Marulina Bošković rodila se u Selcima na Braču u obitelji Ursić. Udala se za Nikolu Boškovića (rođen 1870.), mladića iz svoga mjesta koji je otišao u Ameriku. Ona je ostala na otoku s dvogodišnjim sinom raditi na zemlji. Trebalo je to biti privremeno odvajanje u cilju zarade na nalazištima zlata. Nikola se vratio u Selca 1907. godine. Jedno vrijeme je bio kući, a nakon što mu se rodila kći Darinka, odlučio je ponovo otići u Ameriku i to u Tacomu. Vrijeme je prolazilo, došao je Prvi svjetski rat, kada su se migracije prilično zaustavile. Vidjevši da se dosta udaljio od obitelji, Nikola je odlučio poslati novce za dolazak Maruline i Darinke u Ameriku. One su počele vaditi papire 1921., a dobile su ih 1923. godine.

Marulini nije smetalo što je to tako dugo trajalo. Ona je ionako bila užasnuta idejom odlaska u Ameriku u 44. godini života. Nije htjela ostaviti kuću, dom i prijatelje. Morala je ostaviti i sina jer je on već bio spreman za vojsku pa nije smio nigdje ići. Poslije je govorila da je u suzama ljubila stepenice u kući bojeći se da više nikada neće vidjeti obitelj i sina, da neće upoznati unuke, što se na kraju i obistinilo. Na koncu bojala se i onoga što bi je u Americi moglo dočekati.

1. Darinka i Marulina Bošković (iz knjige Petrich, Mary Ann; Roje, Barbara, The Yugoslav in Washington State: Among the early Settlers, Tacoma: Washington State Historical Society, 1984.)

Utjeha joj je bila jedino to što njih dvije nisu morale putovati same. Naime, dvojica Bračana Ivan Brešković i Josip Rošin vraćali su se u isto vrijeme u Ameriku. Toga dana 1923. godine Marulina i Darinka su se uputile pješice iz Selaca u Sumartin u 4 sata ujutro da bi stigle na brod. Do Makarske su ih pratili njezin sin i brat. Tamo su se u suzama oprostili i nikada se više nisu vidjeli. Njih dvije su iz Makarske otišle drugim brodom u Split, a odatle vlakom u Beograd gdje su trebale predignuti putovnice. Iz Beograda su otputovale u Beč, pa u Hamburg,  gdje su se sastale s Breškovićem i Rošinom.

U Hamburgu su se ukrcale na brod Reliance. Momak koji im je pomogao doći do kabine tražio je napojnicu, ali ga Marulina nije razumjela pa je on pokazivao na njen zaručnički prsten i na kraju joj ga je pokušao silom skinuti s prsta. Sreća da je tada netko naišao pa ju je momak pustio na miru.

2. Brod koji je iz Hamburga prevozio putnike za New York (arhiv Branke Bezić Filipović)

Putovanje preko Atlantika trajalo je 12 dana. Majka i kći patile su od mučnine i nisu mogle jesti ono što su im nudili na brodu. Mogle su kupiti jabuke koje su koštale 10 centi komad.

U studenom 1923. godine Marulina/Mare i Darinka stigle su u New York. Tu su se odvojile od Breškovića i Rošina koji su imali američko državljanstvo pa nisu kao one morali proći karantenu i kroz evidenciju otoka Ellis. Tamo su ih upisali jer su prvi put ušle u Ameriku. Nije bilo lako, skidali su ih do gola, detaljno pregledavali od glave do pete posebno provjeravajući kosu zbog mogućih nametnika. K tomu, one nisu govorile engleski. Tri dana su trajali pregledi, a onda su se vlakom uputile u Tacomu. Nakon šest dana putovanja, na željezničkoj stanici u Tacomi sastali su se s Nikolom. Darinka je, tada, u četrnaestoj godini života prvi put vidjela svoga oca, kojega je znala samo s fotografije. Odvezli su se u Eatonville gdje je Nikola radio u pilani i bio je zamjenik šerifa.

3. Eatonville u vrijeme dolaska Darinke i Maruline (Public Domain)

Kada su došli, Marulina se razočarala. Ne znajući što će je dočekati u Americi, ponijela je s Brača jastuke, plahte, posuđe i porculan. Najveći dio tih stvari se po putu razbio.
Darinka se sjećala svoag drugog dana po dolasku: Mene su odmah poslali u školu, ali u prvi razred, jer nisam govorila engleski. Kući, na Braču, su me već počeli gledati momci, a ovdje sam sjedila u klupi s djecom. Koja je to za mene bila sramota. Sreća znala sam matematiku pa sam se makar u nečemu isticala.
U svojoj samoći majka i kći stalno su mislile na Selca te su pričale što se tog trena tamo radi: Sada su u crkvi, sada su na pjaci… Godinama poslije, čim bi netko došao iz Selaca, imao je otvorena vrata u kući Boškovićevih gdje je mogao stanovati dok mu god treba.

Pet godina po dolasku, Darinka se udala za Petera Jugovicha i otišla je živjeti u Tacomu. Upoznali su se 1928. godine na godišnjem plesu poznatom kao Tri Kralja Bali. Ples se organizirao u Slavonian Hall u Tacomi i tom prigodom su dolazili Hrvati iz svih mjesta države Washington.

Autorica: Branka Bezić Filipović
Lektorirala: dr. sc. Ivana Kurtović Budja