Porinuće broda Western Flyer

  1. lipnja 2022

Port Townsend, WA, SAD

Svaka obitelj ima svoje omiljene priče koje se pričaju na ljetnom kampiranju, na Dan zahvalnosti ili nakon božićne večere. Počinju s „Tata, reci nam ponovo…“ ili možda „Mama, sjeti se kad smo išli u…“

Poput najboljih priča, ove priče rastu svaki put kada se ispričaju, zapamti se nešto novo ili im se dodaje omiljena nijansa.

Moja obitelj ima puno omiljenih priča. Ja sam jedna od 26 prvih rođaka, moj otac je imao četiri brata i jednu sestru, a moji djedovi i bake rođeni su u, s majčine strane, Irskoj i s očeve strane u Dalmaciji – tom komadiću zemlje i nizu otoka na istočnoj strani Jadranskog mora. U različitim vremenima bila je poznata kao Hrvatska ili Jugoslavija, Austrija, Venecija ili Pharos. Za ljude koji dolaze odande, taj dio zemlje zvao se Dalmacija, Dalmatae ili Dalmatia.

 

   

Martin Petrich prvi s desna s majkom i braćom i sestrom i u starijim danima

 

Smiješna strana naših omiljenih priča je to što neke od njih nikada nisu bile ispričane djeci. O svojim roditeljima, bakama i djedovima puno toga smo saznali kasnije, najčešće, nakon što su glavni likovi umrli i nestali. Ovo je jedna od tih priča.

To je priča o brodu koji je izgradila moja obitelj i koji je porinut 1937. godine. Postao je slavan kroz ikonu američke književnosti.

Jedan dio priče počinje netom nakon što je slavni američki pisac John Steinbeck (1902. – 1968.) objavio svoj roman „Plodovi gnjeva“[1], pričajući o užasu Depresije[2], Zdjeli prašine[3] i Okijima[4] koji su došli na zapad. Ta knjiga o patnji u Americi, nagrađena je Pulitzerovom nagradom. Međutim, Steinbeck je kao pisac i kao čovjek bio ocrnjen, optužen da je komunist, ili još gore, lažov. Želio je pobjeći od novinara i pozornosti pa su on i njegov prijatelj, morski biolog Ed Ricketts, unajmili ribarski brod 1940. godine i otišli u Kalifornijski zaljev ili Kortezovo more, smješteno između meksičke obale i poluotoka Baja California. Po povratku, nakon šest tjedana Steinback je napisao svoje prvo publicističko djelo „Kortezovo more“[5]. Kako je primijetio moj rođak, zahvaljujući toj knjizi ribarski brod „Western Flyer“ postao je „najpoznatiji brod u američkoj književnosti“.

 

   

 

Međutim, iako ova priča govori o Johnu Steinbecku i brodu „Western Flyer“, vraćajući se u prošlost postala je jedna od priča moje obitelji. Taj smrdljivi brod za lov sardina dužine 77 stopa[6] izgradili su moj djed Martin Petrich, moj otac i njegova braća u svom brodogradilištu u Tacomi, WA, koje se zvalo „Western Boat Building Company“.

Dogodilo se da naručitelj broda nije imao dovoljno novaca da ga odmah kupi pa je obitelj pričekala i dala mu ime. Prema svom običaju ispred imena su stavili  „Western“. Do tada su postojali „Western Ace“, „Western King“, „Western Spirit“, „Western Pride“, „Western Clipper“ i „Western Pilot“. Kada je porinut 1937. godine ovaj je brod postao „Western Flyer“.

Inače brod je bio izgrađen za Franka Berryja (Beretić iz Staroga Grada na Hvaru) i njegovog sina Tonyja, koji se bio zaljubio u Rosu, sicilijansku djevojku čija je obitelj lovila sardine i za kojom je otišao u Monterey u Kaliforniju. Zbog toga je „Western Flyer“ trebao biti tamo isporučen, a posadi se pridružilo i nekoliko momaka obitelji Petrich. Nakon što je brod stigao na odredište, mladi Petrichi su našli posao i bilo im je lijepo u Kaliforniji. Stanovali su na lokaciji Cannery Row gdje su bile smještene brojne tvornice ribljih konzervi. Na kraju im je otac morao napisati pismo u kojem ih je molio da se vrate kući u Tacomu. Trebalo je izgraditi još brodova!

Godine su prolazile, srdele su se izlovile i ribarstvo je propadalo. „Western Flyer“ je nekoliko puta bio prodan. Prvi put, bilo je to 60-ih godina 20. stoljeća, ribaru koji ga je preimenovao u „Gemini“. Postoji pomorsko praznovjerje da će se dogoditi nešto loše ako se ne umilostive bogovi i od njih ne zatraži dopuštenje za promjenu imena broda. Upravo tako je i bilo.

Nakon godina ribarenja na zapadnoj američkoj obali i na Aljasci, vlasnik je izgubio  zanimanje za brod pa ga je zapustio.  Grupa građana u Salinasu ga je željela kupiti, ali nije uspjela prikupiti dovoljno novca. Na kraju ga je kupio jedan građevinski poduzetnik koji ga je planirao izrezati, a dijelove iskoristiti za uređenje bara u Montereyju. Međutim, prije nego je tako sramotno završio, „Western Flyer“ je potonuo i to dva puta za redom u Swinomish Sloughu u La Conneru u državi Washington.

Potom se, 2011. godine, pojavio John Gregg uspješan poslovni čovjek čiji je san bio odati počast Johnu Steinbacku, spasiti „Western Flyer“ i pretvoriti ga u istraživački brod za mlade i stare, gdje mogu učiti o moru i o biologiji mora. Devet godina je trajala obnova broda u Zadruzi male lučice u Port Townsendu, sjeverno od Seattlea.

 

   

 

Na kraju je završen i bio je spreman za vraćanje imena „Western Flyer“, blagoslov i ponovno porinuće u srijedu 30. lipnja 2022. godine. John Gregg je zamolio moju obitelj Petrich da organiziramo ceremoniju što smo sa zadovoljstvom prihvatili.

Taj sam zadatak odgovorno shvatila pa sam proučila sve pisane materijale o brodskim porinućima i preimenovanjima brodova. Moj bratić Joe je pristao glumiti Posejdona koji odobrava promjenu imena i držati trozubac. Moja sestrična Nora je pristala moliti se vjetrovima svih četiriju smjerova za blagoslov, a moja kći Malory je pristala ulijevati žrtveno crno vino, od grožđa uzgojenog u Dalmaciji, u čaše četiriju drugih rođaka koji su tim vinom trebali poprskati pramac i trup broda da bi dobio milost vjetrova.

Posljednji dio ceremonije bio je dio koji bi najviše značio mom djedu Martinu. Prošle godine njegov praunuk Perry je zaređen za isusovačkog svećenika i Perry je došao blagosloviti „Western Flyer“ prije nego što dotakne more.

Dan je bio oblačan, ali ne i kišan. Postoji onostranost koja dolazi tih maglovitih dana na sjeverozapadu. Dizalo za čamac podiglo je provu broda na ulazu u nadstrešnicu u kojoj je proveo sve te godine. Radnici su ga omotali remenima i vrlo polako  otkotrljali u dvorište. Staza koja je išla do mora bila je označena žutom trakom. Okupilo se dosta ljudi. Mnogi od njih radili su na brodu, gradili ga vlastitim rukama, srcem i vještinom. Cijele obitelji su došle, znatiželjnici, mladi i stari.

 

 

„Western Flyer“ je išao naprijed, dok su odrasli, neki s bebama na rukama i psima na uzicama ili bez njih, hodali iza. Bila je to dvonožna i četveronožna procesija i svi su se tiho meškoljili ili prigušeno čavrljali. Galebovi su nas nadlijetali. Trebalo je dvadesetak minuta za doći do mula i postaviti brod malo iznad razine mora prije spuštanja u njegov prirodni dom.

Bilo je govora, pa pljeska, molbi Posejdonu i četvorici vjetrova, smijeha, sreće i pokoje suze radosnice. Došao je trenutak za blagoslov. Otac Perry stajao je na čelu gomile, leđima okrenut prema pramcu. Položio je zdjelicu sa svetom vodom na mul i posegnuo za grančicama ružmarina kojima se spremao poškropiti „Western Flyer“ svetom vodom.

Svi smo iščekivali taj poseban trenutak, kada se iznenada iz gomile pojavio veliki bijeli pas sa crnim mrljama, najveći što sam ga ikada vidjela. Velikom je brzinom poput nekog projektila tražio put do zdjelice sa svetom vodom. Zastao je, zaronio u zdjelicu i popio koliko je trebao. Svi su iznenađeno prasnuli u smijeh, a otac Perry se nije dao zbuniti, rekao je da je to „sveti pas“ i nastavio s blagoslovom.

Mi, rođaci Petrich, razrogačenih očiju, zurili smo jedan u drugoga. Nije to bio običan veliki pas koji je pio svetu vodu. Bio je to pas rase dalmatinac s nama na blagoslovu. Vrsta psa koja vuče porijeklo iz Dalmacije, gdje je i Hvar, rodni otok našeg djeda Martina. Osjećali smo da nam je njegov duh davao do znanja i sigurno odobravao ponovno rođenje njegovog broda, „Western Flyera“.

 

   Originalni čavao s broda

 

  Rođakinje Petrich, lijevo Clare (Martinova unuka) i Nora

 

[1] Roman „Plodovi gnjeva“ („The Grapes of Wrath“) je objavljen 1939. godine.

[2] Pod pojmom Depresija misli na ekonomsku situaciju, koja je zahvatila Ameriku i cijeli svijet tridesetih godina 20. stoljeća.

[3] Zdjela prašine („Dust Bowl“) je bio naziv koji se odnosio na područje između Teksasa i Nebraske, koje je pogodila velika suša 1930-ih, a bila je praćena vjetrom koji je raznosio prašinu u kojoj su se na nekim mjestima ugušili i ljudi i stoka.

[4] Okiji (Okies) je 1930-ih bio naziv za stanovnike Oklahome, koji su kao poljoprivredni radnici selili na zapad države, jer kod kuće nisu imali posla, što zbog velike suše, što zbog Depresije.

[5] „Kortezovo more“ („Sea of Cortez“) je bila prva publicistička knjiga Johna Steinbacka, objavljena 1941. godine. Kako je u podnaslovu navedeno, radi se o dnevniku istraživanja biološke raznolikosti Kalifornijskog zaljeva, koje je provodio Ed Ricketts. Nakon Rickettsove smrti 1948. godine, Steinback izbacuje iz teksta detalje o istraženim vrstama pa piše knjigu „Koliba u Kortezovom moru – o Edu Rickettsu“ („The Log from the Sea of Cortez – About Ed Ricketts“) koja je objavljena 1951. godine.

[6] 77 stopa iznosi 23,47 metara

 

 

Autorica: Clare Petrich, Tacoma, Washington, SAD

Prevela s engleskog i prilagodila: Branka Bezić Filipović

Lektorirala: Lea Vrbančić