Filip Vlahov (r. 1875.), moj pradjed i njegov mlađi brat Pere (r. 1881.) rođeni su u siromašnoj dalmatinskoj obitelji u Šepurinama na otoku Prviću. Dalmacija je stotinama godina bila cilj Osmanlija, Mlečana, Francuza i Mađara koji su napadali obale i otoke te surovo dalmatinsko zaleđe. U vrijeme rođenja Filipa i Pere, Dalmacija je bila pod austrijskom vlašću.
Kriška i Matija
Braća su rođena u maloj, mračnoj kamenoj kući, zabačenoj u zagušenom dijelu Šepurina. Njihov otac Frane, čija je legendarna snaga postala seoski folklor, bio je poznat po nadimku Kriška. Pričalo se kako je bio najjači i najbrži radnik u polju i kako je mogao podići bačvu punu vina i piti iz nje. Govorilo se i kako je jednog ranog jutra susjedova mazga odbila stati na palubu čamca koji se ljuljao. Vlasnik čamca se počeo ljutiti kao i putnici koji su htjeli krenuti i započeti dnevni posao u svojim poljima na kopnu, no životinja se nije pomaknula unatoč naporima vlasnika. U tom trenutku u pomoć je uskočio Kriška koji je cvileću životinju podigao na ruke, kao da je janje, i jednostavno je prenio na brod.
Na lijevoj slici je Kumpina žena Matica sa sinovima Franom (lijevi) i Brankom. Na desnoj slici je Matičina sestra Križanka, a Varina žena sa sinom Ivanom i kćeri Anđelkom oko 1926. godine
Kriška se oženio s Matijom Kale s otoka Žirja. Imali su četvero djece: dva sina – Filipa (Kumpa) i Petra (Pere, Vara) i dvije kćeri – Baricu (r. 1870.) i Šimaku (r. 1884.). Tijekom 1870-ih i 1880-ih – u vrijeme Kumpinog i Varinog djetinjstva – Šepurine su bile na svom gospodarskom vrhuncu. Kvaliteta i kvantiteta proizvodnje vina donosila je prihode kao nikad ranije. Dobrobiti uspjeha i dobrog ugleda bile su posvuda očigledne: više je djece preživljavalo, obitelji su se povećavale, izgrađene su nove kuće ili dograđivale postojeće, kvalificirani radnici iz obližnjih mjesta preselili su svoje tvrtke i obitelji u Šepurine, ljudi su kupovali više zemlje, imali su svoje čamce, započeo je gospodarski ribolov, sinovi su slani na obuku za kovače, građevinare, klesare, bačvare, kalafate ili tesare. Godine 1868. skupina od 118 seljaka zadružno je kupila cijeli otok Tijat, prvu pučku školu u Šepurinama otvorenu 1877., a obitelj Skroza Ivićin je darovala zemljište na kojem je 1878. sagrađena druga, neuobičajeno velika crkva. Tijekom tih uspješnih desetljeća Šepurine su bile poznate kao Zlatni prag.
Vinska klauzula
Godine 1891. jedna klauzula u trgovačkom ugovoru između kraljevskih vlada Austro-Ugarske i Italije bila je početak pada prosperiteta Šepurina. Vinska klauzula omogućila je uvoz jeftinog talijanskog vina oslobođenog carine u Austro-Ugarsku. Tim je vinom bilo preplavljeno austrougarsko tržište, pa dalmatinski vinari nisu mogli konkurirati, čak ni lokalno. Seoska gospodarstva su propala, a mnoge su se obitelji našle na rubu ekonomske propasti. Godine 1892. splitski dvomjesečnik ‘’Pučki list’’ izvijestio je da se ustaljeni broj ljudi koji se sele u Ameriku pretvorio u dosad neviđenu navalu. Dalmatinci su svoja ognjišta napuštali u stotinama, nastanivši se za stalno ili tražeći posao u zemljama poput Amerike, Australije, Novog Zelanda, Argentine, Čilea, Urugvaja i njemačke jugozapadne Afrike.
Afrika
Godine 1896. Kumpa se vjenčao s Maticom Antić, jednom od četiri kćeri Ante i Matije, dok se Vara oženio Matičinom mlađom sestrom Križankom 1908. godine. Par je zajedno živio u svojoj maloj vlažnoj kući u kojoj su Kumpa i Matica izgubili sina i kćer. Život je nedvojbeno bio težak, a izgledi zanemarivi. Njihove financijske poteškoće pogoršale su se s pošašću insekata filoksere koja je pustošila vinograde diljem zapadne Europe od 1860-ih. Loze diljem Dalmacije ubrzo su se osušile, zbog čega je sve više muškaraca tražilo posao u inozemstvu, a sve više obitelji iseljavalo. Kumpa je pomišljao na Afriku.
U travnju 1906. Kumpa je napustio ženu Maticu i kćeri Milku (8½) i Tomicu (1½) te je s još pet osoba iz Šepurina otputovao u Hamburg gdje su se ukrcali na njemački parobrod ‘’Gertrud Woermann II’’ koji se iskrcao u Lüderitzu u njemačkoj koloniji jugozapadne Afrike. Neizvjesno je što su Kumpa i njegovi suputnici tamo radili, ali je vjerojatno da su svjedočili stravičnim prizorima patnje, gladi i smrti domorodačkog stanovništva. Procjenjuje se da je između 1904. i 1907. čak 85 000 domorodaca umrlo što u bitkama protiv carskih njemačkih snaga, kroz prisilni rad, izgladnjivanje ili od bolesti u golemim koncentracijskim logorima poput poznatog Otoka morskih pasa u zaljevu Lüderitz (današnja Namibija).
Parobrod ”Gertud Woermann II”
Možda su muškarci iz Šepurina radili u rudnicima dijamanata ili bakra, ali s obzirom da su bili registrirani kao poljoprivrednici, lako moguće da su radili na poljima koja je Njemačka željela unaprijediti u koloniji.
Nova kuća
Kumpa se vratio u Šepurine. Ne zna se jeli bio na bratovom vjenčanju s Križankom Antić u travnju 1908., ali bio je tamo kada se rodilo bratovo prvo dijete, kći Valerija, u svibnju 1909. godine. Nakon što su Kumpa i Matica u studenome 1909. godine dobili još jedno dijete, Andriju Paška, braća su odlučila sagraditi novu kuću na obiteljskom zemljištu Vlahovih, u blizini nove crkve. Dvije susjedne parcele za koje su se odlučili bile su dovoljne za veliku kuću, daleko prostraniju od stare, a imali su i veliki vrt koji su ogradili suhozidom.
Kuća braće Vlahov koja je završena 1911. godine, Sadašnja je u vlasništvu troje Kumpinih unučadi i jednog praunuka.
Početkom 1911. dovršena je donja etaža nove kuće koja se sastojala od jedne velike spavaće sobe, konobe jednake veličine, male ljetne kuhinje i ognjišta ugrađenog u krovnom prostoru ispod malog prozora poznatog kao humar, kroz koji je izlazio dim i dolazilo malo svjetla. Nedugo nakon useljenja u novu kuću, Matica je u siječnju 1911. rodila sina Branka. Iako su roditelji dobili dozvole od vlasti i susjeda za dodatni kat za smještaj sve veće obitelji, iz nekih razloga do proširenja nikada nije došlo. Kad se Kumpin najmlađi sin Frane rodio u lipnju 1914., on je već zbog posla bio na drugom kraju svijeta.
Zapadna Australija
Vjerojatno je da su Kumpa i Vara ostali bez novaca prije nego što su uspjeli dovršiti kuću i zbog toga je Kumpa otišao u zapadnu Australiju gdje je znatan broj suseljana radio na poljima. S još četvoricom iz Šepurina krenuo je u Napulj ukrcati se na parobrod ‘’Otranto’’, a 3. veljače 1914. je stigao u luku Fremantle. S njim je bio i Petar Ukić Parin koji se vraćao u Fremantle i koji je bez sumnje bio u prednosti.
Parobrod ”Otranto”
I Kumpin brat, Vara, mu se pridružio u Zapadnoj Australiji krajem 1914., ostavivši svoju mladu ženu i kćer u novoj kući koju su dijelili s Kumpinom obitelji. Stigavši s malo prtljage, malo novca i bez znanja engleskog jezika, braća su se uputila u Kalgoorlie gdje su upoznali svoje sunarodnjake dalmatinske Hrvate i zaposlili se na sječi šuma u Lakewoodu i Kurrawangu. Tamo se pripremala drvna građa koja je koristila za ojačavanje rudničkih tunela ili za pržionice industrije zlata.
Rat i internacija
U kolovozu 1914. su Britanija, a posljedično i Australija, objavile rat Austro-Ugarskoj i braća su, vjerojatno ne sluteći što se događa u Europi, postala “stranci neprijatelji”, izraz koji je koristila australska vlada. Pozivajući se na Zakon o ratnim mjerama opreza iz 1914. i na opću nevoljkost prema stranim radnicima, rudarski sindikati su uvjerili australsku vladu da uhiti Austrijance kao neprijatelje, a zapravo su iskoristili situaciju da se riješe nebritanske radne snage. Zajedno sa stotinama drugih, Kumpa i Vara su bili uhićeni u svojem kampu na rubu šume i poslani na otok Rottnest, 23 km od obale Fremantlea i smješteni u prepune šatore u blizini svjetionika Bathurst, zajedno sa stotinama Nijemaca. Cijelu zimu su spavali na goloj zemlji. Slatke vode je bilo malo, a sanitarni uvjeti su se sastojali od otvorenih jama u blizini šatora. Do kraja 1915. godine na otok su bila internirana 1104 muškarca: 426 Nijemaca i Nijemaca Austrijanaca i 678 ostalih, većinom dalmatinskih Hrvata, među njima i trideset Šepurinaca, među kojima i Ivan Marinko Antulov koji je imao samo dvanaest godina.
Filip Vlahov Kumpa i Petar Vlahov Vara snimljeni u Holdsworthy kampu u Liverpoolu 1915. godine
Zatočenici iz Šepurina u kampu Holdsworthy, a Filip Kumpa sjedi treći s lijeva, dok Petar Vara stoji četvrti s lijeva
U studenom 1915. australska je vlada zatvorila logor Rottnest i prevezla svih 1104 logoraša u Holdsworthy u Liverpool, NSW, tada poznat kao njemački koncentracijski logor. Teški uvjeti u logoru bili su pogoršani nedostatkom odgovarajućih sanitarnih uvjeta, bili su rašireni iznuda i korupcija, a zatvorenici su prisilno gradili zatvorske kolibe, stražarske tornjeve, željeznicu do Liverpoola i mostove na lokalnom području.
Na kraju rata, vladina je politika bila deportirati većinu interniranih natrag u Europu; međutim između kraja rata i deportacije počela se širiti logorom plućna gripa. Do tada se medicinsko osoblje logora vratilo u civilni život pa je ostalo samo nekoliko stražara da bdiju nad stotinama bolesnih zatočenika. U svibnju je bilo organizrano cijepljenje, ali do lipnja su zatočenici podlegli gripi. Tri broda su krenula vratiti njemačke internirce u Evropu 1919., od čega su dva broda vraćena već iz Afrike u Australiju jer ih nisu pustili na obalu zbog mogućeg širenja zaraze, pa su vraćeni zatvorenici ponovno internirani. Jedan od njih bio je parobrod ‘’Kursk’’, koji je stigao u afrički Durban, s 98% zaraženih putnika i članova posade i s najmanje dvadeset mrtvih. Tijekom ljeta i jeseni 1919. umrlo ih je više od stotinu, među kojima najmanje 23 Dalmatinca, među kojima su bili Jakov Paškov Turtin i Tome Vlahov Ivanov iz Šepurina.
Deportacija
Kumpa i Vara su trebali biti deportirani parobrodom ‘’Frankfurt’’ u Marseille u Francuskoj, gdje su krenuli iz Sydneya 18. rujna 1919. Na putu su dobili španjolsku gripu, pa su u Durbanu braća odvedena u karantenski kamp, a brod je nastavio put prema Europi. Dok su se oporavljali, Kumpa i Vara su se bavili izradom drvenih kutija ukrašenih cvjetnim i geometrijskim uzorcima. Obje su kutije preživjele i proslijeđene su članovima obitelji.
Jedna od sačuvanih kutija izrađenih u karanteni u Durbanu.
Na kraju su se braća ukrcala na neko drugo plovilo koje ih je vratilo kući u Hrvatsku. Kumpino zdravlje je bilo narušeno i nikada se nije u potpunosti oporavio. Vara, mlađi i zdraviji, prionuo je obrađivanju obiteljske zemlje, a žena mu je 1920. rodila kćer Anđelku, a 1923. sina Ivana.
Kada je australska vlada 1925. ukinula Zakon o ‘’neprijateljskim strancima’’ iz 1920., i Kumpa i Vara su se vratili u Zapadnu Australiju. Vara se vratio u Fremantle 24. srpnja 1924., brodom ‘’Moncalieri’’ i otišao u Fimiston blizu Kalgoorlieja gdje je najvjerojatnije ostao do bratova povratka u Australiju, a potom se preselio u Cowaramup, u blizini gradića Margaret River.
Vara u pozadini i sprijeda je njegov nećak Andrija Paško Kumpin u Zapadnoj Australiji 1930
Ivan Vlahov Varin
Kumpa se vratio u Zapadnu Australiju 1925. godine i iste godine podnio molbu da njegov sin Andrija Paško bude primljen u Australiju. Kumpa i Andrija proveli su četiri godine na jugozapadu Zapadne Australije kao rezači pragova i rukovatelji strojevima. Do 1930. Kumpino zdravlje se pogoršavalo pa se odlučio vratiti kući u Šepurine. U svojim kasnijim godinama patio je od, vjerojatno, artritisa zbog kojeg su mu prsti na objema rukama bili trajno savijeni.
Sredinom 1930-ih Vara je zatražio da njegov sin Ivan dođe u Australiju. Vara je možda imao optimistične planove za njih dvojicu ali, nažalost, Ivan je 1942. umro od tuberkuloze i pokopan je na groblju Karrakatta. Imao je samo devetnaest godina.
Drugi Svjetski rat
Varino jedino preživjelo dijete, Anđelka, udala se u Hrvatskoj za Stipu Mišurca Bijondova i dobila sina Antu, kojemu su dali ime po djedu s očeve strane. Tijekom Drugog svjetskog rata, dok se njen suprug borio s partizanima protiv nacističke vojske, Anđelka i njen sin su otišli u zbjeg, najprije u Italiju, a zatim u britansko-jugoslavenski logor za prognanike u El Shattu, blizu Sueza, Egipat, gdje joj je četverogodišnji sin umro od kolere. U Hrvatsku se vratila kao udovica bez djece i više se nije udavala. Dok je Vara još bio odsutan u Zapadnoj Australiji, njegova supruga Križanka preselila se u kuću svojih roditelja kako bi čuvala svoju ostarjelu majku. Nakon rata Anđelka se doselila s majkom i radila u tvornici sardina u Prvić Luci.
Lijevo je Varina kći Anđelka udana Mišurac, a desno je Kumpina kći Tomica Bijonda udana Kursar na slici s malim pacijentom
Nakon preživljene talijanske okupacije Šepurina, pa predaje, pa ustaškog razdoblja, nadolazeća nacistička okupacija pokazala se previše za Kumpu i tisuće drugih. Iz Šepurina je otišao kao izbjeglica s mnogim drugima, a američke su ga patrole pokupile u Jadranu i odvele na otok Vis, gdje je bila britanska baza. Odatle su izbjeglice prevezene u jedan od kampova koje su saveznici postavili na talijanskom poluotoku nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943. Kako su kampovi postali prenapučeni, saveznici su počeli premještati velike skupine izbjeglica u El Shatt u Egiptu. Kumpa je bio među 39 647 koji su prebačeni u El Shatt zajedno sa svojom najstarijom kćerkom Milkom Mijat i Varinom kćerkom Anđelkom. Kad je Kumpa kao izbjeglica napustio Šepurine, ostavio je suprugu Maticu, sina Branka i obitelj. Sina više nikada nije vidio.
Branko je bio zgodan muškarac, velikih tamnih očiju, širokih ramena, bezobraznog smisla za humor. Oženio je Milku Antić-Poluš čiji su roditelji bili nezadovoljni zajednicom iz više razloga, među kojima je i taj što je Milka bila dvije godine starija od Branka. Također, njezina se obitelj smatrala bolje stojećim – otac joj je bio seoski glavar, bio je pismen, a Milkin mlađi brat Slavko postao je svećenik što je obitelji donijelo dodatni ugled.
Kumpin sin Branko i njegova žena Milka s unukom Lenom (djed, baka i sestra autora ovog teksta)
Branko i Milka imali su troje djece: Karmelu (r. 1932.), Hedvigu (r. 1935.) i Antu (r. 1940.). Branko je bio bolničar, radio je u šibenskoj bolnici sa sestrom Tomicom (Bijonda) medicinskom sestrom. Kada su nacisti okupirali Šibenik, Branko je još radio u bolnici i postao je doušnik partizanimaa. Zarobljen je i poslan u koncentracijski logor Dachau sjeverno od Münchena u Njemačkoj. Tijekom izlaska iz logora na prinudni rad, Branko je s nekoliko drugih pobjegao. Kradomice je prešao nekih 550 kilometara od Dachaua, kroz Njemačku i teritorij pod njemačkom kontrolom do Zagreba. Putem je obolio od tifusa i umro u zagrebačkoj bolnici. Rođaci koji su za vrijeme rata živjeli u Zagrebu vidjeli su ga i na kraju prenijeli priču obitelji o njegovom bijegu i odlasku. Branko je umro ne vidjevši više ni suprugu Milku, ni djecu, ni roditelje.
Karmela, Hedviga i Ante
Milka i njena djeca, zajedno s Kumpinom suprugom Maticom, spasili su se od nacističke okupacije srednjodalmatinskih otoka tako što su pod okriljem mraka u čamcu pobjegli iz Šepurina. Brod za bijeg, pun žena i djece, pokupili su američki patrolni čamci i odvezli ga na otok Biševo i odatle u kamp Santa Maria di Leuca UNRRA u južnoj Italiji. U to vrijeme Kumpa je već bio prebačen u El Shatt. Milka i njena djeca te njihova baba Matica bili su u posljednjoj maloj skupini izbjeglica koje su ostale u Italiji do kraja rata. Repatrirani su u studenom 1944. brodom ‘’Ljubljana’’ iz Monopolija u Italiji do Splita odakle su manjim brodom prebačenim u Šibenik. Tek u svibnju 1945., nakon što su Amerikanci oslobodili koncentracijski logor Dachau, a Marko Antić Šimerin se vratio kući, Milka je doznala za sudbinu svog supruga. Marko Antić Šimerin je s Brankom bio u Dachauu, a na putu u Šepurine prošao je kroz Zagreb i saznao što se dogodilo, kada je Branko umro i da je pokopan u zajedničkoj grobnici na zagrebačkom groblju Mirogoj.
Smrt
Od kraja rata Kumpa je znatno propadao. Njegova obitelj izgubila je sina, dva unuka i dva člana Varine obitelji. Suočili su se s krajnjim siromaštvom i glađu. Njegov sin, Andrew, slao je pomoć iz Australije, ali paketi su često bili pretresani, zaplijenjeni ili jednostavno su nestajali. Brankova udovica Milka pravila je kožne sandale od bikove i goveđe kože koje je prodavala u selu. Često im je prodaja sandala bila jedini izvor prihoda. Kumpa je umro 7. ožujka 1954. Njegova supruga Matica umrla je tri mjeseca kasnije, 18. srpnja 1954.
Sahrana Filipa Vlahova Kumpe u Šepurinama u ožujku 1954. godine. Lijes nose 2. s desna Hedvigin muž Selmo Ukić Parinov i ispred njega Karmelin muž Zdravko Franić Kletov
Filip Vlahov Kumpa Petar Vlahov Vara
Vara se vratio 1948. godine u Hrvatsku. Ostario je, ali su on i Križanka obrađivali svoje polje, proizvodili vino i maslinovo ulje dok su god mogli. Njihova kći Anđelka brinula se o njima do smrti.
Naslijeđe
U Australiji su Kumpin sin Andrew i njegova supruga Rose (rođ. Ukić Parin) dobili šestero djece koja su doživjela odraslu dob. Sredinom 1950-ih Andrew je sponzorirao dvoje bratove djece koja su emigrirala i nastanila se u Perthu. Brankov sin, Ante i Karmelin suprug, Zdravko Franić Kletov, stigli su u Fremantle u siječnju 1956. Ante je imao samo 16 godina i ostao je kod strica i tetke jedanaest godina. Kada su Karmela i njezina kći Lena (2) u travnju 1957. stigle u Fremantle, ponovno okupljena obitelj Franić uselila se u malu nastambu koju su iznajmili od Roka i Vere Antulov Fingerovi u Osborne Parku. Kasnije su od Victora i Millie Vlahov Čučovi unajmili jedno jutro zemlje i staru kuću u Macdonald Streetu, Osborne Park, i započeli osnivanje tržnice. U svibnju 1965. Hedvigin suprug Selmo Ukić Parinov stigao je u Zapadnu Australiju i živio s Karmelom i Zdravkom sve dok Hedviga i njihovi sinovi Zoran (r. 1955.) i Edo (r. 1960.) nisu otišli u Perth u kolovozu 1966. godine.
Danas nema živućih potomaka Vare i Križanke Vlahov, ali ima preko stotinu živućih potomaka njegova brata, Kumpe i supruge mu Matice. Neki od njihovih potomaka ostali su u Hrvatskoj, drugi se odmah nakon Drugog svjetskog rata preselili u Zemun u Srbiji, neki danas žive u Queenslandu, u Melbourneu, na Novom Zelandu, ali velika većina živi u Zapadnoj Australiji.
Autor:
Lino Franich
srpanj 2022
Perth, Zapadna Australija
Materijali koje je autor koristio popisani su u istom članku na engleskom jeziku.
Lino Franich je poslao još jedan tekst vezan za svoju obitelj:
BRAĆA JOSIP I IVAN FRANIĆ KEŠIĆ:
Josip Franić-Kešić rođen je 1871. godine u Prvić Šepurini kod Šibenika. Mlađi brat Ivan rođen je 1880. godine.
Nakon što je dvije godine proveo u austrijskoj vojsci, Josip odlazi iz Šepurine u Južnu Afriku gdje ostaje pet mjeseci prije nego što putuje u Melbourne gdje stiže negdje u 1901. godini. Josipova kretanja su neizvjesna tijekom slijedeće godine, ali do 1903. bio je na zapadnoaustralskim Goldfieldsu I ponovno se ujedinio sa svojim bratom Ivanom, koji iskricao u Fremantleu, Zapadnu Australiju. u vejači iste godine.
Josip i Ivan su među prvima, ako ne i prvi, iz svog sela koji su stigli u Zapadnu Australiju.
Godine 1909. Josip je napustio Z.A. na brodu S.S. Ville de la Ciotat i iskrca se u Marseilleu u Francuskoj 22. listopada 1909. i odatle se vratio u Šepurinu. Ostao je kod kuće dovoljno dugo da se oženi Jerkom Rodinom iz Prvić Luke i da u listopadu 1910. vidi rođenje njihova jedince Anđelke. To je bio jedini put vidjeti svoju kćer i posljednji put svoju ženu.
Josipov brat, Ivan također se vratio u Hrvatsku 1909. godine, I oženio je Matiju Kursar iz Šepurine, koja im je u ožujku 1911. rodila kćer Roku. Potkraj iste godine Josip i Ivan su se ponovno vratili u Z.A. i radili kao rudari u blizini malog I izoliranog pustinjskog gradića Lavertona. Prije prvog svjetskog rata, obojica su pristupili Slavenskom društvu Kalgoorlie-Boulder i Jugoslavenskom odboru koja nije bila samo kulturna I društvena organizacija, nego I politička koja je gorljivo podržavala saveznički uzrok.
Kada ih je 1916. godine ispitivala Komisija za Neprijateljske Strance, obojica su izjavili da podržavaju saveznike i izjavili da bi se borili protiv Austrijanaca ako budu pozvani. Njihove izjave tiskane su u novini, Kalgoorlie Miner u listopadu iste godine.
Godine 1917., kako se rat nastavljao, došlo je do nemira među rudarimara. Službeno reči Josip i Ivan su bili Austrijanci i dosli su u Australiju s austrougarskom putovnicom I zbog toga, mnogi suradnici su ih smatrali kao neprijateljski stranci. Kao i mnogi njihovi sunarodnjaci za izbječi sukobe i nezaposlenost, prihvatili su ponudu ruskog konzulata u Kalgoorlieju o privremenoj ruskoj naturalizaciji.
Iako Australiska vlada nije priznala privremenu rusku naturalizaciju, utvrdila je da su Josip i Ivan bili dobrog karaktera i da nisu neprijateljski raspoloženi i omogučila im da nastave raditi umjesto da ih uhiće i interniraju kao što je bio slučaj stotinama ostalih dalmatincima.
Na kraju je Ivan uzeo u zakup mali rudnik u južnom dijelu ogromnom rudniku Lancefield u blizini Berije, osam kilometara sjeverno Lavertona. Svoj zakup nazvao je rudnik zlata
„Roka” po svojoj kćeri koju je viđao tek kao novorođenče.
Godine 1928. Josip je dao molbu da dovede ženu i kćer u Zapadnu Australiju, ali njihovi putni planovi se nikada nisu ostvarili vjerojatno jer je Anđelka možda već bila zaručena za svog budućeg muža Antu Antulova zvanog Knjajo.
Na 22 travnja 1929 godine, Ivanova supruga Matija stigla je u Zapadnu Australiju. i nakon par godina rodila drugo djete – sina, rođenog u Kalgoorlieju, 5. ožujka 1932. godine. Nazvali su ga Josip, po stricu.
Izborni popisi Zapadne Australije iz 1943. pokazuju da su Ivan, Matija i Josip živjeli u Beriji, 8 km sjeverno od Lavertona (965 km sjeverno, sjeveroistočno od Pertha). Četiri godine kasnije, u lipnju 1947., Josip je umro u bolnici u Kalgoorlie i pokopan je u mjesnom groblju.
Ivan je nastavio raditi svoj rudarski zakup u Beriji, a pridružio mu se i njegov zet Miroslav Grubelich 1937 godine. Prema novini, Kalgoorlie Miner, između 1929. i 1949. rudnik zlata
„Roka” dao je 42,5 kg zlata iz 6.500 tona rude, većina pronađena na dubini od 41 metara.
Ivan je umro u bolnici Laverton u travnju 1950. i pokopan je u mjesnom groblju Leonora 250km sjeverno of Kalgoorlie. Članak u novini Leonora News opisao ga je kao “Lavertonov identitet”.
Roka s najmlađim sinom Mirom doselila se u Zapadnu Australiju. 1954. godine, nakon šesnaestogodišnje razdvojenosti od muža, Miroslava. Matija je živjela sa sinom Jozefom rođenim u Kalgoorlieju i premunila je 1977 godine.
****
Arhivski dokumenti pokazuju varijacije Josipova imena: Josip Kesich, Josef Franich, Joseph Kesich Franich, Giuseppe Kesich.
Varijacije Ivanova imena uključuju Giovanni Kesich, Ivan Kesich Franich, John Kesich Franich, Ivan Kesich.
Lino Franić
April 2024