Punta Arenas (Magallanes)

Kada su 1520. godine, na Dan svih svetih, jedrenjaci Victoria, Concepcion, Trinidad i San Antonio prošli Puntu Dungeness s atlantske strane i uplovili u tjesnac između krajnjega juga kontinenta Južne Amerike i sjevernih obala Ognjene zemlje, kapetan Trinidada Fernando de Mageljan nije ni pretpostavio da se radi o prolazu koji povezuje Atlantik i Pacifik. On i posada su mislili da su ušli u neku uvalu gdje će malo odahnuti od napornoga puta preko oceana.

 

 

Osim Mageljanovim tjesnacem, s Atlantika na Pacifik moguće je doći oko Rta Horn, gdje se sastaju dva oceana i jedan je od najopasnijih morskih prolaza. To mjesto najveće je  groblje brodova na svijetu, a računa se da je od 1577. godine, kada ga je otkrio Francis Drake (1540. – 1596.), pa do danas oko Rta Horn poginulo 10 000 pomoraca.

Španjolski matematičar, astronom i istraživač Pedro Sarmiento de Gamboa (1532. – 1592.) dobio je zapovjedništvo nad 15 brodova i zadatak da 4 000 ljudi naseli u Mageljanovom tjesnacu te da na taj način tamo Španjolska učvrsti suverenitet. Sarmiento je u olujama po putu izgubio najveći dio flote pa je na cilj stigao s tri broda i 300 doseljenika. Osnovao je dva naselja: Nombre de Jesus i Rey Don Felipe na lokalitetu pedesetak kilometara istočno od današnjega Punta Arenasa. Ljude je iskrcao krajem ljeta 1584. godine i otišao. Nije znao da to mjesto nije pogodno za poljoprivredu, da je klima surova, a da ni iz mora nije lako ništa dobiti zbog teških uvjeta plovidbe. Nakon nekoga vremena tuda je prošao engleski istraživač Thomas Cavendish (1560. – 1592.) i naišao na nekoliko preživjelih, jer su ostali poumirali od gladi. Danas je na tom mjestu, koje nosi službeni naziv Puerto del Hambre ili Luka gladi, podignut spomenik, kako na njemu piše, nesretnim Španjolcima koji su patili i izginuli pri prvom pokušaju kolonizacije ovih zemalja. Iza toga nikomu više nije palo na pamet tu nastaniti ljude.

 

 

 

Međutim, nije se moglo odustati od naseljavanja jer je to bio jedini način za postizanje suvereniteta na tako strateški važnom mjestu. Zbog toga je 1843. godine čileanski predsjednik Manuel Bulnes (1799. – 1866.) odlučio nekoliko kilometara istočnije od Luke gladi, na stjenovitom rtu Punta Santa Ana izgraditi utvrdu Fuerte Bulnes. Izgrađena od drvenih trupaca i trave, tvrđava je poslužila za uspostavljanje suvereniteta nad tjesnacem, ali se i taj lokalitet pokazao lošim za život. Istražujući teren na kraju su odlučili šezdesetak kilometara istočnije na pjeskovitoj plaži udariti temelje grada, koji su nazvali Punta Arenas ili Pješčani rt.

 

 

Grad je službeno utemeljen 18. prosinca 1848. godine, kao kažnjenička kolonija. Stanovništvo se s vremenom povećavalo, a uglavnom se bavilo trgovinom tuljanovim krznima ili traženjem zlata. Kada je do Europe stigao glas da su okolica Punta Arenasa, Ognjena zemlja, ali i još južniji otoci bogati zlatom, pokrenulo je to dolazak brojih iseljenika sa staroga kontinenta, a među njima i Hrvata pa prve koji su došli iz Dalmacije i Hrvatskoga primorja tamo  nalazimo već oko 1878. godine.

U međuvremenu su donesene ovce s Malvina, a čileanska država je poticala naseljavanje krajnjega juga nudeći povlastice onima koji su bili voljni tamo živjeti. Ako se netko upisao kao kolonist, dobio je zemlju za male novce, materijal za gradnju kuće i stoku, s odgodom plaćanja od tri godine. Vlada je 1884. godine tiskala letke na kojima su osim povlastica bile navedene i prednosti života u Patagoniji, koja obuhvaća više južnih pokrajina Čilea i Argentine. Pisalo je da je klima dobra za uzgoj povrća te da nema epidemija bolesti.

 

 

Zime su tamo duge, a dan traje kratko budući da se radi o polarnom krugu, dok ljeti temperatura dosegne petnaestak Celzijevih stupnjeva. Ono što je uvijek konstantno to je vjetar koji često puše i do 130 km/sat.

Pa ipak, tijekom trideset godina, od 1875. do 1907., stanovništvo pokrajine Magallanes, kojoj je Punta Arenas glavni grad, povećalo se petnaest puta. Prema povjesničaru i akademiku Mateu Martinicu Berosu, dvije trećine došljaka bili su Čileanci, a jedna trećina stranci, od kojih je bilo 30 % Hrvata. Od prve trojice Hrvata pridošlih 1878. godine, broj ih je do 1907. godine narastao na 1469.

 

 

Hrvatski iseljenici na samom jugu najvećim dijelom su došli s otoka Brača te manji dio njih s Hvara, Visa, Splita i iz Hrvatskoga primorja i Boke kotorske, koja je u to vrijeme bila dio Dalmacije. Nešto njih došlo je iz okolice Omiša, i to iz Mimica i sela u zaleđu, ali oni su se slabo zadržali u Punta Arenasu, već su produžili za Ognjenu zemlju, gdje su osnovali grad Porvenir.

U vrijeme dolaska Dalmatinaca Punta Arenas se pretvarao u središte pokrajine. U arhitekturi je vidljiv europski utjecaj, a hrvatska nazočnost se danas osobito vidi po imenima ulica, trgova i poslovnih tvrtki. Bračani su bili vrlo zaslužni za to što su se blatnjave gradske ulice popločale, kogulima, slaganjem oblutaka na način kako su to naučili na rodnom otoku.

Hrvatski jezik se u zajednici dugo sačuvao, zbog dolaska onih koji su se rodili u Hrvatskoj. Dio njih doveo je i žene sa svoga otoka, a one su uglavnom boravile u kući i bavile se djecom i okućnicom. One su bile i čuvarice jezika pa se i danas svi sjećaju kako su govorile none. Kao domaćice, nisu imale potrebu naučiti španjolski, a imale su dosta rodbine s kojom su se družile, kao i svojih otočana. Danas u Punta Arenasu živi svega nekoliko njih koji su rođeni u Hrvatskoj, a mlađe generacije uče hrvatski u Hrvatskom domu ili, do nedavno, u okviru dopunske nastave u osnovnoj školi Republica de Croacia.

 

 

U početku su se Hrvati okupljali u nacionalnim društvima. Prvo je bilo osnovano Austrijsko društvo uzajamne pomoći 1896. godine, poput sličnih društava toga doba. Svatko tko je uplaćivao članarinu dobivao je naknadu u danima bolovanja, u slučaju invalidnosti te pokop u slučaju smrti. Članovi su bili Dalmatinci, ali društvo se zvalo austrijsko jer su došli iz Austro-Ugarske. U zastavu i grb su stavili boje Dalmacije, a od 200 upisanih, 191 se izjasnio kao Hrvat. Većina članova društva nije podržavala Monarhiju, ali su bili na nju naviknuti. Bilo je onih koji se s tim nisu nikako mogli pomiriti pa su se otcijepili i osnovali Hrvatsko pripomoćno društvo 1900. godine. Nakon Prvoga svjetskog rata, 1919. godine, austrijsko društvo je promijenilo svoje ime u Dalmatinsko društvo uzajamne pomoći ili Sociedad Dalmata i kao takvo postoji do danas.

U splitskom Pučkom listu iz 1914. godine, u vijestima iz Punta Arenasa pisalo je: Tamošnja brojna i radina naša kolonija odlučila je graditi Hrvatski dom koji će stajati blizu 200.000 kr. Da je rodoljublja u domaćih bogataša koliko u naših iseljenika…

Već iduće godine, 1. ožujka 1915., održana je sjednica u zgradi koja i danas postoji u ulici Errazuriz te je osnovan Jugoslavenski dom, koji je poslije preimenovan u Hrvatski dom.

 

 

Danas u Punta Arenasu djeluju tri hrvatska društva i to Sociedad Dalmata, Sociedad Croata i Club Croata. Osim njih treba spomenuti i vatrogasno društvo Bomba croata ili Cuarta Compania, koje je osnovano na sastanku u salonu Austrijskoga pripomoćnog društva 1912. godine. Iste godine osnovano je i sportsko društvo Sokol, a oba društva djeluju i danas.

Početkom 20. stoljeća hrvatska zajednica u Punta Arenasu tiskala je 15 novina na svom jeziku. Prvi je bio tjednik Male novine koji u kontinuitetu izlazi od 1905. godine do danas, s tim da danas izlazi na španjolskom jeziku. Međutim, u novinama postoji rubrika s hrvatskim riječnikom i izrazima.

U Punta Arenasu živi oko 25 % stanovništva hrvatskoga podrijetla. O njima ovako piše Mateo Martinic Beros u svojoj knjizi Breve historia de Magallanes:

Hrvati, uglavnom iz Dalmacije obilato su doprinijeli svojoj novoj domovini na puno malih načina i bez dizanja larme. Slavenski doseljenik u početku je bio nezamjenjiv čovjek pun vještina: rudar, ribar, mornar, šišač ovaca, pomoćnik na farmi, zidar, drvodjelac i kamenorezac, da bi kasnije postao obrtnik, trgovac, industrijalac ili farmer, doprinoseći svom svojom energijom cjelokupnom napretku Magallanesa. Njihov fizički i duševni temperament dozvolio im je da se s lakoćom prilagode zemlji koja ih je prigrlila i razvila im duboki osjećaj domoljublja, miješajući ih s Čileancima i ostalim došljacima, vodeći ih zdravom i prirodnom procesu integracije rasa. Njihova djeca, bez ikakve sumnje najveći dar novoj domovini, postala su vođe na svim poljima života regije Magallanes.

 

 

 

 

Autorica: Branka Bezić Filipović
Lektorirala: dr. sc. Ivana Kurtović Budja