U svibnju 2015. godine održana je šesodnevna manifestacija u suradnji Blatskih fižula ustanove u kulturi, Turističke zajednice Općine Blato i etno kuće Barilo sa kojom se po prvi puta u Blatu obilježio Međunarodni dan muzeja čija je ovogodišnja tema bila „Muzeji za održivo društvo“ i obilježilo devedeset godina od prvog velikog masovnog iseljavanja iz Blata. Sama manifestacija bila je uvod u sve daljne aktivnosti koje su pratile jedno ovakvo obilježavanje i početak sustavnog istraživanja fenomena blatskog iseljeništva kao historiografske teme koja traži daljnu nadogradnju i produbljivanje postojećih saznanja, kao i revalorizaciju niza dosad objavljenih teza.
Čuvanjem svoje baštine i vrednovanjem svoje povijesti čuvamo i svoj identitet stoga je potrebno u sve aktivnosti uključiti i širu javnost kako bi prepoznala važnost teme i samim time postala aktivnim čimbenikom u daljnim projektima. Cilj nije samo prepoznavanje i navođenje niza događaja, već što potpunije saznanje o različitim uzrocima koji su doveli do tih događaja. Teško je danas govoriti o Blatu ili o nekoj ranijoj povijesti, a ne razmatrajući događanja u Blatu u dvadesetim godinama dvadesetog stoljeća, ali i sve ono što im je prethodilo i uzrokovalo ih. Jer povijest nije samo ono što se događalo na našem tlu, ona je raširena po cijelom svijetu, na svim mjestima gdje su se naši ljudi selili. Blato, mjesto koje je u jednom trenutku bilo poznato kao jedno od gospodarskih najrazvijenih mjesta Dalmacije, poznato po proizvodnji vina i maslinova ulja, u dvadesetim godinama prošlog stoljeća doživilo je sudbinu većine dalmatinskih mjesta, veliki broj iseljenih ljudi. Ne zna se točno koliko Blaćana i njihovih potomaka ima u svijetu, prema nekim procjenama svaki peti stanovnik Blata živi izvan mjesta.
Svaki čovjek ima svoju priču i svoju sudbinu, nikada on nije samo broj. Danas se govori o preko tisuću ljudi koji su tih davnih godina ( 1924./25.) otišli iz Blata u Brazil, govorimo o broju jer je previše imena da bi ih se spominjalo. Iako ih se ne može svih nabrojiti može se ukazati na neke zajedničke okolnosti i događaje koje su ih u tom određenom trenutku uputili u nepoznato. Ljudi iz Blata nisu se selili samo u Brazil, on zastupa samo jedan dio blatskog iseljeništva, ali toliko dramatičnog da mu je potrebno ovu godinu kada se obilježava devedest godina od odlaska preko tisuću ljudi iz Blata preko Prigradice posvetiti posebnu pažnju. Osim po velikom broju ljudi koji su se iselili u kratkom vremenskom periodu, uvjetima po kojima su odlazili, ono je što možda najvažnije za 1925. i Blato je da su po prvi puta iseljavale se cijele obitelji, obitelji koje su odlazile u nepoznato bez velike nade u povratak.
Prema standardnoj periodizaciji prekomorsko odnosno transkontinentalno iseljavanje možemo podjeliti na period prije I. Sv. Rata, međuratno razdoblje i period nakon II. sv. Rata. [1]Svaki od navedenih perioda imao je svoja obilježlja, a za Blato i iseljavanje u Brazil posebno je važno međuratno razdoblje i prilike u tom vremenu. Treba naglasiti da iako je iseljavanje u međuratnom razdoblju iz Blata bilo najdramatičnije zbog odlaska velikog broja ljudi u kratkom periodu, nije bilo i najveće. U periodu nakon II. svjetskog rata iseljavanja su bila brojčano veća.
Prva iseljavanja počela su u vremenu prije prvog svjetskog rata, u vremenu kada se veliki broj ljudi iz Dalmacije, a samim time i iz otoka Korčule i Blata odlučuje napustiti svoj kraj u potrazi za boljim životom. Na sve to prisile su ih tadašnje loše prilike u Dalmaciji među kojima su se isticale opća gospodarska nerazvijenost i preživljavanje starih agrarnih odnosa. Krajem 19. stoljeća obradiva je bila tek petina zemljišta od čega je gotovo polovica bila pod žitaricama. Mjenjanjem poljoprivredne porizvodnje, tj. potiskivanjem žitarica u korist vinove loze, vinogradarstvo je postala najvažnija poljoprivredna grana, a samim time i vino kao konačan proizvod najvažnija roba za izvoz. U tom razdoblju konjukture vina širila su se područja pod vinovom lozom i potiskivala su druge manje rentabilne poljoprivredne kulture.
Iseljavanja iz Dalmacija krajem 19. I početkom dvadesetog stoljeća bili su odraz tadašnjih prilika, kako gospodarskih tako i političkih, u kojima se Dalmacija nalazila. U to vrijeme Austro – Ugarska monarhija imala je loš odnos prema razvoju i gospodarskom rastu Dalmacije. Tek 1907. godine otpočela je akcija za podizanje gospodarskih prilika u Dalmaciji koje je pokrenulo Ministarstvo polodjeljstva.[2] Seljački posjed koji je ionako bio sitan, parceliziran je i smanjen i samim time postao nerentabialn, U tadašnjim dnevnim novinama o toj temi su pisali sljedeće „S jedne strane nestalo je veleposjeda kod kojega je seljak uvijek mogao zaslužiti koju svoticu gotovog novca, a mogao je u nuždi naći pomoć. S druge strane, seljak je na vjeru kupio zemljište, pak sad treba to da otplati. Rokovi otplate su kratki, iz svog posjeda te kupovine ne može izvući, pa mu tako ne preostaje drugo, nego poći u Ameriku i s tamo zasluženim novcem dug otplatiti“[3]. Loše gospodarske prilike i visoki porezi uzrokovali su progresivni rast prezaduženosti stanovništva[4]. Na sve navedeno nadovezala se vinska klauzula[5], pad proizvodnje maslinovog ulja[6] i kasni iznimno spor proces industralizacije koji se posebno isticao na područjima dalmatinskih otoka, pa samim time i u Blatu. [7] U isto vrijeme neke razvijenije zemlje, posebno SAD doživile su nagli industrijski razvoj i bile su u stalnoj potrazi za jeftinom radnom snagom, posebno iz manje razvijenih zemalja, što je dodatno utjecalo na broj ljudi koji su se u tom periodu odlučili za selidbu.
U vrijeme Austro Ugarske monarhije vojna obaveza koja je obvezivala sve vojno sposobne muškarce trajala je četiri godine. Dugogodišnje izbivanje loše se odražavalo na ionako loš položaj seljačkih domaćinstava pa je jedan od razloga seljenja bilo izbjegavanje vojne obaveze. Smatralo se da će se više koristiti imati radom u drugim zemljama i pomagati domaćinstvo nego služenjem dugogodišnjeg vojnog roka. Kao što je već naglašeno u tom periodu SAD doživljava industrijski razvoj, otvaraju se nova radna mjesta, a poslodavci traže jeftinu radnu snagu koju su pronalazili uz pomoć agenata. Zadatak agenata je bio prikupljati radnu snagu za rad u Americi, a oni su se prevozili brodskim kompanjijama za prijevoz putnika koji su surađivali sa vlasnicima američkih poduzeća, rudnika i brodogradilišta.[8] Uspješnost agenta očitovala se u broju ljudi koji je osigurao brodskim kompanjijama za prijevoz. Zabilježeni su primjeri kada su seljaci prodavali svu svoju pokretnu i nepokretnu imovinu kako bi platili putne troškove do Amerike. Za Blato nije zabilježen veliki broj takvih slučajeva kada se uspoređuju sa brojem iz međuratnog iseljavanja, posebno u Južnu Ameriku, a ponajviše u Brazil. Uz sve navedene razloge tadašnji dnevni tisak / novine Crvena Hrvatska [9]„… jedan od uzroka seljenja je svakako neka vrsta manije koja je obuzela svijet. Seljenje je postalo neka vrsta spekulacije, ali ta spekulacija je vrlo riskantna.“
O točnom broju ljudi koji su se od početka dvadesetog stoljeća selili sa područja Dalmacije teško je, ako ne i nemoguće govoriti. Podaci o ljudima koji su se iz različitih razloga u navedenom periodu selili nisu se prikupljali sve do 1898. godine kada je banskom odredbom statičkim podacima o stanovništvu trebalo pridodavati i podatke o iseljavanju [10]. Navedene podatke ne možemo pormatrati kao relevantne. Tražili su se i upisivali podaci o iseljavanju za one osobe koje su tražile putovnice za iseljavanje ili su bili evidentirani u podacima brodskih kompanjija koji su se bavili prijevozom putnika, ali ne treba zanemariti ni veliki broj onih koji su odlazili bez službene evidencije. Točniji podaci mogli bi se tražiti u zemljama useljenja. Podaci koji se dobivaju iz tih statistika također nisu pouzdani jer su ljudi sa područja Austro – Ugarske monarhije bili zavedeni na različite načine [11]. Na primjeru Blata možemo vidjeti na koji način su se useljenici evidentirali pri ulasku u Ameriku, točnije u New York ( Ellis Island ) [12].
Rastući broj iseljenika tražio je od tadašnje Austro – Ugarske monarhije da i zakonom, ili u ovom slučaju njegovom Osnovom definira sam pojam iseljenika. To je i napravljeno 1910. godine kada je u Osnovi zakona o iseljavanju dana definicija koja je glasila: „Po ovom zakonu smatra se iseljenikom tko se na neodređeno vrijeme otputi u inozemstvo i ondje nađe trajnu privredu“ [13]. Iako je donesena zakonska osnova Zakon o iseljavanju nikada nije stupio na snagu i samo je potvrdio stav Austro Ugarske monarhije prema iseljeničkom pitanju. Monarhija nikada tom pitanju nije pridavala prevelike važnosti, nije vodila kontrolu, osim u periodu pred prvi svjetski rat kada je svim vojnim obveznicima zabranila da se sele izvan granica Monarhije.
Nemar Austro – Ugarske monarhije prema iseljeničkom pitanju i velikom broju ljudi koji je odlazio, najviše iz područja Dalmacije u Australiju i Ameriku,a u manjem broju u Južnu Ameriku, samo je bio daljnji pokazatelj nemara prema Dalmaciji koja je bila gospodarski zapostavljena, nerazvijena i prisiljena na iseljavanje. Nakon raspada Austro Ugarske monarhije područje Dalmacije, a samim time i otok Korčula sa Blatom potpada pod novu političku tvorevinu Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca. Iako ni Blato nije ostalo imuno na tadašnje migracijske trendove, iseljavanje u vremenu s kraja 1924. godine i u prvoj polovici 1925. ostalo je zapamćeno kao najdramatičnije. U prvoj eatpi iseljavanja, u onom prijeratnom u Blatu nije zabilježen veći broj onih koji se selu. Prilike u Blatu to vrijeme bile su povoljne. Krajem 19. stoljeća Blato je postalo gospodarsko i prosvjetno kulturno središte zapadnog djela otoka Korčule i nosilo je epitet najveće varoši u Dalmaciji[14] . Sve do polovine 19. stoljeća poljoprivreda na ovim prostorima imala je autarktični karakter, tek neznatna količina proizvoda bila je namjenjena prodaji. Zbog filoksere, nametnika koji je napao francuske vinograde [15] i uništio vinograde, a samim time i zaprijetio trgovini Francuske koja je velike količine vina izvozila u SAD, Francuska je tražila područja iz kojih će moći otkupljivati vino za daljnu prodaju. Takve prilike dobro su se odrazile na gospodarstvo Dalmacije na čijem području su se počele proizvoditi sve veće količine vina koje su se počele izvoziti i postizati visoku prodajnu cijenu. Takvu priliku prihvatio je i blatski težak koji se sve više okreće sadnji vinove loze, krčenju dotad neobrađenih plodnih površina i iz autarktične poljoprivredne proizvodnje kreće prema komercijalnoj. Usporedo sa navedenim gospodarskim stanjem broj stanovnika na području Blata u stalnom je porastu. [16]
Velika potražnja na tržištu i velika proizvodnja zahtjevala je prikladnu luku za izvoz proizvoda na temelju kojih je Blato raslo i razvijalo se. Tu luku Blaćani su našli u Prigradici. Iako je već u osamdesetim godinama kriza u Francuskoj bila prebrođena i vinogradi obnovljeni količina vina koja se izvozila nije sa smanjila već su se dalmatinski vinogradari usmjerili na nova tržišta sa već prepoznatim kvalitetnim proizvodom. Pri kraju devetnaestog i na početku dvadesetog stoljeća u Blatu se proizvodi i izvozi 1 000 vagona tržišnih viškova vina [17]. Prema dostupnim podacima [18] polovinom devetnaestog stoljeća u Blatu je 1857. godine bilo 3 695 stanovnika [19], a već 1900. godine taj broj je porastao na 5887 stanovnika i 7 208 stanovnika 1910. godine da bi nastavio rasti i u vremenima krize. Filoksera je na području zapadnog dijela otoka Korčule zabilježena tek 1912. godine. Uz pojavu filoksere, prvi svjetski rat i njegove posljedice ključne su za razumjevanje razloga i razmjera posljeratnoga iseljavanja. U vremenu najvećeg gospodarskog rasta kada se u Blatu izvozilo 1 000 vagona [20] vina, nakon prvog svjetskog rata nema ni traga. U posljeratnom periodu nije moguće proizvesti ni 100 vagona vina.
Iz svega navedenoga pitanje koje se nameće je zašto tada i zašto Južna Amerika, odnosno Brazil?
Skoro cijelo devetnaesto stoljeće najveći dio radne snage na velikim plantažama u Brazilu činili su robovi. Promjenom zakona 1888. godine kojim se ukida ropstvo, poznatim kao Lei Aurea , robovi postaju slobodni ljudi i većina njih se odmiče od rada na plantažama. Brazilska vlada u stalnoj je potrazi za jeftinom radnom snagom koja bi preuzela loše plaćene poslove koje su do tada obavljali robovi. Iako je zakon donesen krajem devetnaestog stoljeća veliki broj ljudi iz područja Dalmacije i Blata nije krenuo u smjeru Brazila, veliki broj Blaćane sve do 1924 nije u značajnoj mjeri selio prema Južnoj Americi. Zabilježen je samo manji broj pojedinačnih odlazaka u ranijem razdoblju. Najpoželjnije zemlje za seljenje, i u zemlje u koje se odselio veliki broj Blaćana, bile su Australija i Amerika. U dvadesetim godinama dvadesetog stoljeća veliki broj Blaćana iselio je za Australiju. Najviše zahtjeva za seljenjem i potvrda potrebnih za seljenje izdanih od Sreskog poglavarstva i tadašnje Općine Blato u arhivima nalazimo iz perioda dvadesetih godina. Trend seljenja u Australiju i Ameriku sa ovih područja prekinut je 1924. godine kada su obje zemlje započele sa izrazito restriktivnim imigracijskim mjerama. U Australiji je već 1924.godine na snagu stupio niz zakonskih mjera poznat kao „Amending immigration act“. Od svih donesenih zakonskih mjera za iseljavanje iz Dalmacije ovdje treba posebno naglasiti da je ograničen broj ljudi koji su se mogli useliti iz područja azijskih, balkanskih i mediteranskih zemalja. Za područje tadašnje Kraljevine SHS uvedena je kvota od 1200 ljudi, da bi se već 1927. godine taj broj smanjio za 50 %, sa tim da su prednost pri ulasku u zemlju imali oni useljenici koji su u Australiji već imali neku rodbinu. Ono što je možda najviše utjecalo na broj ljudi koji su tražili dokumente za preseljenje je bila odredba „landing money“. Prilikom ulasku u zemlju svaki useljenik je bio obavezan priložiti depozit od 40 funti. Uzimajući u obzir visoke putne troškove i traženi depozit broj ljudi koji su sebi mogli priuštiti odlazak u Australiju bio je ograničen. [21] . Uz Australiju, Amerika je također bila jedna od poželjnih mjesta za odlazak budućim imigrantima. Ona je također bila prisiljena uvesti ograničenje na broj ljudi koji su godišnje mogli ući u zemlju. Prva ograničenja počela su nedugo nakon I. Svjetskog rata. Već 1921. godine Zakonom o doseljavanju broj ljudi koji su na godinu mogli ući u SAD iz teritorija Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca bio je 6426, a već 1924. godine taj broj smanjen je Zakonom o imigraciji na 671 osobu. [22]
U vrijeme velikog iseljavanja iz Blata na snazi u Kraljevini SHS je bio zakon iz 1921. godine i Pravilnik o iseljavanju iz 1923. S njima se reguliralo izdavanje svih putnih isprava za iseljenike, ali i obaveze parobrodskih društava koji su ih prevozili [23].
Iz Dalmacije, a samim time i iz Blata ljudi, su se iseljavali u izrazito teškim uvjetima. Uzimajući u obzir da su razlozi iseljavanja bili prije svega ekonomske prirode, nije teško zamisliti koliko je bilo teško pojedincu, a posebno cijelim obiteljima prikupiti novac za potrebe putovanja. Zbog toga su su većinom odlazili muškarci koji su naknadno dovodili svoje obitelji u zemlje gdje su se uselili. U takvim slučajevima znalo je proći i nekoliko godina prije nego bi se obitelji spojile, a zabilježeno je i slučajeva gdje se obitelji nikada više nisu spojile i izgubljen je svaki kontakt sa osobom koja je otišla. Većina zemalja koja je odobravala useljavanje postavljala je uvjet da to budu zemljoradnici[24].
Za razliku od Amerike i Australije koja je ograničavala broj useljenika, Brazil, tj. brazilska vlada nije imala potrebe za uvođenjem takvih mjera, upravo suprotno. Ona je pokrenula propagandu za useljavanje. Parobrodska društva su potpomagala širenje te propagande kako bi osigurala sebi veći broj putnika, promovirali su letak objavljen od brazilske vlade u kojem su bili navedeni uvjeti po kojima se moglo useliti u Brazil. Mogućnost useljenja imale su obitelji koje su imale najmanje tri člana ispod 50 godina, a prednost su imale porodice s većim brojem djece. Kako je bilo obavezno da se ljudi koji dolaze u Brazil bave poljoprivredom, tj. rade na plantažama kave glavar obitelji morao se baviti poljoprivredom. Za to je trebao dobiti posebnu potvrdu. Uz potvrdu o bavljenu poljoprivredom trebalo je imati putnicu s fotografijom, potvrdu lječnika o cjepljenju, svjedođbu o dobrom ponašanju i krsni list. [25] Veliki broj takvih potvrda možemo pronaći među dokumentima blatskih iseljenika. One su bile izdavane od predsjednika Općine Blato i u njima se navodilo da je osoba koja je podnijela molbu za iseljavanjem, po zanimanju poljodjelac, dobrog ponašanja i da je u stanju svoje zanimanje da vrši. Među ostalim dokumentima nalazimo potvrde o izvršenju vojne obaveze, svjedođbe rođenja, potvrda o nepostojanju kaznenog postupka. Među mnogim takvim potvrdama možda je najznanimljivija ona koja je u jednoj potvrdi objedinila više traženih uvjeta. U njoj je navedeno sljedeće „Uvjerenje da je podnositelj zahtjeva pismen, da nije osuđivan, da nije prosjak i skitnica, da nije poligamist i da se ne bavi iskorištavanjem žena u svrhu prostitucije“. Uz sve navedene potvrde u određenim slučajevima zabičlježeni su i „privole“, tako je zabilježena privola oca da sin otputuje jer je bio dužan uzdržavati oca i privola žene da njezin muž otputuje jer je bio dužan uzdržavati nju i djecu. Najveći broj sačuvanih i dostupnih predmeta odnosi se na putne isprave i potrebne dokumente iz vremena dvadesetih godina 20. stoljeća i vezane su za iseljenje u Australiju.
Za područje tadašnje Općine Blato presudnom se pokazala 1924. godina. Uz restriktivne imigracijske mjere australske i američke vlade i visoke putne troškove ponuda koja je došla iz Brazila bila je izrazito primamljiva. Prema okružnici agenta Kraljevskog holandskog Loyda u Dubrovniku Stjepe Đivića iz listopada 1924. godine putne troškove do Brazila u potpunosti je snosila brazilska vlada, trebalo je samo snositi troškove putnih isprava i vize koji su iznosili 40 dinara. Potrebno je naglasiti da se viza izdavala u Beogradu i slala poštom do mjesta podnositelja zahtjeva [26]. Iako su putni troškovi bili plaćeni i trebalo je podmiriti samo one administrativne prirode veći broj obitelji je u potrazi za boljim životom rasprodao svu svoju imovinu ili se zadužio kako bi mogao platiti sve potrebno. Već tokom 1924. godine uvjeti života na plantažama u Brazilu postali su poznati i Ministarstvu socijalne politike koje je 1. rujna 1924. godine uputilo dopis svim velikim županima u oblastima da se do daljnega za sve stanovnike Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca obustavi iseljavanje za Brazil. Navedeno priopćenje Ministarstva socijalne politike u Dubrovačku oblast stiglo je tek 15. prosinca 1924. godine. Zbog toga je Općina Blato već 17. prosinca uputila dopis velikom županu Dubrovačke oblasti da pomogne onima koji su uputili zahtjeve da im se odlazak odobri. Ta molba opravdavala se teškom ekonomskim stanjem u kojem su se nalazili podnosioci zahtjeva [27] . Čak se smatralo da je loša ekonomska situacija ograničila broj iseljenika jer je među onima koji su planirali otići bio i veliki broj onih koji nisu mogli podmiriti ni one osnovne troškove za izdavanje dokumenata. Iako je zabrana bila na snazi krajem 1924. godine jednom djelu stanovnika otoka Korčule bilo je dozvoljeno otići u Brazil. Zabrana iseljavanja za sve ukinuta je već sljedeće godine kada se iseljavanje iz Blata prema Brazilu nastavilo. Iako se govori o velikom iseljavanju iz Blata 1925., godine sam proces seljenja krenuo je već krajem prethodne godine da bi se nastavio tokom 1925. godine kada je najveći broj ljudi otišao organizirano iz Prigradice, 21. travnja i 25. svibnja 1925. godine. Tadašnji tisak sa velikim zanimanjem popratio je stanje na otoku Korčuli.
„Novo doba“,Split , br. 116, 15. lipnja 1925. godine piše: „Tamo su se iselili gonjeni ljutom crnom gladi koja ih je davila na kućnom pragu i na roditeljskoj grudi. Narod se više ne može prehraniti na rođenoj grudi. Svoj glavni proizvod vino u koje je uložio sav svoj trud, sv raspoloženi novac i sve svoje nade, ne može više da proda“. Nakon odlaska 1924. godine sljedeći blatski iseljenici iz Prigradice uputili su se prema Splitu i dalje za Brazil 21. travnja 1925. Dva dana poslje u novinama Hrvatska sloga br. 123 o njihovom odlasku je zapisano „Svi se upućuju nepoznatim stazama udesa u traženju sreće kako oni kažu. Ta sreća se satojala u redovnim obrocima kruha za hranu mrklih osmoglih tjelesa, što im nemože dati majka zemlja“. Kako navodi „Novo doba“ 21. travnja sa brodom Zaton iz Prigradice za Split iz kojega su trebali krenuti prema Brazilu iselilo je sedamdesetak obitelji koje je u Prigradici ispratilo 2 000 ljudi. Slika broda Zaton vezanog za rivu u Prigradici punog ljudi u potrazi za boljim životom i stotine onih koji ih ispraćaju i danas je najprepoznatljiviji motiv odlaska Blaćana prema Brazilu.
Za sve one koji su 1924./25. godine otputovali, mjesto iz kojeg su se opraštali sa svojima najbližima bila je Prigradica. Luka iz koje su Blaćani u vrijeme najvećeg gospodarskog rasta mjesta krajem devetnaestog i početkom dvadesetog stoljeća izvozili vino i maslinovo ulje, mjesto prosperiteta odjednom je postala luka tuge za sve one koji su ostali, koji su otpratili svoje najmilije, ali i luka nade za sve one kojima je ona bila polazišna točka prema nekom boljem životu.
Nakon prelaska oceana i odlaska na drugi svijet, na kraju tog putovanja koje je za mnoge bio i prvi odlazak sa otoka većina iseljenika bila je smještena na plantažama kave [28] koje su bili u privatnom posjedu, ali istovremeno i pod nadzorom vlade. Rad na plantažama bio je reguliran ugovorima, a u slučaju nepoštivanja ugovora i odbijanja rada brazilska vlada je imala pravo potpisnika ugovora vratiti u matičnu zemlju o vlastitom trošku. Uvjeti u kojima se radilo i živjelo na plantažama u potpunosti su opravdale vladinu zabranu za seljenjem u Brazil iz 1924. godine. Plaće su neredovito isplaćivane, klima je bila drugačija od one na koju su doseljenici bili navikli, zbog loših higijenskih uvjeta ugroženo bilo im je zdrastveno stanje. Nisu imali nikakvog predznanja o radu na farmi, a zbog nepoznavanja jezika pri samom dolasku imali su problema. Ipak prema pisanju novina iz tog vremena imali su besplatan stan, djeca besplatno školovanje, pravo na besplatno lječenje. [29] Iako su životni uvjeti po dolasku bili loši, oskudica nije dozvoljavala povratak. Jedina poveznica sa domom bila su pisma koja su bila pisana svojim najbližima. Ali kao i život na plantažama i pisma su bila kontrolirana kako se vijesti o lošim uvjetima ne bi širili. Da bi izbjegli kontrolu i prosljedili informacije koje su namjeravali neka pisma spornog sadržaja bila su pisana u alegorijama. Među primjerima takvih pisama posebno se ističe pismo jednog blatskog iseljenika upućenog njegovom prijatelju, koji je možda i sam razmišljao da u potrazi za boljim životom otputuje, u kojem mu piše kako mu je „ode tako dobro kao gosparu Kužetu“[30] . Usprkos svim nastojanjima vijesti o lošim uvjetima života i rada u Brazilu ipak su došli do onih kojima su bili namjenjeni i stvorila se potreba za pisanjem „Priručnika iseljenika za Južnu Ameriku“, a pisale su ga novine koje su izdavali Hrvati u Južnoj Americi. Oni su Savezu organizacija iseljenika u Zagrebu poslali kako oni navode “Prijateljske upute onima koji us odlučili da se isele, kao i onima koji su već u iseljeništvu.” [31] Prenosim neke najdomljivije upute:
– “Ako si već odlučio da se seliš ili ako se zbilja moraš seliti idi odmah. Svaki dan koji ostaješ je materijalni i moralni gubitak, materijalni jer trošiš, a ne zarađuješ, moralni jer se učiš plandovati”;
– “Gledaj da se voziš na dobroj, a ne samo na velikoj lađi”;
– “Ako se voziš i u trećem razredu, budi ponosam kao onaj u prvom. Upamti da je ljepše otići iz treće u prvu nego obratno. Gledaj da se vratiš u prvom razredu.“
– „Ne putuj kroz svijet kao vreća. Otvori oči, pitaj, uči.“
– „Pazi na svoje zdravlje.“
– „Ne mijenjaj ili preobrazuj svoga imena. Upamti da nije čovjek onaj koji se stidi svoga rodnog imena.“
– „Sa svoga putovanja i nakon što dođeš u svoju novu postojbinu javi se organizaciji iseljenika u Zagrebu. Javi i dobre i zle glase, jer tvoje iskustvo će mnogome pomoći.“
Bez obzira na uputstva doseljenici nisu bili ni spremni na sve teškoće na koje će naići, prilagodba je bila teška i kompklesna. Ona je najteže padala prvoj generaciji koja se doselila, koja je bila starija i teže je usvajala jezik. Prva generacija blatskih iseljenika sačuvala je svijest o svojem podrijetlu. U velikom postotku sve do svoje smrti održavali su komunikaciju sa članovima svoje obitelji koji su ostali na otoku, svoju djecu učili su svojem govoru koji se gubi već u trećoj generaciji. Prihvaćajući kulturu zemlje u koju dolaze i istovremeno gubeći nadu u povratak na rodni otok asimiliraju se u zajednicu. Svijest o svojem podrijetlu Blaćani u Južnoj Americi čuvaju i danas iako danas tomu ne svjedoče mnogobrojna pisma i komunikacija sa svojoj obitelji.
Pisma koja se najvećim dijelom nalaze u privatnim obiteljskim arhivima danas su jedini svjedoci tog vremena. Svoju tugu, nemoć, očaj, ali i radost, sreću i lijepe trenutke sa svojim najbližima u Blatu Blaćani u Brazilu mogli su podijeliti samo putem pisma i prigodnih blagdanski čestitki. Ona su putovala dugo, sa velikom strepnjom su se isčekivala jer se nikada nije znalo da li će biti dobre ili loše vijesti. Posebno su zanimljiva kada u njima nalazimo dojmove sa putovanja, opise brodova i nove zemlje. Tako se u jednoj božićnoj čestitki poslanoj 1926. godine može isčitati molba jednog iseljenika koju upućuje svojoj široj obitelji sa molbom da mu pripaze na ženu i djecu, čestitki je priložio i sliku broda sa kojim je putovao i na samom kraju napisao “izgleda kako da nisam na moru jer ovaj brod kako da je škoj“ Za mnoge je to bila jedina i veza sa svojim najbližima. Koliko u tim teškim trenucima razdvojenosti nisu mogli zadržati ni ono malo privatnosti prema svojim obiteljima govori i podatak da u nekim pismima možemo naići na rečenicu „… i pozdravi onoga tko ti čita ovo pismo“. Pisma su izvor stanja duha tog vremena, opis svih teškoća sa kojima su se suočavali. Na ta pisma Vesna Parun se osvrnula sa zanimljivom mišlju „…Čudno, što je razbacalo taj narod na sve četiri strane svijeta, te velike teške ljude koji u pismu tako sliče djeci“. Iseljavanje, kao fenomen koji je pogodio ovo područje nesmiljenom snagom i jačinom, pojava koja u sebi nosi toliko ljudskih sudbina okupirala je pažnju mnogih. Ipak one koje možda najbolje opisuju ta vremena nalazimo u knjizi „Od Sydneya do San Francisca“ Zvonimira Šeparovića. On je napisao „Čovjek samo srcem vidi, kaže Mali princ. Vrijeme u kojem su naši ljudi odlazili bilo je bez srca ili su ga ljudi na tren zaboravili“. Naslov programa kojim se u Blatu obilježilo devedeset godina od odlaska iz Prigradice citirao je Maloga princa jer ipak „tajanstvena je zemlja suza“.
“Tad pomislim što bi bilo da se svi ti preci vrate,
da možemo pitati ih sjećanja da povrate”[32]
Tih davnih godina kada je „vrijeme bilo bez srca“ u nepoznato je otišao veliki broj Blaćana, veliki broj ljudi koji su u nadi za boljim životom otišli u nepoznato, a za mnoge za njih odlaskom se gubi svaki trag. Otišli su u potragu za boljim životom i sa nadom u povratak, u vremenu koje je bilo toliko teško da je jedan britanski povjesničar istražujući fenomen iseljavanja Europljana od kraja 19. pa sve do tridesetih godina dvadesetog stoljeća zaključio da pitanje ne glasi zašto je toliko Europljana emigriralo nego zašto ih je toliko ostalo kod kuće.
90 godina poslje Blato živi, razvija se i raste. Održalo se. Opstalo je. Sijeća se 1925. godine. I svih godina poslje koje su selile Blato i Blaćane.
Autorica: Ivana Sardelić
097/748-4198
Literatura:
Zvonimir Šeparović: Od Sydneya do San Francisca Dijaspora ili rasutost mještana na Korčuli diljem svijeta” , Zrinski, Čakovec, 1982.
Ivana Lazarević, Nenad Vekarić: Stanovništvo Blata na Korčuli (1870-1880): početak demografske tranzicije, 2000. godina
Ante Laušić: Iseljavanje iz Dalmacije – Osvrt na neke dosadašnje rezultate ustraživanja o iseljavanju iz priobalnoga i otočnoga dijela Hrvatske od sredine 19. stoljeća do svršetka I. Svjetskog rata, Migracijske teme 2 ( 1985) 1: 57-67
Branimir Banović, “Razlozi iseljavanja u Australiju, Potisni i privlačni faktori u iseljavanju iz Hrvatske u Australiju od konca 19. stoljeća do recentnog vremena”, Migracijske teme, 6 (1990) 1: 7-17
Ivica Nejašmić: Iseljavanje iz Hrvatske 1850-1851, Iseljavanje iz Hrvatske u evropske i prekomorske zemlje od sredine 19. stoljeća do 1981. godine – pokušaj kvantifikacije
Ivan Čizmić: O iseljavanju iz Hrvatske u razdoblju 1880 – 1914
Franko Mirošević: Iseljavanje iz Dalmacije u periodu od 1921. do 1929., Radovi Zavoda za hrvatsku povijest, Radovi vol, 21, Zagreb 1988.
Nada Hranilović: Međuratna iseljenička politika, iseljenička politika i služba u Jugoslaviji između dva rata, Migracijske teme, 3 (1987), 3-4: 325-334
Zvonimir Šeparović: Zbogom Zlinje, o velikom iseljavanju iz Blata na Korčuli na sve strane svijeta preko sinjeg mora, Duhovni i svjetovni obzori Blata na Korčuli, Zagreb / Blato 1995.
Vinko Milat: Vino – život i put blaćana, Duhovni i svjetovni obzori Blata na Korčuli, Zagreb / Blato 1995.
Ivana Bačić Serdarević, Leo Padovan: Zdravo moja Prigradica vala, Blatski ljetopis (2004.) 365-372
Tihana Stepinac Fabijanić: “Muzej na otvorenom” kao primjer zaštite i revitalzacije prirodnog i kulturnog nasljeđa, Muzeologija 34
Ljetopis blatske plovanije, godina 1925
Ref.:
[1] Branimir Banović, “Razlozi iseljavanja u Australiju, Potisni i privlačni faktori u iseljavanju iz Hrvatske u Australiju od konca 19. stoljeća do recentnog vremena”, Migracijske teme, 6 (1990) 1: 7-17
[2] (u periodu od 1907. godine pa sve do početka I. sv. rata prilike u Blatu su se popravile i poboljšala se infrastruktura. U navedenom razdoblju pokrenuti su radovi na probijanju prvog meliracionog tunela u Austro – Ugarskoj monarhiji koji su rezulirali isušenjem blatskog polja i dobivanjem velike površine zemlje koja se mogla obrađivati, napravljen aje cesta koja je povezala Blato sa Progradicom ( lukom iz koje su se od tada izvozili svi vinski tržišni viškovi), uređena je luka u Prigradici ( napravljena riva i lukobrabran) )
[3] Ivan Čizmić. „O iseljavanju iz Hrvatske u razdoblju 1880.-1914.“,Historijski zbornik, godina XXVII. – XXVIII, 1974. – 75. str. 33
[4] Ivan Čizmić. „O iseljavanju iz Hrvatske u razdoblju 1880.-1914.”, Historijski zbornik, godina XXVII. – XXVIII, 1974. – 75. str. 33
[5] Odredba u trgovačkom državnom ugovoru između Austro – Ugarske i Italije koja je u razdoblju od 1894. do 1904. imala za posljedicu sniženje cijene vina za oko 30%, najveći udar privredi Dalmacije kojoj je Austrija uvozom jeftinih talijanskih vina uništila konkuretnu sposbnost dalmatinskih vina na unutrašnjem tržištu monarhije.
[6] Izazvan pretjeranom sječom maslinika koje su za vrijeme konjukture vina sredinom devetnaestog stoljeća sve više ustupali mjesto vinovoj lozi.
[7] Ivan Čizmić. „O iseljavanju iz Hrvatske u razdoblju 1880.-1914.“,Historijski zbornik, godina XXVII. – XXVIII, 1974. – 75. str. 33
[8] Ivan Čizmić. „O iseljavanju iz Hrvatske u razdoblju 1880.-1914.“,Historijski zbornik, godina XXVII. – XXVIII, 1974. – 75. str. 34
[9] Izlazile su tjedno u razdoblju od 1891. do 1914. godine
[10] Ivan Čizmić. „O iseljavanju iz Hrvatske u razdoblju 1880.-1914.“,Historijski zbornik, godina XXVII. – XXVIII, 1974. – 75. str. 34
[11] Nakon prosvjeda 1910. Godine svi su upisivani prema svojoj narodnosti.
[12] Za period Austro Ugarske monarhije navodim samo nekoliko primjera: Bosnić, Martum, 1901., Blatta; Bosnić, Petar, 1914., Blato, Austria, Bosnić, Anton, 1905., Curzola, Sardelić, Bernardo, 1910., Blatta, Dalmatia . U periodu Kraljevine SHS mogu se naći slejdeći primjeri: Bosnić, Ivan, 1921., Blatta, Bosnić, Pavo, 1921., Blatta, Jugoslavia, Sardelić, Ivan 1923., Blato Dalmatia.
Iz priloženog možemo vidjeti da su se i oni useljenici koji su kao mjesto svog zadnjeg boravka naveli Blato nisu uvijek suglasni oko imena države iz koje su dolazili dolazi. Ovdje su navedeni samo neki od primjera i to samo oni u kojima se naglašava uz državu ili pokrajinu i mjesto.
[13] Ivan Čizmić. „O iseljavanju iz Hrvatske u razdoblju 1880.-1914.“,Historijski zbornik, godina XXVII. – XXVIII, 1974. – 75. str. 34
[14] ( Marko Kalogjera ).Franko Oreb
[15] Prvi puta zabilježen 1964. U Francuskoj
[16] 1857. godine 3695 stanovnika, 1900. godine 5887 stanovnika, 1910. godine 7208 stanovnika
[17] U tom periodu u Blatu je i veliki broj stanovnika koji je tu količinu mogao proizvesti.
[18] Naselja i stanovništvo RH, Zagreb, Državni zavod za statistiku
[19] Broj stanovnika na tadašnjem teritoriju Općine Blato koji je obuhvaćao mjesta Blato i Velu Luku .
[20] 1 vagon 61,487 l – vagon je stara mjerna jedinica koja više nije u uporabi, izvan je službene uporabe, ali je još uvijek nalazimo u starijoj literaturi
[21] Nada Hranilović,: “Međuratna iseljenička politika”, Migracijske teme 3 ( 1987), 3-4: 325-334, str. 326 .
[22] Nada Hranilović,: “Međuratna iseljenička politika”, Migracijske teme 3 ( 1987), 3-4: 325-334, str. 326 .
[23] Franko Mirošević, „Iseljavanje iz Dalmacije u razdoblju od 1921. Do 1929.“, Radovi, vol, 21, Zagreb 1988. , str. 107
[24] Pronađeni su potvrde koje je izdavala Općina Blato da se iseljenik bavi zemljoradnjom
[25] Franko Mirošević, „Iseljavanje iz Dalmacije u razdoblju od 1921. Do 1929.“, Radovi, vol, 21, Zagreb 1988. , str. 107
[26] Franko Mirošević, „Iseljavanje iz Dalmacije u razdoblju od 1921. Do 1929.“, Radovi, vol, 21, Zagreb 1988. , str. 112
[27] Franko Mirošević, „Iseljavanje iz Dalmacije u razdoblju od 1921. Do 1929.“, Radovi, vol, 21, Zagreb 1988. , str. 112
[28] Pri samom dolasku radili su na plantažama kave, da bi kasnije , po odlasku sa plantaža veći broj njih prešao u Sao Paulo gdje su radili većim djelom u tekstilnoj industriji
[29] Franko Mirošević, „Iseljavanje iz Dalmacije u razdoblju od 1921. Do 1929.“, Radovi, vol, 21, Zagreb 1988. , str. 116
[30] Gospar Kuže je u Blatu bio najveća sirotinja.
[31] Zvonimir Šeparović, “Od Sydneya do San Francisca Dijaspora ili rasutost mještana na Korčuli diljem svijeta” , Zagreb 1982. godina , str. 63
[32] Lovro Mirošević Lovrinčević Pače