Oruro je smješten u visinskom dijelu Bolivije, na 3700 metara nadmorske visine, na pola puta između Sucrea i La Paza, a u njemu živi nešto manje od 300 000 stanovnika. Oruro je željeznički čvor i središte velikih rudokopa pa je, u potrazi za poslom, privuklo i Hrvate. Veliki dio njih došao je s Visa, Hvara i Brača nakon 1890. godine. Među prvim Bračanima u Oruru spominju se Nerežišćani Jakov Sabioncello i Jere Janković koji su tamo došli iz čileanskog grada Antofagaste. Za njima su došli braća Franičević, Marko Pavišić, Andrija Stipanović, Nikola Mladineo, Ivan B. Dubravčić, Marijan Harašić, Juraj Janković, Ivan Gardilčić, Franulić i Papić. Mahom su se bavili trgovinom, pa iako su mnoge od tih trgovačkih tvrtki propale iza Prvoga svjetskog rata, 1930-ih u Oruru nalazimo još hrvatskih trgovaca. Bili su to Bračani: Marko Baković, Marko Defilipis, A. Nigojević, J. Restović, braća Marijan i Ivan Harašić, tvrtka Harašić i Pavišić, Petar Drpić, Josip Petricijo, Juraj Cvitanić, Petar Fornese, Meštrović, Nikola Mihaić, Tomo Martinić, Šimun Palaveršić, Juraj i Ivan Papić, Marijan Franulić, Mato Acalinivuć, Dinko, Frane, Jerko, Lucija i Marko Baković, Jerka Defilipis, Anton Jutronić, Vincent Orlandini i Šimun Palaveršić.[1]
Naročito treba istaknuti Marka Grubišića, inženjera agronomije, veletrgovca i industrijalca, koji je izumio lijek za liječenje tuberkuloze i impotencije. Pravio ga je od brašna i dviju ljekovitih biljki, a nazvao ga je ”Andinski lijek”. Poslao ga je na ispitivanje u mnoge američke bolnice i institute, pa čak i u Zagreb.[2]
Ivan Lupis Vukić posjetio je Boliviju 1930-ih, jer je par godina živio u Buenos Airesu. Prema njegovom pisanju Bračani su uvozili robu iz SAD-a i Evrope, naročito hranu, porculan i pića, a iz staroga kraja pelinkovac, maraschino i prošek.
Osim trgovinom, Bračani su se bavili i rudarstvom u čemu je prednjačio Ivan Dubravčić iz Nerežišća suvlasnik ”The Bolivian Mine Company”, koju je osnovao s kapitalistima iz New Yorka. Osim njega bilo je i drugih rudarskih poduzetnika poput Pavla Radića, Ivana Restovića, Ante Kirigina, Tome Vidovića, Nikole Vrsalovića, Vicka Orlandinija i Ivana Ostojića. Najveće nalazište azbesta u Boliviji otvorio je Antun Ljubetić iz Sutivana.
Grupica doseljenika, među kojima su bili Santiago (Jakov) Franičević, braća Juan (Ivan), Domingo (Nedjeljko) i Francisco (Frane) Garafulić, Juan (Ivan) Dubravčić, Marcos Eterović, Juan (Ivan) Franjola, Fabian Jeličić, Andrija Kukoč i Mate Sapunar, 1912. godine je u Oruru osnovala prvo društvo koje se zvalo ”Slavensko[3] trgovačko i pripomoćno društvo”. Njihovo je sudjelovanje u društvenom, gospodarskom, kulturnom i političkom životu Orura bilo vrlo utjecajno, što se vidi po tome da su se upuštali u brojne djelatnosti u rudarskoj industriji i trgovini. Željezarije i skladišta kojima su upravljali, kao i poznata tvornica čokolade Harašić, utkani su u ekonomsku povijest grada i izgradnje istinskih carstava.
Prva čokolada proizvedena u Boliviji 1909. godine
Društvo je u svom stogodišnjem djelovanju prikupilo knjiga za malu knjižnicu i arhiv, a to što nisu izgubljeni treba posebno zahvaliti dr. Gonzalu Nigoeviću i njegovoj kćeri Danitzi. Sačuvani su statut i osnivački akt društva, zapisnici, knjigovodstvene isprave (računi, fakture za nabavu i prodaju minerala, bilance), korespondencija društva s kolegama u tadašnjoj Jugoslaviji i u Čileu, dokumenti Crvenog križa i drugi materijali od 1912. do 1985. godine, do kada je društvo djelovalo. Tada je prodana imovina društva, a zahvaljujući dr. Nigoeviću i njegovoj kćeri spašeni su arhiv i knjižnica starih knjiga tiskanih na hrvatskom jeziku, koji se danas nalaze u prostorijama ”Club Social Croata”.[4]
Nakon pripomoćnog društva osnovano je i vatrogasno društvo ”Bomba Slava Numero 1 de Oruro” 1914. godine, treće u povijesti države. Neposredni razlog bio je što je u požaru izgorjelo skladište Marcosa Bacovica (Baković), trgovca tkaninama, brašnom i mješovitom robom, a susjedi nisu mogli ništa učiniti zbog nedostatka vode. Potom je, 1916. godine, osnovan ogranak Jugoslavenske narodne obrane[5] pod nazivom ”Ivan Mažuranić”.
Hrvati u Oruru su izgradili groblje, 1916. godine, koje spada među najljepše u Južnoj Americi i pod zaštitom je UNESCO-a. Budući da je veliki dio tadašnjih doseljenika bio s otoka Brača, znali su raditi s kamenom, pa groblje krase mramorni mauzoleji i grobnice izuzetne ljepote.
[1] Derado/Čizmić, Iseljenici otoka Brača, Brački zbornik br. XIII., Zagreb, 1982., str. 195.
[2] Hrvatska sloga, Buenos Aires, 15. 12. 1929.
[3] Hrvati su dolazeći iz Austro – Ugarske smatrani južnim Slavenima, što nalazimo u brojnim nazivima društava u Južnoj i Sjevernoj Americi.
[4] Oporto Ordonez, Luiz, El Archivo de la Sociedad Slava de Oruro, La Paz, 2014.
[5] Jugoslavenska narodna obrana bio je domoljubni pokret unutar Južne Amerike koji je podupirao izlazak iz Austro – Ugarske i ulazak u državu južnih Slavena, smatrajući da će tako riješiti hrvatsko pitanje.
Branka Bezić Filipović
Lektorirala: Lea Vrbančić