Malo, ali pitoreskno mjesto Grižane, u sjeni ruševina starog frankopanskog kaštela Vinodola, na zapadnom podnožju Dinarskog gorja, nasuprot dalmatinskoj obali, ugledalo je u ponedjeljak 24. lipnja 1889. rođenje Ivana, izdanka obitelji koju su činili Ivan Lušičić i Kate Miklić. Ivan ml., koji je svjedočio strahotama Prvoga svjetskog rata, bio je jedan od onih koji su odlučili krenuti u potragu za novim i boljim horizontima te se u svojim ranim tridesetima, uz blagoslov roditelja, upustio u avanturu svog života, u kojoj ga je pratio bratić Rupert.
Lušičićeva putovnica
Početkom dvadesetih godina 20. stoljeća stigli su u Buenos Aires, a odatle su otišli izravno u Concepción u Paragvaju, glavni grad Prvoga departmana. Bila je to uspješna trgovačka luka na rijeci Paragvaj, gdje su dvojica rođaka osnovala tvrtku u srcu grada. Nazvali su je “Juan Lusichi – almacen i ferreteria’’ što bi značilo trgovina mješovitom robom i željezarijom. Imali su bogatu ponudu pića, bombona, čokolade i raznih kolačića svih vrsta u ulici Calle Mcal. Estigarribia, a radili su s distributerom ‘’TONISAL-a Gran master rural’’ iz Buenos Airesa, te su vršili opskrbu između Buenos Airesa, Montevidea u Urugvaju i Concepcióna u Paragvaju.
Ivan je potom upoznao životnu partnericu Justu Pastora iz čije veze se radilo ukupno desetero djece. Poredani po godinama bili su to:
Eulalia (Nena), Juan Eligio, Bernarda (Tona), Víctor Seferino (Tilún), Marcial, Isabel (Chichi), Sara (Bebeca), Justa (Micha), Antonio (Cachín) i Juan Esteban (Kili).
Najstariji od sinova, Juan Eligio, bavio se ekonomijom i računovodstvom, postavši doktor administracije i postigao je društveno priznanje, posebno zbog toga što je bio jedan od glavnih promotora poznatih Sveučilišnih igara u Paragvaju, a također i jer se upustio u povijesne studije i filozofske misli. Stekao je pola tuceta sveučilišnih diploma.
S druge strane, kći Sara, sedma rođena po redu, postala je slavna odbojkašica kluba ‘’Cedro’’, a bila je član paragvajske reprezentacije ovoga, u našoj sredini, vrlo popularnog sporta.
Treći od njih, Marcial, istaknuo se kao arhitekt, postavši ovlašteni projektant. Među zgradama koje je podigao nekoliko je onih koje koristi nacionalna policija u Asunciónu.
Imanje Juana (Ivana) Lusichica obuhvaćalo je nekoliko parcela koje su tvorile golemo slovo L, samo stotinjak metara sa strane općine i isto toliko s druge strane, gdje je smještena Regionalna bolnica. U istom bloku se nalazila poznata vila Otaño, a iza nje i moderno Gradsko kazalište. Don Juan (gospodin Ivan), kako su ga zvali susjedi, skupljao je kišnicu koju je pročišćavao kroz složeni sustav oluka i filtera, a koja se slijevala u ribnjak.
Njegova domišljatost dovela ga je i do izrade vlastitih stilskih pločica, za koje je stvorio jedinstveni kalup koji su kopirali keramičari na cijelom području.
Unutar svoje kuće posvetio se slikanju na pločicama, cvjetovima jarkih boja stvarao je zanimljiv mozaik. U njegovoj trgovini bilo je mnogo bombona koje je sam proizvodio i plasirao na tržište, a pripremao je i fermentirao kiseli kupus za vlastitu upotrebu.
Svaki rođendan bio je velika proslava na koju bi Don Juan došao s kutijom švicarske čokolade i porculanskom lutkom ili malim automobilom kao rođendanski dar slavljeniku.
Volio je dobru kavu, pa je uvezao mlinac s drvenom ladicom za mljevenje zrna, koji je čuvao kao svoje najveće blago. Kako bi ublažio zagušljivu paragvajsku vrućinu na koju se nikada nije navikao, sva je pića pio s puno leda.
Obitelj Lušičić sa Justom i Ivanom u sredini
Godine 1947. u Concepciónu se dogodio civilno-vojni ustanak protiv vlade generala Higinija Moríniga. U srpnju te godine grad je pao u ruke Morínigovih snaga, koje su iz neposredne blizine pljačkale trgovine i velebne vile. Zahvaljujući činjenici da je Don Juan imao strano državljanstvo, poštovana je njegova osobnost, kao i njegove supruge i djece, ali ne i njegove imovine. Sredstvo koje se koristilo za zaštitu od vojnih ekscesa bilo je isticanje zastave zemlje porijekla vlasnika na dobro vidljivim mjestima. Na imanju Lušićevih zbog toga se viorila jugoslavenska zastava, što gotovo da nije izazvalo reakciju suprotnu od željene. Ispostavilo se da je tadašnja jugoslavenska zastava, (u kojoj je državi tada bila i Hrvatska), sastavljena od potpuno istih boja kao i naša, ali s tim da su boje obrnuto postavljene, tako da je na našoj na vrhu plava, u sredini bijela, a dolje crvena. Vojnici, ne znajući za to, vjerovali su da je to znak prezira prema paragvajskoj zastavi i već su se spremali nanijeti štetu kada je stigao časnik koji je prepoznao spomenutu zastavu te balkanske zemlje i spriječio akciju barbara. Potom je postignut dogovor da se njegovo vlasništvo treba poštovati, pa je Don Juan pružio dragocjenu pomoć svojoj zajednici, na način da je sve vrijedne osobne stvari svojih susjeda krišom sakrio u svoje skladište. Nakon što je prošlo pljačkaško ludilo, Don Juan je sve predmete koje su mu dali na čuvanje vratio njihovim vlasnicima. Ova nesebična akcija, u kojoj je njegov život i život njegove obitelji mogao biti doveden u opasnost, savršen je primjer plemenite i velikodušne duše koja je u njemu živjela.
Ivan Lušičić
S vremenom je uslijedilo pogoršanje ekonomske situacije u Concepciónu, pa je don Juan pokušao je proširiti svoje poslovanje na Buenos Aires, zbog čega je nekoliko puta putovao u glavni grad Argentine. Međutim, zbog više sile nije uspio ostvariti tu želju. S naporom je održavao posao u Concepciónu, a 29. siječnja 1951. iznenada je preminuo u dobi od 61 godine. Neka od njegove starije djece su u to vrijeme već studirala u Asunciónu. U desetljeću koje je uslijedilo nakon njegove smrti, gotovo svi su se preselili u glavni grad ili oko njega.
Danas trgovina Juana Lusichica, koja je bila poznata u Concepciónu, više ne postoji, a imovina je raspoređena među nekoliko privatnih kuća i malih poduzeća. Najstariji doseljenici i danas ga se sa čežnjom sjećaju.
Njegova supruga, Justa Pastora je umrla nedugo nakon njega u Asunciónu. Nekoliko djece osnovalo je obitelji i dobilo svoju djecu, a do sada i unuke i praunuke. Od sve njihove djece, jedino su Juan Esteban i Isabel još uvijek živi.
Napisala: unuka Isabela Calcena Lushici, 2019.
Prevela sa španjolskog: Branka Bezić Filipović