Kad se prisjetim djetinjstva, prisjetim se mirisa, jela, pjesama i običaja koji su me pratili u domu bake i djeda Mirka Radočaja i Marije Cavrak.
Marija Čavrak, najmlađa kći Janka Čavraka i Kate Magličić, rođena je 7. rujna 1922. godine u seljačkoj obitelji. Moja baka je voljela prirodu i uvijek se s ljubavlju sjećala radova u polju gdje su radili ona i njen brat Jure. Bila je dobra plesačica i voljela je ići na plesove u grad. Uvijek je govorila da će plesati sa svojim susjedom i prijateljem, te velikom ljubavi svoga života za koga se na kraju udala. Bio je to Slavko Perak. Postali su roditelji moga strica Ivana, no nakon 6 mjeseci baka je ostala udovica. S velikom tugom i boli doznala je da su u rijeci pronašli ustrijeljeno tijelo njenog voljenog.
Marija je tada imala 22 godine i bila je sama sa šestomjesečnim djetetom. Nastavila je s roditeljima raditi u polju, ali je i dalje osvajala svojom ljepotom. Tako se u nju zaljubio susjed Mirko.
Mirko Radočaj, rođen je 23. lipnja 1923. u obitelji Mare i Josipa u selu Radočaj u općini Generalski Stol. Bio je brat Tome, Josipa i Ivana. Moja ga je baka opisala kao snažnog čovjeka, dobrog izgleda i vrlo vrijednog, pa su se nakon nekog vremena vjenčali. Postali su roditelji Zvonka Radočaja i svi su nastavili raditi u polju.
Čak su i dječaci Zvonko i Ivan pomagali oko životinja, uvijek su javljali da su išli čuvati koze i da je Ivan spasio Zvonka od ugriza poskoka. Kad su imali 6, odnosno 12 godina, moj pradjed, Marijin otac Janko, poslao im je karte da dođu živjeti u Cutral-Có, u pokrajini Neuquén u Argentini.
Janko je radio u YPF-u, na Plaza Huincul, a kao i mnogi Hrvati koji su došli u Argentinu u potrazi za boljim prilikama. Jedno je vrijeme živio u Comodoro Rivadaviji, a potom se nastanio u Cutral-Cóu, kupio komad zemlje i poslao karte da mu dođe obitelj. Prvi su na put krenuli moja prabaka Kata i moj stric Ivan. A potom su došli i drugi na red.
Sve je bilo spremno da 3. prosinca 1956. godine Mirko, Zvonko i Marija otputuju brodom ‘’Andrea C’’, tvrtke Giacomo Costa iz Genove isploviti za Buenos Aires. Ali jedan je detalj brinuo moju baku: bila je trudna s mojom majkom i bojala se da je neće pustiti na brod i da će morati ostati sama, a bila je pred porodom. Uvijek nam je govorila da je pokrivala trbuh dekom (koju još uvijek ima moja majka) i odijevala se u puno odjeće kako bi sakrila trudnoću.
Uspjela se ukrcati nab rod, na kojem je 12. prosinca 1956. rođena moja majka Maria Teresa Radočaj, koja je deset dana kasnije krštena na brodu. Mjesto rođenja joj je u krsnom listu navedeno s koordinatama zemljopisne dužine 14°, 39’W i zemljopisne širine 33°, 14’N. Kapetan Egidio Acquavone bio je kum, a njegova supruga Matilde Von Kisky bila je kuma.
Konačno se cijela obitelj sastala u Cutral-Cóu i uz puno truda izgradili su kuću i trgovinu u kvartu “El Delta”, koja se nalazi na uglu ulica Córdoba i Hipólito Irigoyen. Moja baka i prabaka bile su zadužene za pomoć u izgradnji budući da djed i pradjed nisu imali vremena nadgledati radove jer su radili na terenu za naftne kompanije.
Godine 1959. rođen je moj stric Jorge (Jure) Radočaj i svi su išli u školu, ali su se Zvonko i Ivan uvijek sjećali kako je bilo teško naučiti novi jezik i pohađati nastavu i opismeniti se. Kod kuće se govorilo hrvatski, a španjolski jezik je bio težak i mojim djedovima i bakama, a više od svega mojoj baki, jer je morala naučiti govoriti, pisati i čitati da bi mogla raditi u trgovini.
Prabaku i pradjeda nisam poznavala, ali moja majka ih se odlično sjeća i posebno je bila vezana s bakom Katom. Pradjed i prabaka su umrli u razmaku od nekoliko mjeseci; prvo pradjed nakon prijeloma kuka i vjeruje se da je moja prabaka umrla, nedugo zatim, od tuge.
Najveći dio moga djetinjstva prošao je u kući u Calle Córdoba 16. Sjećam se zida i plavih vrata kroz koja smo izlazili na malu terasu gdje je baka držala svoje biljke i cvijeće i došli bi do kuhinje koja je na sredini hodnika imala unutarnja vrata za izlaz u trgovinu.
U toj smo kuhinji uživali gledajući kako se pripremaju mnoga jela, ali najznačajnije je bilo kiselo zelje. Za ukiseliti ga, trebalo je cijeli dan rezati kupus i pripremajući posude koje su, na kraju svakog sloja soli i kupusa, pokrivali krpom i staklenom bocom napunjenom vodom kako bi se pritisnuo. Postojala je posebna prostorija u kojoj se odvijao proces fermentacije, a kad sam bila mala, molila bi baku da mi izvadi malo kupusa da ga pojedem kao salatu prije kuhanja, jer sam voljela njegovu kiselost. Uz kiseli kupus bi jeli palentu, koja je izgledala kao kolač, izrezana na trokutaste komade i močili bi je u “juhi” na tanjuru. Na žalost danas je više ne znamo tako skuhati.
Osim toga, moja je baka pripremala kruh s jabukama i cimetom te kruh s anisom i sirom, a posebno kad je bio Uskrs. Uvijek bi ga nosila na misu da ga podijeli na uskrsni četvrtak. Za uskrsne nedjelje bojala nam je kokošja jaja s ljuskama luka ili ciklom i ručno oslikanim malim licem ili osmijehom, a dobivali smo ih na dar.
Moja sestra María de los Ángeles i ja provodile smo puno vremena s bakom i dok nam je ona pričala svoje priče i šila na svojoj Singerici, mi smo iz ormara vadile šalove, haljine (nošnje), torbice i fotografije koje je baka imala. Nikada nismo naučile vez, ali znamo da su i Marija i Kata bile izvrsne vezilje, jer i danas imamo njihove lijepe šarene izvezene stolnjake.
Posebno su nas zanimale škrinje i harmonika pradjeda Janka koje je donio iz Hrvatske, uvijek su se čuvale i bile su nam zagonetka. U dnevnoj sobi bio je gramofon i nekoliko hrvatskih ploča. Naučili smo neke pjesme, koje smo ponekad pjevali na nedjeljnim ručkovima. Danas pamtimo samo neke: “Kad se cigo zaželi pečenih kolača, on pošalje ciganku da po selu vrača”; “Ja sam sirota, nemam nikoga, samo jedno crno oko koga volim ja” i “Jagode, jagode rado bi te varala[1] ali nemam dragana, kamu bite dala”.
Osim toga, pozorno smo slušali kad su bake i djedovi pričali na hrvatskom, pa i neke uvrede, pogotovo kad su na televiziji prikazivali vijesti o bitci za Vukovar ili ratu u Bosni. Bilo je jako lijepo kada bi dobili pismo ili čestitku za Božić i kada bi nam je pročitali na svom jeziku i preveli ono što su rekli. Obradovao ih je i poziv nećaka Janka koji živi u Torontu, s kojim su mogli razgovarati na svom jeziku. Nije im bilo nimalo lako, uvijek su im tekle suze radosnice, ali i pune nostalgije.
Ni Mirko ni Marija se nikada nisu vratili u domovinu. Marija je umrla 1997., a Mirko 2001. Moj stric Ivan Perak nastavio je njegovati naše hrvatske korijene, imao je priliku tri puta putovati u Hrvatsku, a 2014. Putovao je s mojom majkom koja je tada obišla selo Radočaj, kuću svojih djedova i baka i naučila nešto o svojoj obiteljskoj povijesti. Planiralo se putovanje i s mojim ujakom, ali on je preminuo 2019. godine.
Da bi moje veze s korijenima ostale žive, održavam ih plešući u Hrvatskom plesnom ansamblu ‘’Veseli’’ u Hrvatskom domu u Mendozi. S prijateljima plešem, zabavljam se i dijelim slične priče, jer kako se kaže: Krv nije voda.
Carola Noemi Rodriguez Radocaj (37) pedijatrica
[1] Treba biti riječ brala, ali u španjolskom jezičnom području teško je izgovoriti dva suglasnika ako su jedan iza drugoga. Slovo b čitaju kao v, pa se riječ brala pretvorila u vrala, pa varala da je lakše izgovoriti. Naravno, ne znaju što to znači.