Spomenik u Callau
Zovem se Camila Mejía i imam 23 godine. Moja priča o iseljeništvu započinje s mojom prabakom Franciscom Gerkes Violich, rođenom 1902. godine. Ona je bila kći Estebana Gerkesa i Francisce Violich Mulanovich de Gerkes. Živjeli su u Dubrovniku, a on je bio trgovački pomorac, pa je stalno putovao u Južnu Ameriku, a trgujući dospio je i u Sjevernu Ameriku. Na jednom od putovanja pridružila mu se i moja prabaka Franka zajedno sa svojim rođacima.
Franka Volić i Stipe Grkeš
Došavši u luku na carini moja prabaka Frane upoznala je mog pradjeda Julija Rosaska koji je tamo radio. Sprijateljili su se i počeli izlaziti.
Komunikacija im nije predstavljala problem, jer su oboje govorili talijanski. Franki je materinji jezik bio hrvatski, ali je govorila još njemački i talijanski. Julio je uz materinji španjolski jezik, govorio talijanksi jer mu je otac bio Talijan.
Nastavili su izlaziti i moja je prabaka pristala ostati u Peruu i udati se za Julia, koji je imao posjede u luci Callao. Međutim, zamolila ga je da primi i njenu obitelj, majku, braću i rođake, što je Julio pristao napraviti. Već je sljedećim brodom stigla moja praprabaka Francisca Violich sa svojim rođacima Mulanovichima.
Franka s majkom i bratom
Franka i Julio su se nastanili u Callau, gdje su im se rodila djeca, a jedna od njih bila je moja baka Mirella Sonia Rosasco Gerkes. Sva su djeca učila i hrvatski i talijanski jezik.
Franka
Prabaka i pradjed su odavno umrli, ali su nam duboko usadili hrvatsku kulturu. Još uvijek njegujemo vezu s potomcima rodbine koja je s njima zajedno stigla u Peru i prenosit ćemo budućim generacijama ljubav prema našoj kulturi i našim korijenima.
Autorica: Camila Mejía
Prevela sa španjolskog: Branka Bezić Filipović