Sucre je glavni grad Bolivije dok je u La Pazu smješteno sjedište vlade. Grad je osnovan u 16. stoljeću i smatra se jednim od najljepših u Boliviji u kojemu na 2810 metara nadmorske visine živi skoro 400 000 stanovnika, od čega su polovica Indijanci.
Od Hrvata kojih danas, zajedno s potomcima, u Boliviji ima oko 8000, najbrojniji su Bračani. Još 30-ih godina 20. stoljeća Frano Drpić, Rudolf Martinić i Petar Janković imali su trgovine i hotele, među kojima je bio poznat hotel „Londres“ Petra Jutronića. U to vrijeme Matulić & Martinić imali su tvornicu bombona i čokolade.
U Sucreu je živio i Splićanin Ivan Paško Šitić, rođen 14. svibnja 1884. godine u obitelji Ivana i Ane rođene Tvrdić.
Ivan Paško Šitić
Studirao je na Pravnom fakultetu u Pragu, a usavršavao se na Sveučilištu u Beču, stekavši titulu pravnika.
Nakon diplomskog ispita vratio se u rodni Split, gdje se zaposlio na sudu. Ujedno je, uz četvero braće i pet sestara, pomagao ocu u polju i vinogradu, što mu je kasnije bilo dragocjeno iskustvo.
U dobi od 30 godina, Ivan i brat mu Stanislavom, su otišli u Južnu Ameriku, sanjajući da hrvatskoj zajednici odlaze priopćiti novosti iz staroga svijeta. Prvo odredište im je bio: Buenos Aires, glavni grad Argentine.
Braća Ivan Paško i Stanislav Šitić
Budući da je bio vješt u pisanju, Ivan je u Buenos Airesu i preuzeo mjesto glavnog urednika novina ‘’Jadran’’ (el Adriatico), sa sjedištem u Ulici Defensa 1326. Prvi broj je objavio 11. studenoga 1915., kako je navedeno u biltenu “Periodične publikacije jugoslavenskih iseljenika u Sjevernoj i Južnoj Americi, 1914.-1945’’.
Tri godine kasnije, krajem 1917., braća su otišla u Čile kako bi upoznala tamošnju veliku iseljeničku zajednicu. Potom su 20. svibnja 1918. stigli u Cochabambu u Boliviju, gdje se Stanislav nastano, a Ivan je nakon pet godina otišao živjeti u Sucre, glavni grad Bolivije. Potom je dobio i bolivijsku osobnu iskaznicu broj 138.
U bijelom gradu (Sucre), Ivan je otvorio skladište u ulici Aniceto Arce i posvetio se trgovini. Dobio je i mali komad zemlje čija je namjena bila sadnja i berba grožđa za proizvodnju vina, po recepturi koju je naučio u rodnom Splitu.
Nakon dugog udvaranja, oženio se 26. travnja 1930. Maríom Berthom Orías Carvajal, rođenom u Sucreu 18. srpnja 1902. Njihov obiteljski život bio je pun ljubavi, rada i duboke vjere u Boga.
Sljedećih godina Ivan je usmjerio svoju snagu u vinariju, prenijevši supruzi formulu i postupak proizvodnje i skladištenja vina. Dobili su i prvo dijete, sina Ivana Vladimira 1933., potom Anu Milku Raquel 1935. i Kathyju 1939. godine.
Krajem kolovoza iste godine Ivan je imao problema sa žučnim mjehurom, što je dovelo do akutne upale trbušne šupljine, pa je prvih dana rujna umro u dobi od samo 55 godina. U nasljeđe je ostavio svoje troje djece, koja su mu podarila trinaestero unučadi i dvadesetsedmero praunučadi.
Jugoslavenske novine toga vremena, izvještavale su o njegovoj smrti, kao i o njegovoj suradnji s iseljenicima u Južnoj Americi, pa je u ‘’Jadranu’’ pisalo: “On je uvijek bio osoba od velikog značaja, čistoga poštenja, lijepi primjer časnoga čovjeka, staroga kova’’.
Obitelj se također javno zahvalila cijeloj zajednici na podršci u žalosti za Ivanom Paškom Šitićem Tvrdićem koji je zatvorio oči daleko od svoga voljenog Jadranskog mora.
Povodom njegove smrti 1932. godine izašao je članak u splitskom listu „Novo doba“.
Milka Costas, Ivanova unuka je zapisala:
Moj djed Ivan je imao troje djece: Ivana Vladimira, Milku i Kathiu. Iako kratak, život mu je bio pun ljubavi, rada i duboke vjere u boga. Mama mi je pričala kako je puno voljela svoga oca. Svaku večer su sjedili zajedno, ona u njegovom, a Ivan Vladimir u majčinom krilu. Otac bi im pričao priče, a nakon molitve, bi utonuli u san. Moja mama je sanjala o odlasku u Split, o šetnjama kroz grad, ulicama koje je upoznala samo preko starih fotografija. San joj se nije ostvario, ali je svoju želju i ljubav prema Splitu prenijela na svoju djecu.
O obitelji Šitić:
Spličanin Želimir Šitić je 2014. godine objavio dokument koji je nastao njegovim istraživanjem prezimena Šitić, od prvog spomena do danas. Prema njegovim saznanjima većina ih živi u Splitu, jedna obitelj u Zagrebu, a jedna u Beogradu, a mnogi su rođeni i žive u Boliviji, Čileu, Argentini i Sjedinjenim Državama.
Želimir Šitić je izjavio da je zahvaljujući ljubaznosti djelatnika splitskog Državnog arhiva mogao pratiti knjige rođenih, vjenčanih i umrlih kroz 17., 18. i 19. stoljeće. Za razdoblje 20. stoljeća koristio se bezbrojnim kontaktima s bližom i daljom rodbinom i tako dobio dragocjene podatke koje je upisao u tablice.
Može se reći: ‘’Malo nas je, ali nas ima posvuda.”
Dobrotom: Snježane Dedić, Santa Cruz dela Sierra, Bolivija
Branka Bezić Filipović
Lektorirala: Lea Vrbančoć