Pod naslovom Naši čakareri u Argentini u novini Iseljenički muzej, Zagreb 1. travnja 1938. broj 11 objavljen je odlomak iz knjige Duhovno življenje autora Jože Kaštelića, koja je tiskana u Buenos Airesu 1937. godine.
Prema pisanju Jože Kaštelića naš poznati iseljenik Ivan Lerotić kupio je jedno manje polje sjeverno od Acebala u Provinciji Santa Fe, a 1915. se preselio u Maggiolo i posvetio se govedarstvu. Do 1937. postao je vlasnikom velikih posjeda i jedan od rijetkih, kako piše Kaštelić, koji se bavio govedarstvom u velikom stilu. G. Lerotić je ne samo poznat kao bogat zemljak, već i kao ispravan iseljenik, koji našem rodu mnogo podiže glas i ugled među strancima. Poznat je i radi svoje humanosti te radi pomaganja mnogog našeg zemljaka. Kao pravi rodoljub vazda je visoko držao barjak svog iskrenog patriotizma.
U gradu Acebalu posebna atrakcija je proslava sv. Roka, patrona Sratoga Grada na Hvaru. Slavi se na poticaj Starograđana koji tu žive, pa se 16. kolovoza svake godine upriliči procesija, zabava i ostalo vezano za tradiciju staroga kraja. U domaćoj crkvi su podigli i oltar sv. Roka, a proslava se udomaćila i postala lokalna proslava iako je naših ljudi u Acebalu sve manje. Naime, postao ime je tijesan njegov horizont, kako je napisao Kaštelić. U traženju boljeg i unosnijeg posla išli su u potragu za novom i neiscrpljenom zemljom. Prema Kašteliću oni koji su sebi osigurali opstanak – plodovima svog ustrajnog rada i napora – pošli su kupovati zemlju, da bi u jeseni svoga života bili svoj na svome.
Zato u Los Molinos već 1905. godine nalazimo naše zemljoposjednike. Bili su to: Juraj Milatić, Ivan Carić, Juraj Božilović, Luka Sambrailo, Vraničići, Gurdulići, Brstilo i drugi. U San Eduardu se bavio stočarstvom Filip Jakas. U Arequitu nalazimo Bartula Božikovića, Prošpera i Jurja Gargačevića, Petra i Stjepana Gurdulića, braću Šimonović i druge.
U to vrijeme argentinski veleposjednici nisu s velikim zanimanjem gledali na razvoj stočarstva. Njima je bilo drago imati veliko polje s kravama za ukras. Tek kada su počeli propadati, onda su zemlju počeli iznajmljivati gringosima, odnosno tuđincima. Parcelirana prodaja zemlje bila je rijetkost, pa kada bi netko odlučio prodati 100 kvadra (165 ha) to bi se odmah razgrabilo. Prvi među kupcima su bili naši ljudi, a za dobru zemlju su nudili najpovoljnije cijene.
Otvorenjem željeznice Rosario – Puerto Belgrano 1912. godine (Rosario, Erasto, Los Muchachos, Bernard, Arminda, Villa Mugueta – nekadašnji Barlett, Bigand, Bombal, Chovet…) otvorili su se novi tereni za poljoprivredu, koje su razgrabili naši čakareri, prvo oni iz okolice Acebala čije su zemlje nakon 15 godina eksploatacije postale slabo plodne i istrošene.
Kako piše Kaštelić: Tako se je naš svijet staložio oko stanice Barlett (danas Villa Mugueta) koja je kasnije preuzela karakter Acebala, dakako na uštrb ovoga.
Prvi jugoslavenski državni predstavnik (u smislu diplomate) bio je dr. Grisogono, a prvo mjesto koje je posjetio izvan Buenos Airesa bilo je Villa Mugueta. Tamo je na čelu s Stjepanom Miličićem djelovao Ogranak Jugoslavenske Narodne Obrane, pokreta koji je nastao u Čileu prije Prvoga svjetskog rata (1916.) s ciljem rušenja Austro – Ugarske i riješenja hrvatskog pitanje ulaskom u jugoslavensku državu. U Villa Mugueti je djelovalo i Hrvatsko Slovensko Društvo Uzajamne Pomoći.
Villa Mugueta osnovana 1916. godine
Oko Biganda su se naselili Stjepan Peronja, braća Ostojić i Vicko Hure.
Naseljavanje unutrašnjosti provincije Santa Fe je išlo sporo, jer je željeznički prijevoz u to vrijeme bio skup, a žitarice je trebalo prebaciti do rosarijske luke, pa je bilo bolje ne biti previše daleko. Rosario je luka smještena na velikoj rijeci Parana, drugoj po veličini u Južnoj Americi, koja zajedno s rijekom Urugvaj čini zajednički estuarij koji se zove Rio de la Plata, a to znači izlaz na Atlantik.
Probleme u poljoprivredi su stvarali rojevi skakavaca, pomanjkanje kiše, a samim tim i manjak pitke vode u bunarima.
Južnije, u mjestu Elortondo nalazimo Serjanoviće, Petriće, Marinkoviće, Antunoviće, Viskoviće, Miličiće, kao i Franateoviće, Petriće, Bogdaniće, Mijiće, Perake, Bojaniće, Huljiće, Bunčuge, Tudore, Viskoviće… sve sama prezimena s otoka Hvara.
Uredila: Branka Bezić Filipović