Tania Kobila iz Argentine napisala je priču o svojoj obitelji koja potječe iz mjesta Doli u Dobrovačkom primorju. Tekst, koji je napisala na odličnom hrvatskom jeziku, nije lektoriran da bi se kasnije mogao proučavati. Evo što nam je poslala:
Ja sam Tania Victoria Kobila, rođena sam u Argentini, 18.01.1971 godine. Donedavno sam malo znala o obiteljskoj povijesti, samo to da su moji preci rođeni u Hrvatskoj. Pradjedove i prabake nisam poznavala jer su umrli prije mog rođenja. Baka i djed bili su vrlo tihi, malo su pričali o svom životu. Zato je većina onoga što ću ispričati o svojoj obiteljskoj povijesti sam istražila.
Prije nekog vremena zamolila sam bratiću, koji se zove Gustavo, da traži među starim papirima bake i djeda. On je našao dva pisma napisana na hrvatski jezik. Jedno pismo je došlo iz Hrvatske, napisao ga je djedov rođak za djeda, a drugo pismo je napisao djed za rođak, ali ga nikad nije poslao.
U pismu piše:
Dubrovnik, 11. 12. 1995.
Dragi drugi rođače,
Poslije malo duže vremena želim da vam se javim sa par riječi. Kao prvo da vam javim tužnu vijest. 6. XII 1995. go. umrla je naša draga majka u 88. godini života. To je vaš prva rodica, tako da nema nitko živ iz one i vaše generacije svi su umrli. Vidim iz vašeg pisma da imate 3 djece i da je jedan doctor i da ima bolnicu, i da vas čuva i pomaže u ovim starim danima. To je jako dobro kadi mate u kući vašeg doktora.
Znam I vi imate sada 86 godina. To je velika starost, rekli ste mi zadnji put da vam se ruke tresu kad pišete pismo, znam ja kako je to.
Kako vi sada živite, jeli što bolji život sada. Kod nas govore da je rat završio, ali je ostalo sve tužno porušeno, tako da se mora puno radit da bi se nešto postiglo, a pogotovo je na selu teško.
Pored naše žalosti mi vam želimo dug i dobar život uz Božić i Novu godinu, da budete svi skupa sretni i zadovoljni.
A sad primate puno iskrenih pozdrava od svih nas koji žive ovamo.
Famelja Pera Lončarice
Ostajem zbogom.
U odgovoru koji je nije nikada poslan piše:
- 12. 1995.
Dragi drugi rođače,
Dati se javim dasam primijo vase pismo tako meje žalilo davam je umrla maika naša rodiča alif ala Bogu toje red svije živila je nezino 88 godina alif ala Bogun eka jom da viječno počivalište.
Nadalje amoje doslo teško živijet jer velike daćje sve skupo naroda prez rabote velika lupeština nije jedan (ovo je preuzeo od španjolskog, oni kažu uno – jedan misleći na ‘netko’ ‘tko’ ) slobodan ni po ulici hodit velika daćija od vlade I tako valja se mučit za mođ se hranit i.t.d. Sada moj dragi čestitam Božić i novu godinu vama i svom ostalom famelj ali ja žnam davami je teško kad fali ono glavno obitelji.
Ževogom (mislio je na Zbogom, ali u španjolskom je teško izgovarati z – b, pa između dodaju samoglasnik, isto tako oni b čitaju v, pa je od Zbogom nastalo Ževogom).
Rafael Kobila
Tania nastavlja svoju priču:
Nažalost, prošlo je dugo vremena od isteka dopisivanja i nije bilo nikakvih vijesti od rodbine u Hrvatskoj od djedove smrti. Kad su mi došla pisma, pokušala sam ih pročitati, ali nisam znala hrvatski jezik, pa sam otišla profesoru hrvatskog jezika da mi prevede. Odmah sam odlučila da ću pisati na adresu pošiljatelja. Za mjesec dana sam zaprimila mejl iz Dubrovnika. Pisala mi su djedovi rođak Pero i njegova kćerka Romana. Od tada se ja i rodica često dopisujemo.
Pismo koje je Tania primila iz Dubrovnika od rođaka Pere.
Na facebooku također sam našla rođaka Mihu i rodicu Janju, isto često se dopisujemo. U srpnju 2019. godine, moja obitelj i ja odlučili smo prijeći Atlantik i otputovali u Hrvatsku. Nažalost je djedov rođak Pero bio bolestan i prije našeg dolaska je umro. Ne mogu ga upoznala. Posjetili i upoznali smo drugu rodbinu, razgovarali smo o obiteljskom povijesti i obiteljskom stablu.
S lijeva su: rodica Maria Teresa iz Argentine, moja kćerka Gina i moj muž Luis, te krajnje desno Miha i Nikša rođaci iz Hrvatske
S lijeva su: u prvom redu Maria Teresa Kobila, Tania i Gina, a u drugom redu su rođaci iz Hrvatske Dragan i Miha
S lijeva su: Tania, Janja i Maria Teresa
S lijeva su: rodica Mare iz Dola, Tania, rodica Kate iz Dola i Maria Teresa
S lijeva su: rodice Romana i Rina i majka im Kate
Išli smo na selo Doli, koje je rodno selo prabake i pradjeda. Posjetili smo kuću mog pradjeda. Išli smo i u Omiš gdje je rođen drugi pradjed i u Zaton gdje je rođena druga prabaka. Nažalost, nisam našla rodbinu niti podatke o njima.
Ova pisma su mi promijenila život jer od tada imam više rodbine da ih volim, učim hrvatski da se dopisujem s njima, planiram se preseliti u Hrvatsku u budućnosti. Upoznala sam svoje korijene i ispunila prabakin san. Oni koji su je poznavali kažu da se prabaka María uvijek željela vratiti u selo Doli, pamtila je gdje je bilo svako stablo i gdje je bio svaki kamen koje je tamo ostavila. Ona je rekla njezinom mužu:
„Vratimo se!”
A on je odgovori:
„Evo imamo sinova i kćeri!”
Ona je uvijek patila od toga. Nikad više nije vidjela svoju majku i umrla je daleko od svoje voljene zemlje.
PETAR I MARIJA – PEDRO Y MARIA
Ovo je moj pradjed i moja prabaka. Oni su rođeni u dolima, u dobi Austro-ugarskom Carstvu.Petar je rođen 15.08.1882 godine. Otac mu se zove Rafael Kobila (Rade Kobila), majka mu se zove Katalina Radinovich ili Catalina Desagna (nesaglanje je između rodnog lista i smrtnog lista)
Pradjedova kuća se nalazi u ulici Drpići broj 5. U dvorištu su bile smokve i grožđe.
Pradjed je išao u školi, on znao čitati i pisati.
Maria je rođena 12-03-1881 godine. Otac joj se zove Miguel Ogresta (Miho) i majka joj Ana Golden.
U Dolima Maria i Petar su rođeni, zajedno odrasli i zaljubili se.
Također je tamo rođen Nikola Mihanović (1844 godine) koji je emigrirao u Argentinu i dobio kompaniju za prijevoz brodova. To je motiviralo mnoge ljude iz sela Doli da dođu u Argentinu u potrazi za boljom budućnošću i boljim mogućnostima.
Petar se iselio u Argentinu kad je imao 20 godina, krenuo je s luke Genova brodom Washington i stigao je u Buenos Aires 27.02.1902. godine, zajedno s Ivom Brborom, Nikolom Mojašem i Ivom Glusićem.
Zaposlio se kao poljski radnik i se naselio u polju blizu sela Pavón Arriba. Poslije je stigla María u društvu brata Pedra Ogreste. U Argentini su se Pedro i María vjenčali i dobili sedam sinova i dvije kćeri. Prvo je rođen sin Rafael koji je bio moj djed.
Obitelj Petra Kobile
U to vrijeme mnogo ljudi se iselilo u Argentinu iz Europe. Hrvati su se družili i pomagali jedni drugima. U pradjedove polje su došli mnogi inmigranti, pradjed ih je dao hranu i mjesto za spavanje. Jedan od njih se zvao Ivo Kobila (Juan Kobila), on je bio jedan od njih koji su se iselili za potragu boljem životom,ponekad netki su to ponašli, ali drugi nisu ponašli. Danas Ivo počiva u miru na groblju sela Villa Mugueta.
Također su došli u pradjedovu kuću njegov brat Stepan Kobila i njegov nećak Pero Lončarica u posjet iz Hrvatske.
Petar Kobila (moj pradjed) je često pisao pismo ocu koji nije znao čitati pa mu je pismo čitao njegov nećak Rafael Kobila. Godine kasnije oduševljen onim što je pročitao i on je emigrirao u Argentinu, i se naselio u gradu Avellaneda, blizu Buenos Airesa. Petar je bio vjernik, vjerovao je u Boga i često je išao na misu. Surađivao je u preuređivanju crkve Dola.
Kad su djeca odrasla, roditelji su ih udavali za djecu drugih Hrvata, pa su moj djed Rafael Kobila i njegov brat Esteban Kobila oženili moju baku Catalinu Carmen Marusich i njezinu sestru Liriju Marusich, kao i djedov brat Miguel Kobila oženio je Elenu Spilj i djedova sestra Ana Kobila udala se za Matea Spilja. Mateo i Elene Spilj su brata i sestra, potomci hrvata.
DJED I BAKA
Catalina Carmen i Rafael su živjeli su u pradjedovoj kući. Imali su djeca. Najstariji sin se zove Pedro Raul Kobila i on je moj otac. Poslije su rođeni Sara Nicolasa i Abel Ricardo.
Pradjed i njegova djeca jako su radili na polju, uzgajali su krave, ovce, kokoši i purice, i su se bavili poljoprivredom i pčelama. Pradjed je jako volio pčele i tu je strast donio iz Hrvatske. Tako su mogli kupiti svoje njive i izgraditi svoje kuće. Pradjed je oko njegove kuće posadio smokve i grožde. U to vrijeme u Argentini je bilo seljačke socijalne borbe. To je pomoglo Pedru i njegovoj djeci da dobiju vlastitu njivu i vlastitu kuću.
Tako su se Rafael i Catalina Carmen i njihova dva sina i kći preselili iz pradjedove kuće u vlastitu kuću u susjednom polju, koja je bila stara „Estancia Valdez“. Otac je često pješice posjećivao svoju baku i svojeg djeda, pa mu je djed poklonio konjića. Otac je jahao konja u posjet baki i djedu i u seosku školu.
BAKA CATALINA
Baka Catalina Carmen je rođena 8 .10.1920 godine u selu Villa Mugueta.
Bakini roditelji:
Majka se zove Nicolasa Nirich (Nika Nirić ) koja je rođena u Zatonu, otac joj je bio Esteban Nirich (Stjepan Nirić) i majke joj Cataline Milko (Kate Milko). Nicolasa je došla u Argentinu 17. 02.1910 godine, brodom Laura koji je isplovio iz luke Trst, Imala je 22 godine.
Otac je bio Mateo Marusich (Mateo Marušić), rođen je u Omísu. Roditelji su mu bili Esteban Marusich (Stjepan Marušić) i Felipa Kovasevich.
Nicolasa i Mateo su se iselili u Argentini i naselili su se na polju „Indija Mrtav” u blizini sela Villa Mugueta. Imali su 4 kćeri i 3 sina.
Nicolasa umrla 08.09.1951 godine, imala je 64 godina. Ona je umrla jer jetra ne radila.(prema podacima iz smrtovnice). Mateo je umro je 11.11.1938 godine od astme. Imao je 58 godina. Danas Nicolasa i Mateo počivaju u miru u Groblju sela Villa Mugueta, zajedno njegove djece.
Ovo je moj otac. Zove se Pedro Raúl Kobila. Rođen je 04.03.1941. godine, u selu Máximo Paz. Djetinjstvo je proveo na polju, s roditeljima, bratom , sestrom i bakom i djedom. Djeca su pomagali kućanskim i poljoprivrednim poslovima. Otac je naučio je od djeda raditi s pčelama.
Očev najdraže sjećanje je kad u ljetnim noćima dugo je razgovarao s bratom ležeći na travi i gledajući krijesnice.
Išao je na seosku školu. Kasnije je došlo vrijeme da napusti polje i obitelj, otac se preselio u grad za boljeg obrazovanje. Kad je imao 12 godina otišao je u školu “Don Bosco” u gradu San Nicolas, a zatim u gradu Rosario u školu “San Jose”.
Volio je sudjelovati na kazališnu radionicu i nogometne turnire.
Poslije je studirao na fakultetu. On je lječnik. Tijekom studentski život je otac upoznao moju majku. Majka mi se zove Esther Del Carmen Diaz. Moji roditelji su se vjenčali. Svadbeno slavlje je bilo 06.02.1970 godine u Jugoslavenskom Centru u gradu Rosario. (Danas Hrvatski Centar).
Živjeli su u selu Pavon Arriba godinu dana i poslije su se preselili u selo Maximo Paz, gdje otac je živio i radio 50 godine. Također je bio gradonačelnik 12 godine kad se u zemlju vratila demokracija.
Roditelji mi imali su dijete:
Tania Victoria Kobila i Ernesto Carlos Kobila rođen je 07.06.1972.
Roditelji mu su imali dva dijete, ja, Tania Victoria Kobila i moj brat Ernesto Carlos Kobila , koji je rođen 07.06.1972.
Priča ide dalje… ali ostavljam drugima da pričaju, hoće li biti moje kćeri? hoće li biti moji unuci? hoće li biti moji praunuci? Ne znam… Ali tko god nas čuva u sjećanju, znat će da priča nije samo vlastita nego i svih onih koji su prošli, i ovih koji su sada i onih koji još doći.
Tania Victoria Kobila