Romano Šupljina

Povijest moje obitelji počinje 1927. godine na istarskom poluotoku, kada se u Trstu, rodio moj otac Romano Šupljina talijanske nacionalnosti, sin samohrane majke i maloljetnika. Djed (majčin otac) mu je dao prezime koje je izvorno bilo austrijskog, odnosno istarskog podrijetla.

Romano je odrastao na brežuljku sela Boljun, grada koji je nastao oko tvrđave srednjovjekovnog dvorca. Kada je došlo vrijeme za odlazak u školu koja se nalazila ispred njegove kuće, nakon velikog egzodusa Giuliana Dálmate provedena je školska reforma u kojoj je bila obavezna dvojezičnost talijansko-hrvatska i slovensko-hrvatska. Prezimena i ulice u Istri su talijanizirani da se ne izgubi kultura naroda koji je živio na tom području.

Romanov materinji jezik je bio hrvatski, zbog čega mu je prva školska godina bila teška. Kada mu je bilo osam godina, majka i sin su posadili dva stabla ispred dvorca. U to vrijeme ona se bila udala za Hrvata koji je želio djetetu dati svoje prezime, ali baka to nije prihvatila. U istoj kući rođeno je više generacija različitih nacionalnosti Austrijanaca, Talijana, Jugoslavena i Hrvata. Formirali su veliku obitelj od petero braće.

Najtužnije vrijeme bio je Drugi svjetski rat. Budući da je Romano tek bio tinejdžer, njemački vojnici su ga progonili, a on se krio u svojoj kući. Moja baka nije shvaćala što se događa. Zapravo nije mogla vjerovati da su ga sa samo desetak godina odveli kao ratnog zarobljenika i unatoč molbama samo s onim što je imao na sebi. Sljedećeg dana je pješačila od zore do sumraka kako bi mu odnijela odjeću, obuću i namirnice na mjesto odakle će ga odvesti u Austriju, a zatim u Njemačku. Godine su prolazile, rat je završavio i Romano se vratio s bogatim znanjem jezika i zanata.  Kod kuće je bilo sve u ruševinama, pa je siromaštvo i nedostatak posla natjeralo moju baku da napiše punomoć da Romano može tražiti posao u bilo kojoj zemlji. Tako je otišao u Italiju, susjednu zemlju s jezikom koji je naučio kao dijete. Ostao je tamo neko vrijeme i vratio se kući pozdraviti.

Naime, odlučio je otići brodom iz Genove u Argentinu, gdje je trebalo radne snage. No oboje su znali da će pokušati iskoristiti ovo putovanje kako bi pronašao i upoznao svog biološkog oca koji je tamo otišao prije njegova rođenja. Stigao je u Buenos Aires 1951. godine, gdje su mu čim je došao ponudili posao prevoditelja budući da je bio poliglot, no on to nije prihvatio smatrajući to ženskim poslom.

Smjestio se u Hotel de los Inmigrantes i potražio ujaka koji je živio u Dock Sudu, dijelu grada koji je prihvatio tolike iseljeničke obitelji. Pronašao je zemljake koji su poznavali njegovu majku Istrijanku, a otac ga nije prepoznao niti mu je pomogao. Možda je to bilo u dogovoru s njegovom novom obitelji.

S vremenom se Romano oženio i dobio troje djece od kojih sam ja najstarija. Sve što je postigao rezultat je njegova dva svakodnevna posla. Sagradio je svoju kuću s vrtom, moju viseću mrežu, kokošinjac, park, naučio me slikati, vezati rajčice na štap, saditi i brati, računati na pet jezika dok sam bio u visećoj mreži. Imao je gomile knjiga i priručnik na španjolskom koji je donio iz Italije da ga proučava na brodu. Govorio je o svom “Trstu”, o Romulu i Remu i priču o vučici, o zvonima San Giusta i njegovom din danu, o malim ćelijama za zatvorenike stvorenim oko njegove kuće u vrijeme rata, o Castellu di Miramare, o Jadranskom moru.

Nedjelje su bile dani za uživanje s obitelji uz dugačke stolove pune momaka, šogora i onih šogora koji su ga dočekali kao drugog sina. Između duplih koraka i tarantela plesalo se, pjevalo i sviralo. Kiseli kupus, panceta, manestra, paprika, savijača, grah i kaneloni bili su mu omiljena jela i crno vino. Jedva je dočekao unuke jer ga je Bog, ne upozorivši ga, otišao potražiti. Nedostaje mi, ali znam da se s neba i dalje brine za nas i krajičkom oka opet vidi svoju zemlju, onu koju je napustio prije mnogo godina.

 

Alicia Emilia Suplina, kćerka