Juraj Kapić je bio urednik Pučkoga lista, novine koja je dva puta mjesečno izlazila u Splitu od 1891. godine pa do Prvoga svjetskog rata. Bile su tiskane na ikavici i čakavici jer ju je tako puk srednje Dalmacije, kojemu su bile namijenjene, najbolje razumio. Na pitanje o tome gdje sve ide Pučki list, urednik Juraj Kapić je odgovorio: Ide po svim hrvatskim zemljama. Pače, leti čak do Carigrada i Smirne jer i tamo ima naših ljudi koji ga primaju. Još ide jedno 300 komada u Novu Zelandu, a u Ameriku[1] dvaput toliko.
Iseljenici su pisali Kapiću, a on je njihova pisma objavljivao u svakom drugom broju. Ona su postala trajni dokumenti iz prve ruke ispričanih događaja i opisa života na dalekim kontinentima.
Unatoč tome što su stizale na odredište s priličnim zakašnjenjem, to nije umanjivalo njihov značaj jer su mnogima bile jedina spona s rodnim krajem. S druge strane, osim pisama, u njima su se mogle pročitati i neke vijesti iz iseljeništva, kao i savjeti vezani za iseljavanje u čemu je Kapić uvijek bio suzdržan i nije poticao njičiji odlazak.
Tadašnje novine se nisu prodavale na kisocima, nego su se slale poštom, a financirale su se isključivo od pretplata. To je predstavljalo priličan izazov, jer su brojni primali novine, a zaboravljali platiti pretplatu. Urednik Pučkoga lista je upozoravao na razne načine, poput jedne prigode kada je velikim slovima, pod naslovom Ponutkovanje, objavio: Štioci ‘Pučkoga Lista’, spomenite se svoje dužnosti, te pošaljite isplatu! Nikomu ne visi kolač o češmini, pa ni nama. Za uzdržanje ‘Pučkoga Lista’ hoće se troška, a taj valja podmiriti.
Upozorenja očito nisu urodila plodom, pa su postajala sve stroža, što možemo pročitati 1898. godine, kada su objavljeni inicijali pretplatnika pod naslovom Naši okorjeli dužnici: Danas smo samo početna slova, ali u dojdućem ćemo broju objaviti potpuna imena i prezimena, ko nam ne plati. Nećemo gledati nikomu u brk, jer nam je već dodijalo. Uprava ‘Pučkoga Lista’.
U broju 3 -4 iz 1914. godine u broju 23 objavljeno je nekoliko vijesti vezanih za iseljenike u SAD-u:
Crne vijesti – U Yonnostovnu, Ohio (misli se na Youngstown), naši zemljaci Josip Kliković, Vjekoslav Vraneković i Mile Milošević igrali karte. Vraneković izgubio 50 dolara (250 kr.) pa od ljutine teško rani iz samokresa Klikovića. Jedan je u tamnici, drugi u bolnici. Nesretnih li ljudi, jadne im majke!
Ubilo ih na radnji – U mjestu Hibbing, države Minnesota, u rudniku zvanom Carson Lake, dogodila se grozna nesreća: pala naslaga i ubila tri naša domorodca: Petra Antića, Ivana Madila Maduna i Jurja Cetinića. Novine kažu da su bili Dalmatinci, ali ne kažu iz kojega su mjesta. Nijedan nije bio u Zajednici (misli se na Narodnu hrvatsku zajednicu iz koje je nikla Hrvatska bratska zajednica) i tako njihove obitelji neće dobiti nikakove potpore. Ukopala ih kumpanija, gdje su radili. Ne bili u društvu, pa nikome ni stalo za njih. Evo primjera, kako se na radnji pogiba, i zašto treba biti članom društva i Zajednice.
Ako ih koji čitalac poznade, neka to javi njihovim obiteljima, i uputi ih, da se obrate ”Putniku” u Split, koji se u ovakovim slučajevima zauzimlje, da isposluje odštetu od društva, gdje su radili.
Radnici za radnike – U New Brightonu sakupiše naši ljudi megju sobom 500 kr. za braću štrajkaše u Michiganu. Osobito se odlikovale sakupljanjem gospogje: Antonija Živić i Marija Grišnjik. Na čast im!
Protiv gospodsje nesloge i psovanja – Sve naše novine u Americi žestoko pišu protiv nemilih prizora u hrvatskom saboru u Zagrebu, gdje se advokati psuju megju sobom, mjesto da se dogovaraju i ozbiljno raspravljaju o narodnim nevoljama i potrebama. Ej, gospodo, nevalja vam posao! Djedla, djela se hoće, a ne riječi i psovke. Još ima dosta neuka narodna, pa se vi ne bojite njegova pravedna suda. No, otvoriti će oči naš seljački narod i platiti vam svakome kako ste zaslužili. Da bi se narod u vas ugledao, liepih bi stvari naučio. Kako vas nije sram?
Sanatorij Nar. Hrvat. Zajednice – Na zadnjem saborisanju Zajednice bilo je glasovano, da se podigne zaklonište za dugo bolesne i neizlječive članove Zajednice. Sada novine raspravljaju, u kojoj bi se državi imao sanatorij smjestiti. Izgleda, da je većina članova za to, da se sanatorij podigne u državi Kolorado, koja ostaje negdje po sredini Sjedinj. Država i blagog je podneblja. Zgrada će zapasti od 500 do 700,000 kruna. Okle toliki novac? Pa ljudi božji, od sloge i volje naroda! Složan narod sve može. Poslušajte: da 33,000 članova uplati po 10 centi ili ti vam 50 para mjesečno, to čini 16,500 kruna. U dvie godine i da Zajednica doprinose iz svoje blagajne što fali, eto zgrade gotove. Tu vam se najbolje obistinjuje ona: zrno do zrna pogača! Promislite: mi takovog bogataša neimamo, da bi tu svotu darovao; svaki član Zajednice o sebi je siromah, ali tridesetitri hiljade siromaha, a da tako rekuć niko i ne oćuti, mogu da podignu Dom za svoje bolesne drugove, koji stoji do tri četvrti milijuna kruna! Sloga sve može!
Slabe radnje još traju – Upozoravamo one, koji misle ići u sjev. Ameriku na zaradu, da ne idu ludo i bez glave, na sliepu sreću. Pogotovo ne idite na sreću u New- York. Tamo je tristopedesethiljada ljudi bez posla. Ne idite, ako vam nije svoj ili prijatelj pisao da dodjete k njemu. Naći se u tudjem svietu bez novca, bez posla, bez prijatelja – to je stradanje, kakovo se nemože opisati. To niko ne zna što je, nego onaj koji je iskusio. Zato pamet u glavu! Kome je potreba upute i savjeta, neka piše ”Putniku” u Split. Ta se zadruga kod ”Zadružnog Saveza” i ustanovila zato, da narodu bude pri ruci.
[1] Krajem 19. stoljeća pod pojmom Amerika se mislilo i na Južnu i na Sjevernu Ameriku.
Branka Bezić Filipović