Vjera Bulat

Vjera Bulat (Seka) rođena je u Splitu 1934. godine u obitelji Danice i Ede Bulata. Ovo je ispričala o svojoj obitelji:

Moj djed, s majčine strane, Vice Jerković rodio se u Starom Gradu na Hvaru 1871. godine. Kada mu je bilo 19 godina otišao je brodom u Argentinu u grad Rosario u Provinciji Sante Fe. Tamo su mu već živjele dvije sestre: Mirjana i Cata udana za Cripovića iz Jelse.

 

 

Vice je odmah započeo raditi u poljoprivredi, nastavila je Vjera. Dobio je kredit od Banco Nacional, kupio kuću i terene za obrađivanje u okolici mjesta Acebal, gdje se nastanio. Posao mu je dobro išao, pa je zaposlio i radnike. Uzgajao je kukuruz i pšenicu, a držao je i goveda. Sve to je u to vrijeme donosilo dobru zaradu.

Nakon nekog vremena je posjetio Stari Grad i tamo se oženio Mandinom Stalio, pa su se zajedno vratili u Acebal. Dobili su sina Nikolu 1903. godine.

 

 

 

Iako je posao išao dobro, djed se odlučio vratiti u Stari Grad 1908. godine. Tamo su mu se rodile još četiri kćeri, a zatim su se svi preselili u Split. Djed se tamo počeo baviti građevinarstvom. Međutim, započeo je Prvi svjetski rat i bio je mobiliziran četiri godine. Kada se vratio iz rata, ponovo je otišao u Argentinu, ali ne za stalno. Prodao je sve što je tamo imao i s obitelji se nastanio u Splitu.

 

 

Kćerke i sin su završili gimnaziju u Splitu, a sin Niko upisao medicinu. Djed je 1920. godine kupio teren u Splitu, gdje je izgradio četverokatnicu na adresi Trumbićeva obala broj 6 (Matejuška). Tu se preselio s obitelji, a ostalo je iznajmljivao. Zatim je kupio teren u Zoranićevoj broj 2, te je i tamo izgradio četverokatnicu da je može iznajmljivati. Tako je cijeli svoj imetak zarađen u Argentini uložio u nekretnine u Splitu.

 

 

 

Djeca su se poženila. Marija se udala za Nikolu Jurišića profesora kemije, Anka za doktora Čičin Šaina, a Danica za doktora Edu Bulata, moga tatu. Svi su dobili stanove, a one u kojima nisu živjeli, komunistička vlast je nakon Drugoga svjetskog rata nacionalizirala. Pa ipak, naš je dragi djed osigurao svih uključujući i nas devetero unučadi. Za vrijeme, a i nakon rata, sadio je povrće na malom terenu u Špinutu, a odlazio je i u ribe. Nama unucima je ostao u krasnom sjećanju, kao puno dobar nono, isto kao i naša nona, za što smo im svi zahvalni. Umro je 1956. godine.

Međutim, sudbina, odnosno Božja volja je dosudila da se njegova kći Danica i njen muže Edo Bulat s kćerkama Vjerom i Jasnom odsele u Argentinu 1948. godine, završila je priču Vjera Bulat.

 

 

Vjerin otac Edo Bulat se rodio u Splitu 1901. godine, bio je odvjetnik i 1938. godine zastupnik HSS-a. Bavio se poviješću, pjesništvom te je cijeli život posvetio borbi za neovisnost Hrvatske. Umro je u Buenos Airesu 1984. godine. Njegove kćeri Jasna i Vjera rodile su se u Splitu, a nekoliko godina nakon završetka Drugoga svjetskog rata otišle su s majkom u Argentinu, gdje im je već bio otac.

Vjerina sestra Jasna Bulat (1930. – 2007.) se nakon završene srednje škole zaposlila u SEGBA-u, elektro-poduzeću u Buenos Airesu i tu je dogurala do visokoga položaja. Paralelno je završila pravni fakultet te je od samoga proglašenja Republike Hrvatske radila u hrvatskom veleposlanstvu u Buenos Airesu, gdje je 9 godina obavljala konzularne poslove. Predavala je u Maloj školi hrvatskoga jezika i surađivala je s časopisom Studia Croatica.

Vjera je završila Trgovačku akademiju i radila je u BCRA-i, Centralnoj banci Republike Argentine na višim funkcijama. Udala se u Buenos Airesu za Splićanina Arsena Petrošića 1975. godine. Dugogodišnja je aktivistica Hrvatskoga karitasa kardinal Stepinac, a u jednom mandatu bila je članica Savjeta vlade Republike Hrvatske za iseljeništvo, kao i predsjednica svih hrvatskih udruga Argentine.

Jednom je rekla: Ovo je moj dom, ali neizmjerna ljubav prema domovini ostaje zauvijek.

O djelovanju Hrvatskoga karitasa kardinal Stepinac pisala je: Karitas je osnovan u Buenos Airesu (Avenida R. Balbin 4925) na inicijativu fra Lina Pedišića 1955. godine, a pridružilo mu se dvadesetak požrtvovanih gospođa. U to vrijeme je doselio veliki broj Hrvata koje su pritiskali socijalni problemi jer su došli bez ičega. Svaki Hrvat koji je zatražio pomoć bio je primljen, bez obzira na vjersku i političku pripadnost. Većina djelatnica karitasa bile su žene, volonterke, koje su pružale ne samo materijalnu pomoć, već i toplu hrvatsku riječ toliko potrebnu u tuđini. Naša neizmjerna ljubav prema dalekoj domovini, naše čvrsto uvjerenje da smo dio hrvatskog naroda, a ne suha grana u tuđini, nukala nas je da pomažemo hrvatski karitas u Zagrebu. I to smo radile i za vrijeme Domovinskog rata.

Arsen Petrošić, suprug Vjere Bulat, rođen je u Splitu (1925. – 2018.), gdje je pohađao osnovnu školu i gimnaziju. Plivao je i igrao vaterpolo u Jadrana i veslao u Gusara. Za sebe je govorio: Fetivi Splićanin bija i osta.

 

 

Ovako mi je opisao svoj odlazak iz Splita, vokaburalom kao da nikada nije ni otišao: Godine 1948., pobiga san s brodicon u Italiju, zapravo u Ankonu. Čin san veza brodicu, eto ti policjoti. S menon na questuru (policijsku stanicu). Ispitivanje cili Božji dan. Da okle san, da ko san, da ko me posla u Italiju itd. U to vrime su se pripremali izbori, pa su se Pujizi  (Talijani) bojali da in Tito ne šalje komuniste agitatore. Poslin saslušanja odveli me u najstariji prežun u ciloj Italiji. Oti prežun u Ankoni jema je dva kata ispod zemje. Iz ćelije ne vidiš je li oblačno oli sunčano. Tot san osta deset dan, a onda su me vezali u kadene i poslali sa karabinjerima u Rim. Jopet u prežun Regina Coeli. I tot su me držali dvi šetimane.

Iz Rima jopet u kadene feraton u logor za internacionalne izbjeglice Fraschette de Alatri – Frozinone. Gospe moja, je bilo grubo, jedva san jema 22 godine, a bija ka najveći razbojnik vođen iz jednoga prežuna u drugi. Po dolasku u logor, strpali me u nike jadne drvene barake sa izbjeglicama drugih nacija. Nas Rvati je bilo malo, pa skoro nisi ima s kim progovorit, a mora si bit oprezan šta i s kin govoriš, isto ka doma. Logor je bija okružen visokin zidinama i bodljikavon žicon, a svako malo su bila mitraljeska gnjizda. To je bija najgori logor u Italiji, oni drugi je bija u Bagnioli. Oni u Fermo su bili ka Raj zemaljski prema ovome, jer su sa ovin upravljali Pujizi, a s oniman drugin Amerikanci.

U to vrime se iz Rima Zavod svetog Jeronima brinija za Rvate šta su bili po logorima, pa je tako doša red i na me. Pustili su me i stiga san u Rim. Iz Rima u Genovu na Argentinski konzulat po vizu za Argentinu, di san stiga malo prin Božića.

U Buenos Airesu san se bavija raznin posloviman, prvo ka fotograf (to mi je i doma bija hobi), posli ka kašjer u jednomen velikon kafiću, pa ka trgovački putnik i na koncu san otvorija vlastitu fabriku đemperi (pulloveri), di je radilo oko tridesetak namištenika. Kad je došla kriza, poslin dosta godin mora san zatvorit butigu i rasprodat makinje i ostalo.

Onda san se namistija u jednoj avio kompaniji, a nakon toga dobija posal u Predsjedničkom uredu Republike Argentine, u Odjelu za medije i štampu. Tot san puno toga naučija i uvatija dobre veze, koje su mi posli puno koristile i koje san iskoristija za dobrobit neovisne Hrvatske. Nakon odcjepljenja u Buenos Airesu je otvoreno Predstavništvo Republike Hrvatske za Argentinu i ostale Južno Američke države. Ukazom br. 2 pokojni predsjednik Franjo Tuđman imenovao je gospodina Ivu Rojnicu za voditelja predstavništva. Poslin se predstavništvo prominilo u Veleposlantsvo, a ja san ima čast pročitat Odluku Ministarstva vanjskih poslova Argentine u crkvi prigodon svete mise na Dan svetoga Vlaha.

 

 

Radija san u Predstavništvu, a kasnije i u Veleposlanstvu od osnutka do prosinca 2000. godine u svojstvu Special Asistent, a to Van je ka desna ruka za sve poslove ka šta su štampa, mediji, televizija, odnosi sa stranim ambasadama itd. Uvik me interesirala politika, s njon se bavin cili život, ali ne pripadam ni jednoj stranci, jer je jedina moja stranka ”Lijepa naša Hrvatska”.

 

 

 

 

 

Autorica: Branka Bezić Filipović
Lektorirala: dr. sc. Ivana Kurtović Budja