Moji djed i baka, Ivan i Jelena, ovdje su bili Juan i Elena, rođeni su u Trnbusima i Dolcu Gornjem. Stigli su u Argentinu brodom, ali nisam mogala pronaći njihova imena u registrima CEMLA. Samo sam pronašla da su se 1909. godine vjenčali u mjestu Acebal, provincija Santa Fe, jednog vrućeg siječanjskog dana. Deset mjeseci kasnije rodila se moja starija teta, Marija. I tako se redom rađalo njihovo desetero djece: Katarina, Petar, Stjepan, Mate, Dominga, Lucija, blizanci Ivan i Elena, Andrija (preminuo je kao beba). Posljednji se rodio moj otac Norberto 1925. Nažalost, kada je imao samo 10 godina, preminuo je otac, moj djed Juan. Vrijeme je prolazilo i osmero braće i sestara (5 muškaraca i 5 žena) su se vjenčali s Hrvatima. Svi su imali po dvoje djece, osim mog strica Stjepana koji ih je imao troje. Baka Jelena je uspjela upoznati svoje unuke, ali nažalost ne i mene, jer sam najmlađa u obitelji.
Imam prekrasne uspomene s raznih velikih obiteljskih okupljanja. Na farmi mojih tetki Dominge i Ivane u Chovetu, organizirali bi za svih velike roštilje. Tijekom popodnevnog odmora moji stričevi i stariji rođaci igrali su Truco ili Taba. Ponekad, dok sam bila dijete, dopuštali su mi da se pridružim igri. Godine su prolazile i sjećam se vikenda provedenih s rođacima. Kuća je imala zemljani pod, kuhinja se grijala na drva ili kukuruzne klipove. Navečer su me kupali u kupaonici koja je bila izvan kuće. Nosili bi me do kreveta kako ne bih zaprljala noge, i čekala bih tamo prije nego što bi me poslali na spavanje. Ispod kreveta imala sam noćnu posudu u slučaju da se probudim i moram na WC.
Gotovo sve se proizvodilo na farmi: konzerve, džemovi, suhomesnati proizvodi, itd. Brali smo voće s imanja, jaja iz kokošinjca i sve povrće iz vrta. Zimi smo klali svinju za šunke, salame, kobasice, krvavice, buđolu i limenke sa svinjskim kožicama i kostima. Pokraj kuhinje bila je ostava, gdje su visjeli suhomesnati proizvodi, a na policama su se nalazile staklenke s voćem u sirupu i razne konzerve.
Kad bi naše posjete bile neočekivane, teta bi ubrala blitvu i pretvorila je u izvrstan SOPARNIK, zaklali bi kokoš ili pripremili veliku tavu za prženje krumpira u masti, a zatim bi slijedio tucet prženih jaja. Doručci su bili veličanstveni: ogromna šalica mate čaja, kriška kruha (nikad svjež, jeli smo onaj koji je preostao) s maslacem i nekim domaćim džemom. Popodne bi se ponavljala ceremonija uz užinu koja je uključivala kriške pršuta i sira; a kad bi sunce zašlo, palili su “sol de noche” jer nije bilo struje. Nedjeljom bi stric pripremao sulky s starim konjem i išli bismo posjetiti druge Hrvate sa susjednih farmi. Bilo mi je zanimljivo što su razgovarali na “čudnom” jeziku za mene, ali uvijek su bili veseli. To su najdivnija sjećanja iz mog djetinjstva.
Griselda Zeljkovich, predsjednica hrvatskog društva Asociacion croata u Venado Tuertu