South- Johnston (Queensland), Australia, 1. XII. 1924.
Gosp. Frani Ivaniševiću, uredniku Pučke prosvjete u Splitu:
Dragi prijatelju! Primio sam knjižice i u istom omotu Vaše ručno pismo, na komo d srca hvala, takodjer su mislim i svi pretplatnici primili omote, u kojim nekoliko komada Vaše Puč. Prosvjete.
U Vašem pismu izmedju ostaloga pišete mi, da bi bilo dobro, da što sakupim za dogradnju spomenika, koji ste harnošću podigli našem narodnom mučeniku blagopokojnom Mati Brničeviću[1]. Odmah sam nešto sakupio kod naših ljudi, koji su u mojoj blizini i dali su malu svoticu, da neosjete, da je to kakav porez kako ste to Vi i preporučili. Dolje niže slijediti će imena doprinosioca, kao i svota koju doprijniješe.
Pri ovoj zgodi nadostaviti ću nekoliko redaka na prvi moj dopis od ovamošnjoj našoj koloniji, za koje mislim, da će koristiti za naše ljude, koji su u Australiji, a osobito za one, koji se imaju doseliti ovamo u Australiju odnosno North Queensland. Pisao sam u prvom mome dopisu, da naša kolonija ovdje dobro napreduje, pak to i sada potvrdjujem, da naprduje, kao nigdje drugdje ukoliko je meni poznato I da su u prvijem redovima bilo to kao radnici ili farmer. Kogod će rijeti: kakovo je to čudo, a ja odgovaram na to, da to čudo nije, nego naravna posljedica. Ovdje je radnja poljska s kukom, motikom, sjekirom i kosjerićem, a to naši ljudi posjeduju po svojim djedovima i pradjedovima, a mak da ne svi su iz kršne Dalmacije, koji su tjelesno obdareni tvrdom snagom, kao što je i onaj naš krš tvrd.
Doduše, gotovosvaki naš čovjek, kad ovdje najprije dodje uplaši se ne što će naporno raditi, jer to su oni svi naučni, kao što sam prije rekao. Njima je malo pomučno raditi tako hitro, kao što se ovdje radi, negó naše radnje u domovini teške su bile, kao što je ono naše kamenje tvrdo i teško, koje je iziskivalo, da se pomalo prevrće, dočim ovdje kamenja teškog nema, negó meka zemlja i meko sve ono što na njoj raste, a ovi svi radovi samo ustrajnu brzinu zahtijevaju.
Naši novi ljudi što dodju nekako su ukočeni, pak veliku muku pretrpe dok postanu gipki, a malne svaki teško zažali gdje je došao, ali opet kroz 5 – 6 mjeseci gipkost mu dođe, a ukočenost prodje, kući pošalje 100 ili više šterlinga za otkup i slobodu svojih najmilijih i tako radostan postane, da zaboravi sve muke, koje je prvih mjeseci naročito prvih dana pretrpio.
Naš narod uvijek kaže u svojoj poslovici: Nema para bez grdnijeh rana.
Imena doprinosioca: Mato Drvenica (stariji) 10 šelina, Mato Drvenica (mladji) 5 šelina, Jele Drvenica 5 šelina, Zorka Drvenica 5 šelina, Milka Drvenica 2 šelina i 6 pena, Vladislav Drvenica 2 šelina i 6 pena, Ivan Katić 2 šelina i 6 pena, Mate Katić 2 šelina i 6 pena, Nikola Kovačević 2 šelina i 6 pena, Alfred Njakara 10 šelina, Prosper Kovačević 10 šelina, Spasoje Bilić 5 šelina, Mate Kosović 5 šelina, Jakov Banović 5 šelina, Jure Banović 5 šelina, Stjepan Pečar 5 šelina, Mato Kraljević 2 šelina, Josepf Jujinović 10 šelina, Manda Jujinović 5 šelina, Baldo Fabris 5 šelina, Anton Alfirov 10 šelina, Marijan Sumić 5 šelina, Marin Sumić 5 šelina, Mijo Pavić 2 šeline, Ante Klaričić 5 šelina. Skupa Lira 6, šelina 7 i pena 6.
Uz pozdrav Vaš sam odani.
Mato Drvenica
[1] Mate Brničević (Krilo Jesenice, 1891. – Škaljari, Kotor, 11. 02. 1918.) je bio jedan od vođa pobune mornara u Boki kotorskoj. Bio je brodski artiljerac u mornarici Austro – Ugarske.