Šime Raljević bio je šesti i najmlađi sin Petra Raljevića i Marije Bassioli.
Odrastao je na Dugom otoku u Dalmaciji koju je okupirala Italija u Drugome svjetskom ratu, ali za razliku od svoje braće, zbog mladosti nije sudjelovao u sukobu. Završio je studij strojarstva na Sveučilištu u Rijeci. U Jugoslaviji su šezdesetih godina 20. stoljeća postojale grupe koje su promicale nacionalizam. U to, socijalističko vrijeme, je bilo uobičajno odbacivanje katoličke crkve i vjere, a simbol hrvatstva bio je baš katolicizam. Šime i neki njegovi prijatelji bili su dio grupe naklonjene hrvatskom identitetu, a doznali su da ih jedan blizak poznanik želi prokazati da bi se politički okoristio.
Čuvši tu vijest, odlučili su pobjeći. Nabavili su čamac na vesla i otišli ilegalno u Italiju. Puhala je bura pa su uspjeli izbjeći obalnu stražu koja ih je mogla spriječiti. Po dolasku u Frascati kraj Rima obratili su se Organizaciji za izbjeglice Ujedinjenih naroda, koja ih je smjestila u kamp u kojemu su se okupljali ljudi iz cijeloga svijeta. Trebalo je krenuti dalje, a procijenili su da bi bilo najbolje da odu u Južnu Ameriku. Dobili su putovnice, pa su preko Atlantika, kroz Panamski kanal, stigli u Aricu u Čileu, a odatle su se prebacili u Boliviju.
Šime je dobio posao u rudarskoj tvrtki Volcán. Bio je vesele naravi i s lakoćom je savladao jezik. Bio je druželjubiv, slagao se s kolegama, među kojima je bilo i drugih stranaca. Neki su bili iz Švicarske, Turske, a bilo je i ruskih Židova. Na duhovit način je isticao prednosti svoga niskog rasta zbog čega je mogao koristiti dječje privilegije. Bavio se različitim poslovima vezanima za rudarstvo, bio je fasciniran organizacijom rada i projektiranjem, zbog čega je obilazio razne dijelove zemlje, poput Tupiza, Riberalta, gdje je upoznao druge zemljake koje je smatrao svojom obitelji. Organizirao je tečaj na Tehničkom fakultetu, držao seminare, upoznao suprugu Aliciju i zasnovao obitelj.
Vodio je miran i sređen život, a unatoč tome imao je problema sa srcem, pa je morao usporiti, iako je volio biti aktivan.
Jedva je odlučio postati bolivijski državljanin, jer se nikada nije odrekao hrvatskoga jezika i kulture, ali ni svoje obitelji u Hrvatskoj, s kojom je uvijek održavao kontakt putem pisama, fotografija i telefonskih razgovora. Preminuo je 2011. u 77. godini života.
Svenko Raljević, unuk Šime Raljevića