Krajem 19. stoljeća uvidjela se potreba izgradnje svjetionika duž čileanske obale, poglavito zbog razvijene obale na jugu i teških uvjeta plovidbe. Tadašnji predsjednik države Jorge Montt, nekadašnji admiral čileanske mornarice, bio je svjestan te potrebe pa je pozvao škotskog inženjera Georgea Henryja Slighta (Edinburgh, 1859. – Santiago de Chile, 1934.) da odradi taj posao. Prvi zadatak bio je izgradnja svjetionika Evangelistas na otočiću na izlazu iz Mageljanova tjesnaca na Pacifik. Kada je otišao pogledati teren za gradnju, Slight je u svom dnevniku zapisao: Nisam mogao zamisliti nešto tako izolirano kao što su te tamne stijene koje izranjaju iz podivljalih valova.
Na otočiću nije bilo mjesta usidriti brod s materijalom za gradnju, već se sve trebalo izvlačiti s broda dizalicom na klisuru. Bilo je situacija kada brod nije ni mogao krenuti s obližnjeg otočja 40 dana, pa je to otočje dobilo i službeni naziv Četrdeset dana (Islas cuarenta dias). Radnici, kao poslije i svjetioničari, mogli su doći na otok samo penjući se uz mrežu koja visi niz liticu. Otok Evangelistas smješten je u Zaljevu muka. Slight je 1893. godine zaposlio 80 ljudi, a mahom su bili s čileanskog otoka Chiloe i Dalmatinci. Svjetionik je nadljudskim naporima izgrađen za manje od 4 godine. U promet ga je pustio predsjednik Jorge Montt 18. rujna 1896. godine, na Dan neovisnosti Čilea. Dr. Lautaro Navarro Avaria prvi urednik lista El Magallanes, napisao je: Istini za volju treba priznati da su većinu građevinskih radova na izgradnji svjetionika obavili Ivan Jeričević, Mate Martinić, Franjo Curać i braća Julio i Juan Ursić.
Prvi svjetioničar bio je Juan Ursic Ostoic (Ivan Ursić, po majci Ostojić). Svjetionici u Čileu pod upravom su mornarice, zbog teških uvjeta rada i smještaja na točkama maksimalne nepristupačnosti. Od puštanja u promet do danas na Evangelistasu je život izgubilo petorica svjetioničara. Juan Ursic rođen je u Selcima na Braču 1870. godine u obitelji Duje i Katarine. Na svjetioniku se zadržao nekoliko godina, oženio se Čileankom Adelinom Oyarzo Tahuel, a 1901. godine dobili su sina Doima, nazvanog po djedu Duji iz Selaca. Nedugo zatim Adelina je umrla i Juan je ostao sam s malim sinom. Međutim, 1903. godine u Punta Arenas došla je Jerka Stipišić rođena u Gornjem Humcu 1880. godine. Bila je kći Ivana i Aurelije, rođene Martinić i buduća supruga Juana Ursića. Vjenčali su se u Punta Arenasu 1904. godine. Juan je dobio posao svjetioničara na svjetioniku Posesion koji se nalazi blizu ulaza u Mageljanov tjesnac s Atlantika, a Jerka i Doimo otišli su s njim. Svjetionik je smješten na osami na kopnu na vrhu stjenovite obale tjesnaca. Danas se do svjetionika dolazi prašnjavim putom koji u Ursicevo doba nije ni postojao. Opskrba se tada vršila dizalicom s broda i plaže u podnožju, a život je tu bio težak i bio je više od borbe sa samoćom. Vjetru i hladnoći odrasli su odolijevali boraveći u zagrijanim kućama. S djecom je bilo teško. Mali Doimo, tada trogodišnjak, koristio se svakom prilikom da istrči van, gdje je puhalo, često kišilo i bilo je hladno. Tako je dobio upalu pluća. U to vrijeme, na tome mjestu, Doimo nije imao mogućnosti preživjeti. Jerka je sebe krivila za njegovu smrt i žalila je što ga nije bolje čuvala. Tužni spomen na ovaj događaj dječakov je grob na malom groblju, gdje nitko ne zalazi. Ursicima su se na Posesionu počela rađati zajednička djeca. Catalina se rodila 1905., Doimo 1906., a Juan 1907. godine. Dobili su imena po baki i djedovima s otoka Brača.
Kameni grob Doima Ursica uz svjetionik Posesion
Već nakon rođenja prvog djeteta Juan se vraća na Pacifik. George Slight na otočiću Guafo, uz jug otoka Chiloe, gradio je novi svjetionik. Faro Guafo pušten je u promet 1907. godine. Uskoro su se Juan, Jerka i djeca našli na drugome mjestu, dosta južnije u Zaljevu muka gdje je Juan već radio. Ovoga puta bilo je to gradilište svjetionika Raper. George Slight započeo je gradnju još 1900. godine s dvadesetak ljudi, koja se zbog loših vremenskih uvjeta odužila 14 godina. Materijal za gradnju dovozio se s mjesta koje se danas zove Puerto Slight u čast Georgeu Slightu. Komunikacija je bila loša unatoč tomu što su bili nabavili 10 golubica pismonoša. Dolaskom Ursica stvari su se bitno promijenile. On je konstruirao i vodio gradnju željeznice i time je olakšao opskrbu. Svih tih godina na gradilištu su živjele samo dvije žene. Jedna je bila s otoka Chiloe, a druga je bila Jerka.
Jerka u sredini, a ispred su Catalina, Juanito y Doimo
Nakon što je Faro Raper pušten u promet Ursici sele u Punta Arenas. Juan uvrijeđen izlazi iz mornarice. Naime, očekivao je veće priznanje za svoj rad od onoga što je dobio. Punta Arenas se tada razvijao u središte pokrajine. Bračani su popločali ulice kogulima kao na rodnom otoku. U spomen na njihov mukotrpan rad i danas je sačuvana jedna tako popločana ulica, a zove se Avenida Colon.
Juan Ursic osnovao je vlastitu tvrtku i započeo se baviti izgradnjom cesta, ali i mostova. Jednom je prilikom otišao s rođakom u Rio Gallegos, argentinski grad na obali Atlantika blizu čileanske granice oko 300 km udaljen od Punta Arenasa. Namjera im je bila ispitati mogućnost izgradnje ceste do Puerto Natalesa, čileanskoga grada na Pacifiku i tako povezati dvije obale. Ali, putovanje je završilo kobno, jer je Juan doživio infarkt i preminuo. Bilo je to 1927. godine. Imao je 57 godina.
Juan Ursic Jerka Ursic u dobi od 47 godina
Potomci:
Sin Doimo oženio se Juanitom Leal, a na slici je 1948. godine s njom i s djecom. S desna su Maria Cristina, Eugenia del Carmen, Jerka Aurelia i Juan Doimo.
Juan Doimo Ursic Leal u Rimu 2018. godine, nakon čega je otišao u Split i preminuo od infarkta.
Na web stranici: Stranica 500 godina Mageljanovog tjesnaca (Portada Estrecho de Magallanes 500 anos) 17. 8. 2021. godine objavljen je članak pod naslovom: Otočići Evangelistas: 125 godina osvjetljavanja tjesnaca
Podignut na zapadnom izlazu Magellanova tjesnaca, svjetionik “Islotes Evangelistas” ili “La Roca”, kako ga nazivaju čuvari svjetionika, predstavlja dokaz trijumfa volje i hrabrosti ljudi, koji su, nadvladavajući negostoljubive uvjete, pisali povijest koja se proteže kroz tri stoljeća i koja i dalje svijetli mornarima.
Smješten 13 milja od kopna, klimatski uvjeti na toj stijeni su iznimni, s godišnjim prosjekom oborina od 2.000 do 3.000 milimetara, vjetrovima jačim od 120 kilometara na sat, temperaturama koje ponekad padaju ispod -15 stupnjeva Celzijusa i olujama s valovima višim od 20 metara.
Studije o njegovoj izgradnji započele su u prosincu 1892. godine pod vodstvom poručnika Baldomera Pacheca, koji je upravljao brodom “Cóndor” i odredio najprikladnije mjesto na Islotes Evangelistas. Sastavio je detaljno izvješće koje je tadašnji guverner Magallanes, kapetan Manuel Señoret, poslao nacionalnim vlastima preporučujući da se radovi započnu što prije.
Čovjek odgovoran za realizaciju tog zadatka bio je škotski inženjer George Slight, koji je, putujući prema području otočića na brodu “Potosí” početkom svibnja 1894., zapisao u svoj dnevnik: “Nikada nisam mogao zamisliti da ću vidjeti nešto toliko surovo, divlje i pusto kao te tamne stijene koje izranjaju usred razjarenih valova. Vidjeti ove olujne grebene bilo je zaista zadivljujuće. U slabom svjetlu na horizontu mogli su se vidjeti veliki valovi koji su se silovito razbijali o zapadnu stranu otočića. Prizor koji teško da itko može zamisliti”.
Dana 25. svibnja 1894., inženjeri Slight i Luis Ragosa osobno su pregledali otočić, a radovi su započeli u travnju sljedeće godine s timom radnika odabranih za ovaj težak i rizičan pothvat. Prvo je izgrađen spremnik za prikupljanje vode, probijen je put kroz stijenu, a zatim je postavljena ručna dizalica na stranu litice kojom su podizani tereti i materijali. Uređena je i mala postojeća špilja za pohranu materijala i zaliha.
Dana 7. studenog 1895. godine podignuta je čileanska zastava i postavljen je temeljni kamen za toranj svjetionika. U kamen je postavljena olovna kutija koja je sadržavala čileanske i engleske kovanice, kao i zapisnik koji su potpisali Slight, Ragosa i neki radnici. Do svibnja 1896. toranj od 13 metara bio je završen i spreman za postavljanje svjetiljke, koja je postavljena 30. kolovoza. Prvi put je svjetionik zasvijetlio 18. rujna 1896., a brodovi “Iberia” iz Pacific Steam Navigation Company i “Menes” iz njemačke brodarske kompanije Kosmo prvi su ugledali njegovo svjetlo 20. rujna 1896.
Danas svjetionik “Islotes Evangelistas” i dalje osvjetljava put mornarima, a ljudi na službi domovini i dalje pišu povijest u Magellanovu tjesnacu, vodeći brodove i dokazujući kroz stotine priča o žrtvi i predanosti da “srce svjetioničara ne kuca, ono svijetli”.
Ti svjetioničari s kraja svijeta su posebni ljudi, koji, između vjetra i samoće, jasno razumiju svoju misiju – zaštititi mornara, nasljeđujući epsku priču Georgea Slighta i njegovih ljudi, koji su na stijeni usred mora uspjeli izgraditi ono što je ukorijenjeno u srcu svakog mornara – uz svoju predanost i žrtvu služenju domovini.
Autorica: Branka Bezić Filipović
Lektorirao: Rudolf Ćurković