Obiteljska priča koju nam je poslao Zvonko Jelovina:

Naša obiteljska povijest počinje u Hrvatskoj, za vrijeme rata balkanskih zemalja (misli se na Drugi svjetski rat), dok su se odvijali sukobi partizanskih snaga i postrojbi hrvatske vojske.

Obitelj po majci činili su Marija Frank, Franc Zele i njihova djeca Marija, Bernarda, Franc, Zvonko i Ivan.

Moji stričevi Frank i Zvonko bili su uvršteni u hrvatske postrojbe, a bili su ranjeni tijekom borbe od strane snaga maršala Tita.

Zbog tih ozljeda primljeni su u bolnicu u Zagrebu, glavnom gradu Hrvatske, gdje su ih tjednima posjećivali moji baka i djed. Jednoga dana su prilikom posjeta našli  prazne krevete, a bolnička uprava ih je obavijestila da su obojicu oteli njihovi neprijatelji, napomenuvši, da ih ne trebaju tražiti i da se svi muškarci iz obitelji paze, budući da ih se traži da bi bili eliminirani.

U to vrijeme moj djed Franc, zajedno sa svojim najmlađim sinom Ivanom, starim 17 godina, brzo odlučio pobjeći u Republiku Italiju, stigavši ​​1945. godine u izbjeglički logor Međunarodnog crvenoga križa.

U isto vrijeme moj otac Marko Jelovina, bivši vojnik hrvatskih oružanih snaga, pobjegao je s grupom vojnih suboraca obalom Jadranskog mora, do tršćanske granice s Italijom, te se također pridružio kampu izbjeglica Crvenoga križa.

U međuvremenu, u domu moje bake, mjesecima se nije znalo gdje su Franc i Ivan.

Jedne noći joj je krišom prišao neki muškarac i rekao da su njih dvojica u Italiji, u izbjegličkom kampu u Napulju. Kada je čula ovu vijest, najstarija kći Marija odmah je krenula u potragu za njima.

Nakon nekoliko dana putovanja stigla je pred logor u Napulju tražeći oca i brata, no oni su već bili prebačeni u logor Fermo kraj Ancone gdje su bili smješteni Hrvati.

Potom je otišla u Fermo i počela se raspitivati ​​o Francu i Ivanu Zeli, ali nije dobila odgovor. Satima je čekala na vratima logora dok je Marko Jelovina, mladić iz mjesta nije prepoznao kao kćer Franca Zele. Naime, on je dijelio sobu s njenim ocem, koji je držao njenu fotografiju na vidljivom mjestu.

Marko je Mariji pomogao pronaći oca i brata, ali tada nije znala da je istovremeno pronašla i čovjeka koji će joj postati suprug i otac njene djece.

Marija se potom vratila u Hrvatsku po majku i sestru Bernardu, ponovno okupivši obitelj u Italiji. Tamo se u Campo Fermu rodila romansa između Marka i Marije, ljubav iz koje sam ja došao na svijet, 18. svibnja 1947. godine.

Priča se nastavila na novim destinacijama jer je obitelj otišla u Hamburg u Njemačkoj, gdje je rođen moj brat Alberto. Roditelji su razmišljali gdje emigrirati iz Europe. Prva mogućnost je bila otići u SAD, ali zbog moje bolesti se nismo ukrcali na brod. Ukazala se prilika za otići u Australiju, ali i ovaj put je sudbina umiješala prste jer se razbolio moj brat Alberto.

Na kraju je moj djed Franc dobio priliku otputovati u Argentinu, zemlju velikih mogućnosti za radne ljude i to kod osobe koja je preko Međunarodnog crvenoga križa locirala nestale tijekom rata. Ta osoba se zvala Eva Duarte de Perón.

S velikom nadom i planovima, cijela se obitelj ukrcala na brod za Argentinu, stigavši ​​u ovu prekrasnu zemlju 25. ožujka 1949. godine.

Kada se našao na argentinskom tlu, Franc je preko hrvatske zajednice ostvario susret s Evitom, kojoj je ispričao priču o svojoj dvojici sinova nestalih iz bolnice u Zagrebu.

Nakon višemjesečnih sastanaka s Evitom stigao dopis iz Predsjedništva u kojemu je obaviješten, da su u vrijeme nestanka njegovih sinova Franca i Zvonka, svi vojnici iz te bolnice bili strijeljani i sahranjeni u masovnoj grobnici, stoga njegovi posmrtni ostaci nisu mogli biti pronađeni.

Obitelji je trebalo snage za prebroditi ovaj udarac. Nastanili su se u Argentini, a moji roditelji Marija i Marko su 1957. godine dobili trećega sina, moga brata Francisca.

Nakon više od 50 godina, primili smo telefonski poziv iz Hrvatske. Bila je to nećakinja moga oca, kći jedne od njegovih sestara koja je dolaskom interneta uspjela locirati telefonske brojeve svoje izgubljene obitelji.

Na taj smo način i mi saznali da u Hrvatskoj imamo veliku obitelj. Otac nam zbog straha nije o njima nikada pričao. Još iz Italije je poslao pismo svome ocu Ivanu Jelovini i obavijestio ga o svojoj ženidbi i rođenju djeteta, ali pismo je došlo u ruke partizana, pa je djed bio pogubljen.

Imao sam sreću 2018. godine posjetiti Hrvatsku i upoznati dio svoje drage obitelji. Vidio sam i neke gradove, ali srce me vuče da se vratim i istražim povijest i njene ukuse.

Snažno grlim svoju zemlju, osjećam se kao veleposlanik njenih boja, kada god mogu svima govorim kako je lijepa i kako ću se tamo vratiti.

Hvala vam što ste mi omogućili da ispričam dio svoje velike, male obiteljske priče.