia Sánchez Ramírez), Franco Banichevich Pecotich (Mirjana Begovich Curach), Stipe Boskovich Dedich (Catalina Hilje Quirós), Stanko „Charlie“ Brljevich Mustapich (Emilia Gutiérrez Mena), Fortunato Erak Batinovich (Doris Huertas Herrera), Frank Glavas Erkapich (Anita Chuljak Leko), Paško Hilje Vuleša (Carmen Quirós Rodríguez), José Jengich Stilinovich (Hilda Buck Beer), Ivan Lucovich Peich (Mireya Varela Zamora), Jorge Muchik Sabo (Hilda Mora Rodríguez), Nicolás Mussap Karuz (Violetta Marzan Vladovich), Daniel Radan Magjor (Edna Anderson Spalding) i Ivan (Johnny) Saravanja (Alva Bailey i Thelma Ríos). Zanimljivo je da su svi imali malobrojno potomstvo, osim Paška Hilje (11-ero djece) i Ivana Lucovicha (8-ero djece).[5]

Iako su u Kostariki već preko 150 godina, mala su zajednica koja se nikada nije okupljala u nekom hrvatskom društvu. Prilikom mojega posjeta 2012. godine trudom Ane Sule, Čileanke hrvatskoga porijekla, koja je živjela u San Joseu zbog muževa posla, skupili smo njih pedesetak i potakli njihovo buduće okupljanje. Najvećim dijelom se radilo o potomcima Hrvata, dok je jedino obitelj Marka i Maje Mileta iz Rijeke spadala u prvu generaciju doseljenika, poslovnih ljudi. Zajedno sa sinom Marinom vode vlastitu tvrtku Tico electronics.

 

 

Na svoju žalost zbog ograničenih sredstava nisam bila u mogućnosti za njih prirediti neki bogatiji program osim virtualnoga, ali slučajnost je htjela da je u isto vrijeme tamo doplovio Leo Lemešić na jedrilici, a s njim su bili profesor Srećko Favro i otac mu Marino Lemešić, nekadašnji igrač Hajduka.

 

 

 

Na ekran sam stavila fotografiju prve momčadi Hajduka koja je 1969. godine bila na turneji po zemljama srednje Amerike, a odigrali su i utakmicu u Kostariki. Tom prilikom je svaki igrač imao na prsima po jedno slovo, a kada su se posložili jedan uz drugoga pisalo je Costa Rica. Jedan od njih bio je i Marino Lemešić. Nakon što su ugledali fotografiju neki od nazočnih su došli pozdraviti Lemešića jer su se sjetili kako su s očevima bili na toj utakmici.

Rezultat toga posjeta bilo je povećano zanimanje za Hrvatsku pa je uveden je običaj da hrvatska zajednica započne obilježavati Dan državnosti Republike Hrvatske.

 

 

 

 

Autorica: Branka Bezić Filipović
Lektorirala: dr. sc. Ivana Kurtović Budja

[1] U Južnoj Americi  uobičajeno je da svatko nosi očevo i majčino prezime. Žene udajom mogu dodati muževo prezime kao treće, što čine onda kada je riječ o nekoj poznatoj osobi.
[2] Baranović, Pjero; Bezić Filipović, Branka. 2010. Hrvati na markama svijeta [DVD-ROM]. Hrvatska matica iseljenika, podružnica Split
[3] Novina Vertice informativo, Octubre 2011., str. 17.Novina Vertice informativo, Octubre 2011., str. 17.
[4]Luko Hilje živi u Kostariki, doktor je entomologije i diplomirani biolog, profesor emeritus Istraživačko obrazovnoga tropskog agronomskog instituta (CATIE), Turrialba, Kostarika
[5]Luko Hilje, Prvi Hrvat u Kostariki, članak objavljen u Hrvatskom iseljeničkom zborniku 2021.