Moje ime je PHILIP CHARLES YELAVIC, prvo dijete Milana, rođen 01. studenog 1947.
Oženio sam JENNIFER SHARYN CARTER 5. veljače 1972. i mamo dvoje djece. To su:
MARK MILAN JELAVIĆ, rođen 13.09.1979.
MELISSA LEAH YELAVIC, rođena 02.04.1982.
Imamo I četvero unučadi, a to su:
LUKA MITCHELL YELAVIĆ 16 god
MATEO WILLIAM YELAVIC 12 godina
ASHTON MITFORD/BURGESS 12 godina
EMERSON MITFORD / BURGESS 10 godina.
Imam još i sestru, JILL ANNE SHORTT, rođenu 30. kolovoza 1949. Oboje smo rođeni na Novom Zelandu, a majka nam je engleskog porijekla.
Moj otac je iz splitske luke isplovio iz Jugoslavije za Novi Zeland.
Imao je 16 godina i 4 mjeseca, a u to vrijeme nije govorio niti razumio engleski jezik i nikada više nije vidio svoju braću, sestre i roditelje.
Dopisivao se s bratom Antom koji ga je obavještavao o onima koje je ostavio.
Velika je to bila promjena za mladića, otputovati na drugi kraj svijeta i započeti novi život. Na Novom Zelandu se iskrcao u luci Wellington gdje je doputovao brodom Maheno.
SS Maheno
Odmah je krenuo na sjever kako bi uspostavio kontakt i radio sa svojim sunarodnjacima, od kojih su mnogi ranije tu došli raditi na poljima Kauri smole, (Kauri Gum ili Resin) koja je curila iz stabala Kauri. Ona se koristila za ukrašavanje stolova i namještaja, u medicinske svrhe i imala je vrijednost i bila je vrlo tražena i izvozila se po svijetu.
Drvo Kauri, porijeklom iz Novog Zelanda, pokrivalo je veći dio zemlje prije nego što je čovjek ovamo stigao, a računa se da je to bilo oko 12. stoljeća. Ta su stabla ležala zakopana mnogo tisuća godina, pa je trebalo duboko kopati za pronaći ga. Smola se sačuvala pod zemljom zalijepljena zas tablo.
Bio je to naporan rad, satima s lopatom u ruci, kopajući duboke jame, ali Dalmatinci su u tome bili jako dobri i njihova radna etika je bila bez premca. Naši muškarci bili su poznati kao izuzetno vrijedni radnici, miroljubivi, nježni ljudi, poštovani i prihvaćeni u novozelandskom društvu.
Prvi Dalmatinci stigli su na Novi Zeland oko 1860. kako bi radili u poljima smole na sjeveru države. Bili su uglavnom s područja Vrgorca i Ravče, prezimena Rakić, Triln, Yelavić, Vela, Vega i Selak.
Uklopili su se u tamošnji način života, doprinijeli su kulturi ove vrlo mlade zemlje, poput moga oca oženili su se lokalnim djevojkama, većina muškaraca nikada se nije vratila u zemlju svoga rođenja, a mnogi su s vremenom postali uspješni poslovni ljudi.
Svoje talente su usmjerili u ribolov, voćarstvo, poljoprivredu, transport, vinogradarstvo, pravo i mnoga druga zanimanja. Postali su pravi poduzetnici, njihova radna etika nije jenjavala, na uspjesima su im drugi zavidjeli, a to se nije promijenilo ni do danas.
S obzirom na znanje koje su donijeli iz Dalmacije, najuspješniji su bili u vinogradarstvu. Imena Delegat, Selak, Fistonich, Nobilo do danas su sinonimi proizvodnje nagrađivanih vina ovdje i u inozemstvu.
Moj se otac oženio u dobi od 31 godine, 15 godina nakon dolaska u Novi Zeland za ROMA DOROTHY SCOTT, 1938. godine. Do tada se selio po središnjem i sjevernom dijelu otoka tražeći smolu i radeći druge poslove. Punac mu je imao voćnjak i mome ocu se to svidjelo pa je 1939. godine kupio 20 jutara već zasađenog voćnjaka. Nalazio se u Hendersonu, dijelu Aucklanda pogodnom za voćarstvo. Uglavnom su tu živeli Dalmatinci.
Sinković, Botica, Jelavić, Vodanović, Mažuran, Mihalević, Šoljan, Erceg, Ozić, neka su od imena koja su imala voćnjake na istoj cesti kao i moji roditelji.
Brojne su knjige napisane o ovim nevjerojatnim ljudima, njihovim podvizima, postignućima, teškoćama s kojima su se suočavali kao mladi samci odvojeni od svojih obitelji i njihovoj sposobnosti da se uklope i postanu važni članovi novozelandskog društva. I danas ima mnogo njihovih potomaka, koji su vrlo uspješni na svim područjima. Ostavština predaka od 100 i više godina unatrag, živi i danas ovdje na Novom Zelandu.
Moj otac je bio nevjerojatno odan suprug i otac, s kojim nažalost nisam dugo bio jer je umro kad sam imao 24 godine. Bio sam u braku šest mjeseci i njegova iznenadna smrt me jako pogodila. Bio je neizmjerno ponosan na svoja postignuća, od dječaka koji je otplovio u nepoznato, do mladića s vlastitim voćnjakom u tuđini. Daleko je dogurao.
Moja sestra i ja smo imali lijepo djetinstvo. Naš dom je bio prostran, voćnjak nam je osiguravao dobar standard, naši životi s roditeljima bili su savršeni. Moj otac je bio veliki hranitelj u svakom pogledu.
Bio je dovoljno uspješan da kupi kuću na plaži i to je bilo mjesto gdje smo odlazili vikendima, državnim praznicima i slično, a svima nam je omogućilo odmor od života u voćnjaku.
Međutim, tata je prodao voćnjak 1958. godine i do kraja svoga kratkog života radio je u luci Auckland. Umro je iznenada i naši su se životi zauvijek promijenili. Puno toga je otišlo s njim. Nikada nam nije pričao o svom životu u Ravči, niti o onome na Novom Zelandu prije ženidbe. Znali smo da je ovdje došao jer je mogao dobro zaraditi i pomoći svojoj obitelji u rodnom kraju. Ja sada ne mogu prežaliti što nisam o tome s njim razgovarao.
Zato smo supruga i ja prvi put otputovali u Hrvatsku 2006. godine kako bismo potražili njegovu obitelj i ljude koji su nam u rodu. Bilo je to iskustvo koje nas dvoje nećemo nikada zaboraviti.
Vratili smo se tamo još osam puta da bi proveli vrijeme s obitelji u Ravči i zavoljeli hrvatsku zemlju. Obitelj nas je uvijek lijepo primila i siguran sam da bio tac bio n ato ponosan. To su najemotivniji trenuci koje sam doživio.
I supruga i ja po dolasku u Hrvatsku osjećamo da je u njoj dom, duhovno mjesto gdje želim biti zauvijek. Mom divnom ocu, zahvaljujem za ono što je bio i što mi je pružio čast da budem dio njega.
A voćnjak u Hendersonu ponovo je u rukama obitelji Jelavić. Kupio ga je moj sin.
Phil Jelavić.
Kopanje smole na Novom Zelandu:
