U 104. godini u Iquiqeu je preminuo Mateo Fistonić Bucat (1913. – 2017.), najstariji Hrvat u Čileu. Izvrsno tjelesno i psihičko stanje koje ga je pratilo tijekom dugoga života tek je pred smrt bilo narušeno kratkom bolešću. Bio je vrijedan i pouzdan partner koji nije izbjegavao svoje obveze te može biti primjer sadašnjim i budućim naraštajima koji u njemu mogu prepoznati osobu koja je iz domovine Hrvatske donijela životni stav vrijedan oponašanja. Don Mateo, kako su ga zvali, bio je rođen 30. siječnja 1913. godine na hrvatskom otoku Hvaru u Dalmaciji, poznatom po vinogradima i lavandi, a za Fistoniće i najljepši otok na svijetu.
Don Mateo je od malena morao raditi u polju, zajedno s roditeljima i braćom jer se u ono vrijeme sve radilo ručno. Odlazak s voljenog otoka, nažalost, dogodio se zbog teške situacije koju je izazvao Prvi svjetski rat, kada je njegov otac bio teško ozlijeđen, a brat Ivo izgubio život. Te su nedaće snažno obilježile njegovu adolescenciju i neposredno prije poziva na služenje vojnog roka, donio je odluku da, s jedva 16 godina, emigrira u Čile, ne znajući ništa o svom novom odredištu, ne govoreći jezik, niti imajući tamo obitelj ili prijatelje. Nakon dramatičnog i bolnog oproštaja od roditelja, ukrcao se na talijanski brod „Virgilio“, isplovio iz Genove i stigao u Iquique 2. prosinca 1929. godine. Iquique je tada bio luka za izvoz salitre. Jednom mi je prilikom don Mateo ispričao:
„U Iquique smo došli brodom u 8 sati na večer, ali nismo mogli pristati zbog plitke obale pa su nas ukrcali u male barke i prebacili do obale. Poslali su nas u hotel koji nije imao krevete nego samo daske i tu smo spavali. Ja sam počeo plakati kad sam vidio gdje sam došao. Odmah sam se zaposlio u salitreri. Podizali smo vreće od sto kilograma i bilo nam je puno teško.’’
U gradu mu je naročito nedostajao dalmatinski krajolik, našao se u pustinji, ulice su bile prašnjave i bez pločnika ili s pločnikom od lošeg drveta. Dojam mu je bio razočaravajući, mjesto mu je bilo vrlo neugodno i više puta je ozbiljno razmišljao o povratku, no, poput dobrog Hrvata, njegov ponos i ustrajnost su ga zaustavili. Povratak bi za njega bio poraz. Dani su mu prolazili u radu, a na trgu Plaza Prat, tadašnjem društvenom okupljalištu, prvi put je sreo neke sunarodnjake koji su tu već živjeli. Upoznao je Matea Krstulovića kod koga se zaposlio, a radni je dan trajao 15 sati. Bilo mu je teško, ali je uspio prikupiti prvu ušteđevinu, učio je jezik, vratio je roditeljima novac za kartu i počeo je razmišljati o vlastitom poslu. Zbog njegovih radnih zasluga i odgovornosti, zaposlio se u Salinasu kod Dominga Lucića, gdje je radio s drugim sunarodnjacima, ali i s Čileancima i Peruancima. Unatoč surovoj prirodi, negostoljubivom krajoliku, vrećama od 120 kilograma koje je morao nositi na leđima, njegova hrabrost, karakter i snaga dali su mu priliku da se vrati u Iquique i da radi kod Marcosa Drpića, vlasnika velike veleprodajne distribucije. Na novom je poslu još više usavršio jezik, stekao znanje o trgovačkim poslovima i uspio povećati svoju ušteđevinu te tako krenuo put osamostaljenja. Sa samo 20 godina osnovao je svoju prvu tvrtku smještenu na križanju ulica Serrano i Errázuriz. Međutim, zahvaljujući trudu i urednom poslovanju, preselio se na bolju lokaciju, na križanje ulica Juan Martínez i San Martin. U to vrijeme, značajnije materijalno osiguran, upoznao je Delfinu Baccigaluppi Mondani, djevojku talijanskog podrijetla, s kojom se vjenčao 1935. godine. U nadolazećim decenijima ona mu je postala vjeran suputnik i uvijek ga je podržavala u svim njegovim projektima, učvršćujući tako njihovu budućnost. Rodila su im se djeca Ivo i Katica, koja su rasla i odgajana u domu u kojemu su uvijek bile prisutne obiteljske vrijednosti, poštenje i odgovornost.
Nakon dugoga i teškoga puta, Mateo Fistonić osnovao je novi i uspješan trgovački posao na križanju ulica Juan Martíneza i Bolívar, gdje je prodavao namirnice, željeznu opremu, knjige, a također se upustio u kupnju i prodaju metala. Svu svoju imovinu stekao je radom i upornošću, smatrajući Čile svojom drugom domovinom zbog gostoljubivosti i uvjeta koji mu je omogućila.
Došlo je vrijeme kada je odlučio otputovati u tadašnju Jugoslaviju, danas Hrvatsku. Dogovorio se s bratom Andrésom, koji je odselio na Novi Zeland, da zajedno posjete oca i drugu rodbinu 1957. godine.
S vremenom, obitelj mu je narasla jer se kći Katica udala za Jorgea Carmonea, a došli su i unuci Jorge i Ivena. I oni su već odrasli ljudi i sa svojim supružnicima Griseldom Pérez i Carlosom Tambleyjem don Mateu su dali praunuke Jorgea, Esperanzu, Beatriz i Trinidad.
Iz braka sina Ive i snahe Adriane Kosanović rodio mu se unuk Ivo, koji se oženio Idom Imamović, iz čijega se braka rodio još jedan praunuk koji nosi ime Mateo.
Obiteljsku idilu Fistonićevih pomutila je bolest, a potom i smrt don Mateove supruge Delfine, nakon 64 godine braka. Život mu se iz temelja promijenio pa je u 85. godini života odlučio poći u mirovinu i po drugi put krenuti na put u svoju Hrvatsku. Ovoga je puta išao u pratnji sina Ive, snahe Adriane i unuka Ive, što mu je omogućilo da još više upozna rodni kraj i ujedno smiri svoj duh.
Iquique, 2010. godine, s lijeva na desno su Fistonici: Adriana, Katica, don Mateo, Branka Bezić Filipović i Ivo
Mateo Fistonić napravio je važne stvari za hrvatsku zajednicu u Iquiqeu. Bio je najstariji osnivač Hrvatskoga doma, predsjednik Dobrotvornog društva, ravnatelj Doma i dugogodišnji pasivni član Dalmatinskog vatrogasnog društva broj 5. Bio je jedan od osnivača kluba Deportivo Sokol, za kojega je ostvario visoke rezultate u dizanju utega i bacanju kugle. Rekreativno je sudjelovao na susretima streljačkog kluba Cavancha, vodeći, zajedno s Antoniom Kuzmičićem i Antoniom Ostojićem, tadašnja prvenstva na štapovima. Za dugogodišnji izniman doprinos dobio je 1988. godine prvo priznanje hrvatske zajednice, koje mu je ponovno dodijeljeno 10 godina kasnije. Don Mateo je preminuo sa skoro 104 godine života, okružen ljubavlju svoje obitelji i svojih prijatelja, stečenih na dalekom sjeveru Čilea.
Prevela i uredila: Branka Bezić Filipović
Lektorirala: Lea Vrbančić