Kad je obitelj u pitanju, moj život počinje u vrlo vrućem ljetnom zalasku sunca pod oblačnim nebom južnog mora. Neugledne i nestašne školjke nježno su me spustile u naručje moje majke, koja je nestrpljivo i nesebično iščekivala moj dolazak.

Pažljiva prema svojoj okolini, moja baka Matilde Hraste brinula se o mojim starijim sestrama koje su se nestrpljivo igrale na obali vrlo uzburkanog mora koje je slutilo oluje. To mora biti razlog moje ljubavi prema kišnim danima i jakim vjetrovima.

 

Matilde Hraste

 

Moj djed Giorgio (Jure) Hure, sjedeći blizu moga oca, pričao mu je priče o Splitu, Hrvatskoj, njegovoj voljenoj domovini, dok je gradio modele brodova kakve je gradio sa svojom obitelji. Na taj je način mislio odvratiti pažnju svom zetu koji će uskoro postati tata.

Tako je djed Dide, kako su ga doma zvali, došao na ovaj svijet 1849. godine kako stoji u njegovom rodnom listu u Brusju. Sjetio se modre boje svoga mora i mirisa lavande, ružmarina, maslina i vinove loze koji su rasli u njegovom rodnom Hvaru. Moj otac je govorio da su njegove oči lile gorke suze dok su njihove namučene ruke gradile drvene letjelice i male brodove majstorstvom profesionalca.

 

   Brusje

 

Bio je pedantan do savršenstva. Ti brodovi su bili mala umjetnička djela za koja su bili potrebni sati rada. Tako bi se prisjetio oca u obiteljskom brodogradilištu i njegovog neprestanog rada. More, uvijek more. Njegovi su valovi bili uspavanka koja ga je vraćala u daleko djetinjstvu.

Ali ne samo da je volio umjetnost obrade drveta, bio je i izvrstan čitač te je klasična djela mijenjao s romantičnim romanima, jer takav je i bio, uvijek sanjivoga lica s natruhom tuge u očima. Možda zato što mu je sudbina bila da prijeđe na druga mora.

Jako mi je žao, što nismo više vremena proveli zajedno. Moji roditelji su morali otići s juga iz Bahia Blance kad sam bila mala (4) jer mi je hladan i vlažan zrak s mora narušio zdravlje.

Tako se njegova priča uvijek prepričavala u obiteljskom okruženju, kod majke i teta koje su se također preselile u Buenos Aires.

Dide je u Argentinu stigao s austrijskom putovnicom oko 1860. godine i, za razliku od svog suputnika Nicolása Mihanovicha koji je svoje vrijeme posvetio gradnji velikih brodova i jačanju svoga carstva, on se odlučio za svoje poznate uzore slične onima iz njegove zemlje.

Pričaju da su ga nešto kasnije, kad je poodrastao, susjedi i prijatelji i ljudi iz Pomorske baze molili da im pravi makete brodova, što je i radio. Bio je nadaleko poznat po tome. Za svakog člana obitelji ostavio je neki svoj rad.

Uvijek se sjetim malog drvenog stolca koji je napravio da na njemu sjedim. Nisam se odvajala od te ručno rađene i udobne ljepote. Gdje god sam išla nosila sam ga sa sobom, a godinama sam ga koristila i kao oslonac za stopala. Danas čuvam tu uspomenu i ne mogu mimoići njegove replike koje se prilagođavaju dekoraciji. Ta se relikvija nažalost razbila jednog dalekog dana.

Ali okus romantičnih romana i pisanje poezije također je osvijetliloo moju povijest, i zbog toga, dragi moj Dide, cijenim tvoje naslijeđe. Nisam spretna s rukama, ali obožavam pisanje.

Sa tugom i žalošću moram reći koliko mi je teško što nisam nikada upoznala moju baku Matildu Hraste, jer nas je napustila prije nego sam se rodila. Čuvam samo uspomenu na uspavanku koju mi ​​je pjevala moja majka kako su je pjevali njoj. Mislim da je to tipična hrvatska pjesma. Još i danas se sjećam njene melodije i riječi koje niti ne mogu izgovoriti.

Obitelj je pričala da je baka bila vrlo marljiva, kao i sve žene te Zemlje. Svojim heklanjem i ručnim radom učila je svoje kćeri s pažnjom i ljubavlju.

Bila je dobra kuharica i odlično je održavala svoju kuću. To je sve što o njoj znam.

S Dideom je imala sedmero djece: Matea, Magdalenu, Margaritu (moju kumu), Maríju Herminiju (moju majku), Mercedes, Matilde i Maríju Elenu. Svi su bili izvrsni u poslu i u kuhinji, a svi su voljeli čitati.

Toliko su voljeli svoju novu zemlju i bili su toliko zahvalni da su odlučili dobro naučiti španjolski jezik, pai h je na kraju samo nekoliko znalo hrvatski.

Moj djed po ocu, prezimena Miranda, bio je u vojsci, a preminuo je kad sam bila mala.

Moja baka, Desideria Sánchez, bila je vrlo lijepa i zvali su je “La Pulpera de Santa Lucía” zbog njenih divnih plavih očiju. Njeni su roditelji imali velike nasade naranči u pokrajini Corrientes i ona je ovaj posao naučila kao dijete, ali se vrlo mlada udala i posvetila obitelji.

 

U Buenos Aires sam stigla mala s roditeljima i dvije sestre, 10 i 14 godina starije, koje su ujedno bile i majke. Moje djetinjstvo je bilo vrlo sretno. Moj otac, jedriličar i obožavatelj svog kluba, naučio me obožavati te boje. Kasnije sam saznala da je volio pisati i nalazila sam članke koje je pisao za razne novine.

Moja majka i njezine sestre udale su se za argentinske mornare, pa se hrvatski jezik nije govorio, osim kad smo odlazili kod rodbine ili na zabavama u zajednici. Nažalost, budući da sam bila mala, sjećam se samo svoje nemoći zbog nerazumijevanja jezika.

Živjeli smo nekoliko blokova od Didinoga rođaka po imenu Hure koji je imao apoteku i to je bilo mjesto obiteljskih okupljanja.

Moja je majka imala zlatne ruke. Bila je krojačica i dizajnerica. Budući da smo bile brojne sestrične, pravila nam je modele za sve prilike. Dizajnirala je i izradila vjenčanicu za nas troje. Također je obukla i dizajnirala vjenčani kostim moje najbolje prijateljice. Zajedno s mojom tetom Matildom napravila je prekrasne haljine za hladno vrijeme, a onda je otac zaposlio moju tetu u šivaću radionicu SADOS (vojno zajedničko) u kojoj je on bio voditelj.

Mama je u slobodno vrijeme plela prekrasne čipke i odjeću na dvije igle. Kad bi se našla kod kuće sa svojim sestrama, stigle bi sa svojim iglama i okvirima za vezenje. Još uvijek imam miljee na raznim mjestima svoje kuće. O kako mi nedostaju njeni radovi i haljine koje mi je šila za razne prilike. Nikada mi nije dala da se ponovljam.

 

   Mamin ručni rad

 

Nedjeljom ili o posebnim prilikama okupljali smo se za stolom s hrvatskim jelima i slasticama poput gulaša i slatkih okruglica. Mama je voljela mijesiti tijesto u kojemu su uživali i djeca i odrasli.

Ali najzanimljivije je bilo sjediti za velikim stolom s tetama i sestričnama koje su vodile glavnu riječ i moglo se razmjenjivati ​​teme svih vrsta. U tim su trenucima bile su neizbježne anegdote, priče i legende baka i djedova na njihovom voljenom otoku Hvaru. Kako smo moja sestrična Susana i ja bile najmlađe, govorili su nam da smo male princeze koje potječu od carice Sissi i da je grb djeda Hure jako dobro očuvan. Ukratko, voljele smo vjerovati da je to istina.

Godine su prošle, tri sestre su formirale svoje obitelji, a kontakt sa zajednicom se izgubio kada smo se udale za Argentince. Susreti s mojom djecom i rođacima održavali su korak s njihovom tradicijom u razgovorima i obrocima koji se ne zaboravljaju tijekom vremena. Život se dogodi, a posljednja prava uspomena na tu priču bio je posjet druge tete Marìe Hure, slikarice koja je došla iz Splita staviti u moje ruke svoju posljednju sliku svoga lijepog mora. Izložen je u privilegiranom kutu moje dnevne sobe kao posveta zemlji mojih predaka.

 

   Slika Marie Hure

 

U jednom periodu svoga života, moja sestra kozmetičarka i ja osnovale smo Kozmetičko društvo koje smo nazvali HJELKA, u znak sjećanja na baku i djeda i da nastavimo tradiciju moje majke koja ju je nazvala MARITZA kako su je nekada zvali. Kasnije sam se okušala u politici jer je moja obitelj to živjela od malih nogu. Istodobno sam podučavala u nevladinim organizacijama i zajednici. Trenutno kao se kao nastavnik bavim pitanjima zaštite okoliša pokušavajući podići svijest o problemu klimatskih promjena.

 

 

Kako nas godine nose, tada nam najviše nedostaju oni koji su već otišli, ali su uvijek tu i usmjeravaju nas na put kojim trebamo ići. Tada se najviše trebamo okrenuti svojim korijenima. Zahvaljujući čudu tehnologije, uspjela sam se ponovno povezati sa zajednicom i tako s dubokim emocijama osjetiti radost ponovnog upoznavanja našeg identiteta. Danas dijelim publikacije od nekoliko organizacija i povezala sam se s  ljudima koji su obrađivali rodni list moga Dide.

Počela sam više lakoće čitati povijest vaše Zemlje hrabrih ljudi koji su čeznuli da se oslobode jarma okova. Imala sam sreću da je jedna moja unuka otišla u Hrvatsku i vratila se zadivljena. Donijela mi je na dar štit koji stoji na mom stolu s velikim ponosom.

Nedavno sam dobila poziv da se učlanim u  Kulturnom klubu San Telmo i bila sam dirnuta osjetivši nježnu karizmu te dragocjene zajednice koja se prema svima iz svoje zemlje odnosi s toliko ljubavi.

 

Jorgelina Miranda Hure Hraste, iz Olivos Vicente López, Republika Argentina

Ekološki pedagog

Komisija za klimatske promjene Argentinskoa ministarstva vanjskih poslova

Rotary International