Amadeo, prvi parobrod u Punta Arenasu uz napuštenu farmu na lokalitetu San Gregorio
Zahvaljujući posebnom zemljopisnom položaju, na jugu Čilea i kontinenta Južne Amerike, Punta Arenas je krajem 19. stoljeća napredovao u centar toga dijela svijeta zbog pomorskih veza i svoje trgovačke flote koja joj je dala intenzivan život. S obzirom na to da je grad izgrađen na plaži već 1896. godine postojali su pontoni koji su bili plutajuća skladišta, a vlasnici su bili bogati građani poput poslovne žene Sare Braun udove Nogueira i njezina brata Mauricia, te španjolskog magnata Jose Menendeza, koji je nabavio i prvi parobrod u Punta Arenasu pod nazivom Amadeo.
U to vrijeme još se plovilo na jedra, a među vlasnicima škuna bilo je i Hrvata iz srednje Dalmacije:
Marta Gale (vlasnici Rosario Radulovic i Misetic)
Cristina (vlasnici Denegri & Cia.)
Juanito (vlasnik Petar Zambelic, koji je plovio s Fortunatom Bebanom iz Ushuaie)
Adria (vlasnik Antonio Milicic)
Teresina B. (vlasnik Loncar)
Josefina (vlasnici Colombo & Kordic)
Dolorcita (vlasnici Fersi i Sgombic).
Ako tome dodamo brojne čamce i ribarske brodove 1896. godine bilo je registrirano 80 plovila. Promet je u luci bio velik, tim više što su s namjerom da izbjegnu Rt Horn, tuda prolazili oceanski brodovi u oba smjera. Punta Arenas je postao središte trgovine pa je gotovo tisuću ljudi našlo posla u različitim zanimanjima vezanima za pomorstvo. Unatoč tomu što je Mageljanov tjesnac djelovao siguran za plovidbu, bilo je puno brodoloma zbog nepoznavanja morskih struja i vjetrova. Time se pokazala potreba za pogonima za popravak brodova, ali i stvaranjem brodarske industrije i brodogradilišta.[1]
Krajem 1895. godine u Punta Arenas je došao Carlos Bonacic-Doric, po majci Armadori, gdje mu je već nekoliko mjeseci živio brat Daniel. Uzimajući u obzir pomorske aktivnosti u gradu, te svoje iskustvo u gradnji brodova koje su stekli u rodnoj Milni, a koje se prenosilo s oca na sina, razmatrali su mogućnost otvaranja brodogradilišta i pogona za popravak brodova koji bi zadovoljio tadašnje potrebe. U toj namjeri povezali su se s Juanom Depolom, prema njima starosjediocem Punta Arenasa, a podrijetlom iz Dubrovnika.
Brodogradilište se započelo graditi početkom 1896. godine. Izabrali su teren uz Rio de los Ciervos na južnom dijelu grada, gdje je već bilo suho pristanište koje se blago spuštalo u more. Među prvim osnivačima – djelatnicima bili su Jorge Pistinic, Elias Zaputovic, Nicolas Mladinic, Lucas Buskulic Medovic, Juan Milovic i Juan Bonacic el Chico, po majci Aracic. Imali su potporu guvernera Manuela Senoreta koji je povremeno posjećivao gradilište.
Brodogradilište Bonacich u Punta Arenasu
Već u listopadu iste godine objavljeno je u novinama El Magallanes da je iz brodogradilišta porinut prvi brod koji je kod njih bio na popravku. Osim što su popravljali poslije su i gradili brodove, a kako je glavni brodograditelj bio Carlos Bonacich-Doric, tvrtka se zvala Carlos Bonacich & Cia. On je imao svoje drvodjelce koji su radili po njegovim uputama. Međutim, kako je posao rastao, 1899. godine ponestajalo je iskusnog kadra, pa su radnike dovodili iz Buenos Airesa. Iste godine prestaju Depolova prava na suho pristanište, pa se tvrtka reorganizirala pod nazivom Bonacic Hermanos & Cia. Braća Bonacic kao majstori zanata i zaljubljenici u svoj posao puno su doprinijeli razvoju grada i regije.
Reklamni list brodogradilišta Bonacich Carlos Bonacic
[1] Bonacic-Doric, Lucas, Historia de los Yugoeslavos en Magallanes, La Nacional, Punta Arenas, 1943., str. 166 – 175
Autorica: Branka Bezić Filipović
Lektorirao: Rudolf Ćurković