Hrvatska je izrazito iseljenička zemlja. Računa se da se od 70-tih godina 19. stoljeća do Prvoga svjetskog rata iz nje iselilo oko 14 posto stanovništva. U narednim razdobljima iseljenički su tijekovi ponešto malaksali – ako ne uzmemo u obzir gastarbajterstvo od sredine 60-ih godina 20. stoljeća – no, s obzirom na broj stanovnika Hrvatske, uvijek su bili intenzivni. S vremenom su se mijenjali jedino pravci kretanja te regionalna, dobna, spolna i profesionalna struktura iseljenika.[1]

Nemoguće je odrediti koliko Hrvata i njihovih potomaka živi u iseljeništvu, ali se računa da ih u iseljeništvu ima otprilike koliko i u Hrvatskoj. U Slobodnoj Dalmaciji je 1959. godine izašao je članak u kojemu je Ivan Lupis Vukić pisao o broju iseljenika i objavio podatke državne iseljeničke službe[2] prema kojima se broj hrvatskih iseljenika kretao oko 1 600 000, od čega oko 930 000 u Sjevernoj Americi. Svaki peti Hrvat bio je iseljenik, mahom s Brača, Hvara, Korčule, Šolte i s Makarskog primorja. Bračana je bilo u Južnoj i Sjevernoj Americi, Južnoj Africi, Australiji i Novom Zelandu, dok je Hvarana bilo najviše u Južnoj Americi.[3]

Dalmacija je do Prvoga svjetskog rata bila zabačeni dio Austro-Ugarske, mahom okrenuta poljoprivredi. Zbog karaktera zemljišta najviše se uzgajao ječam, kukuruz i pšenica, ali u nedovoljnim količinama. Najvažniji poljoprivredni proizvodi bili su masline i loza te prilično razvijeno stočarstvo – uzgoj ovaca i koza. Prometna povezanost s kopnom bila je nedostatna. Industrija se također jedva razvijala, a intelektualnih zanimanja bilo je malo. Takva gospodarska struktura odredila je i strukturu naselja. Gradovi su bili malobrojni te je tako 1848. godine najveći bio Split s 10 700 stanovnika. Seosko i otočko stanovništvo bilo je daleko brojnije. Austrija je političkom odlukom s Italijom snizila visinu carina čime je omogućila prodor talijanskih vina na dalmatinsko tržište i zadala veliki udarac dalmatinskom gospodarstvu. Ta, takozvana Vinska klauzula, bila je na snazi od 1891. do 1904. godine. Nakon toga uslijedile su bolesti vinove loze, pa se dalmatinsko vinogradarstvo više nikada nije oporavilo.[4]

1. Split s kraja 19. stoljeća (arhiv Branke Bezić Filipović)

2. Splitsko Pazar 1906. godine (arhiv Branke Bezić Filipović)

Uz to, nije bilo moguće ići ukorak s novim dostignućima, plovilo se na jedra u doba parobroda. Rijetki su se prilagodili novim uvjetima poput obitelji Kozulić iz Maloga Lošinja, mjesta u kojemu je na prijelazu iz 18. u 19. stoljeće bilo 154 jedrenjaka od kojih je 41 mogao, zahvaljujući veličini, ploviti izvan Jadrana. Imali su nedostižan primat u Austriji između 1855. i 1870. jer je tada na lošinjskim jedrenjacima plovilo oko 1400 kapetana i mornara. Nakon toga se lošinjska trgovačka flota počela smanjivati zbog sve oštrije konkurencije parobrodarstva. Obitelj Kozulić je 1857. započela obiteljski posao kada je Antonio Fortunato Kozulić (1816. – 1884.) izgradio brik Fides, prvi od četiri obiteljska jedrenjaka.

Njegovi sinovi Fausto (1845. – 1908.), Callisto (1847. – 1918.) i Alberto (1949. – 1927.), vidjevši da jedrenjaci odlaze u povjest, posao su prebacili u Trst i udružili su se s rođacima iz Venecije te kupili parobrod Ellena Cosulich. Već su iduće godine imali tri željezna broda, a do 1900. godine su ih imali petnaest. Njihovo parobrodarsko društvo zvalo se Fratelli Cosulich. Nakon što su uveli redovnu liniju za Sjevernu Ameriku, 1902. godine preoblikovali su društvo u Austro – Americana (Unione Austriaca di Navigazione). Do kraja Drugoga svjetskog rata cijela se obitelj iselila u Italiju, a tvrtka postoji i danas te posluje za pomorski i zračni promet.[5] Reklamiraju se motom: Bilo da se radi o moru, kopnu ili zraku, vjerujte onomu tko to sve poznaje.

3. Reklama Cosulich line (arhiv Branke Bezić Filipović)

4. Putna karta kompanije Cosulich line (arhiv obitelji Franulović iz Argentine)

Kozulići su bili primjer obitelji koja se prilagodila novonastalim prilikama, ali nije sa svima bilo tako. Brojni brodovlasnici i pomorci propali su diljem cijele obale pa sve do Boke kotorske dokle je tada sezala Dalmacija. Tijekom 18. i 19. stoljeća u Janjini na Pelješcu živjela je pomorsko-trgovačka i brodovlasnička obitelj Bjelovučić. Obitelj je dala tridesetak kapetana koji su plovili Sredozemljem pod hrvatskom zastavom. Nikola Veliki (1814. – 1889.), Stjepan (1815. – 1881.) i Nikola Mali (1820. – 1878) osnovali su 1835. godine brodarsko društvo koje se zvalo Rođaci Bjelovučić. Sjedište društva bilo je u Janjini i imali su 27 jedrenjaka, koje su izgradili u brodogradilištima u Hrvatskom primorju, a nosili su imena Sklad, Danica, Vila, Ljubirod, Zvonimir i slična, čime su jasno izražavali pripadnost narodnom preporodu. Sin Nikole Malog, Stjepan Bjelovučić (1847. – 1901.) bio je narodni zastupnik u Dalmatinskom saboru i načelnik Janjine, koji je izgradio pristanište u luci Drače 1890. godine. Brodarsko društvo Rođaci Bjelovučić moralo se ugasiti 1895. godine, jer nisu bili konkurentni parobrodima. Tada su prodali zadnji jedrenjak Mati Ane, a ostali su u brodarstvu samo kao dioničari prvih dubrovačkih i peljeških parobrodarskih društava.

U vrtlogu novih okolnosti stanovništvo se počelo stihijski iseljavati na sve strane svijeta. U razdoblju od 1899. do 1920. godine iz Dalmacije se iselilo 40 000 ljudi, poneseno pričama o zaradi.[6]  Bila je moguća, no ne i jednostavna, pa su kao i u svemu, uspijevali samo najjači. U početku su se iseljavali muškarci u dobi od 18 do 30 godina, ali nije bila rijetkost da se među njima nađu i dječaci od 13 –14 godina. Prvo se radilo za preživjeti i isplatiti put, a poslije i za pomagati obitelj u starom kraju. Tako je na iseljenicima u dobroj mjeri ležalo dalmatinsko gospodarstvo, što je ispočetka izgledalo korisno, ali, prema riječima povjesničara Ljubomira Antića, koristi su bile privremene, a štete dalekosežne.[7]

Vraćalo ih se otprilike 30 % od kojih je manji broj došao bogat, a većina bez ili s malo novaca. Žene koje su se iseljavale rjeđe su se vraćale, a najčešće su bile nekvalificirane.

Mladići su odlazili iz domovine i kako bi izbjegli vojničku dužnost koja je trajala pet godina pa su u slučaju povratka bili podvrgnuti teškim kaznama jer su bili smatrani bjeguncima. Tu situaciju uspio je dijelom ublažiti Starograđanin, zastupnik Juraj Biankini, u kolovozu 1897. godine, podnoseći rezoluciju u Dalmatinskom saboru i Carevinskom vijeću u Beču, u kojoj je molio da se podieli kraljevsko pomilovanje izseljenicim, kojima nije slobodan povratak radi vojničkih prekršaja, a prigodom 50 godina vladanja Nj. V. cara i kralja Franje Josipa.8]

Iseljavalo se mahom otočno i seosko stanovništvo, a onda se krenulo i iz gradova. U Tršćanskom Lloydu, pod naslovom Izseljivanje, 1905. godine pisalo je o odlascima iz Splita u kojemu je tada živjelo oko 19 000 stanovnika, a bio je podijeljen na Grad, Lučac i Veli Varoš:

Do sad davao je Split vrlo neznatan broj izseljenika. Ove godine izselilo se iz Splita u deset posljednjih mjeseci preko 50 Splićana, najviše u sjevernu Ameriku. Izdano je u Splitu 440 putnica i matrikula kod mjestnog kotarskog poglavarstva u prošloj godini 1904. Dočim je ove godine do konca t. mj. izdano već 700 putnica.[9]

Prije dolaska u New York svi brodovi su pristajali na otok Ellis, gdje se doseljenike skidalo do gola, da ne bi imali nametnike i upisivalo ih se u knjige. U razdoblju od 32 godine, koliko se vodila evidencija, odnosno od 1892. do 1924., bilo je upisano preko 600 Splićana. Istina je da je bilo dosta netočnih podataka, jer ih je skoro polovica bila iz splitske okolice, pa prava brojka iznosi 346.

5. Iseljenici po dolasku u New York iz knjige Le Capitali del Mondo iz 1896. (arhiv Branke Bezić Filipović)

 

Knjige su na otoku Ellis bile pisane ručno. Dok su oni iz okolice izjavljivali da su iz Splita, sami Splićani su tada na razne načine izražavali svoje mjesto rođenja i nacionalnu pripadnost. S obzirom da je u vrijeme, kada se evidencija počela voditi, Dalmacijom u ime Austrije vladala Italija, Split je u većini slučajeva bio napisan na talijanskom jeziku kao Spalato Austria, zatim Spatato, Lpalato, Spoloto, što su razlike nastale krivim čitanjem rukopisa. Jedan dio putnika se izjasnio da su iz Splita ili iz Spljeta. Nemali dio njih izjavio je da su iz Velog Varoša ili s Lučca, pa je na primjer pisalo Veli Varoš S.H.S. ili Lučac Austria.[10] Split je najčešće zapisan kao grad u Austriji, koji put u Mađarskoj, a poslije u SHS i Jugoslaviji. Prema onome što je vidljivo iz Arhiva otoka Ellis najviše Splićana se iselilo 1907. godine u dobi između 20 i 30 godina, a trećina su bile žene.[11]

Krajem 19. i početkom 20. stoljeća migracije su bile uobičajene u cijeloj Europi, a vijesti su se s obzirom na skromne mogućnosti prenosile prilično dobro. Unatoč tomu što je većina stanovništva bila nepismena, novine su igrale značajnu ulogu u informiranju stanovništva. U Splitu je 1891. godine počeo izlaziti Pučki list koji se bavio težačkim temama. Već nakon dvije godine imao je brojne pretplatnike u svijetu, od čega 300 na Novome Zelandu. Iseljenici su pisali pisma uredniku Jurju Kapiću, postavljali su mu pitanja velikim dijelom hoće li biti ukinuta Vinska klauzula, a on je ta pisma objavljivao u skoro svakom broju. Komunikacija je išla i u obrnutom smjeru pa je Kapić objavljivao i pitanja Dalmatinaca iseljenicima. Ona su se najvećim dijelom odnosila na informacije vezane za one koji se godinama nisu javljali kući, gdje su se brinuli jesu li uopće živi. Iste godine Ivan Lupis Vukić, koji je jedno vrijeme živio u Sjevernoj i Južnoj Americi te na kraju u Splitu i koga možemo smatrati našim prvim dopisnikom iz Amerike, objavio je članak pod naslovom Našim iseljenicima na uputu[12] u kojemu piše:

Odkad nas je zarazila prokleta klauzula, naš puk iz Dalmacije stao se seliti sve u većem broju u daleki sviet, da tamo zaradi komad kruha, što mu ga se kod kuće nemilosrdno iz ustiju diže. Nemilosrdno velju, jer kad se kod kuće od nas ište porez i krv, tu nam se mora dat i način življenja. Najviša je nepravica kad nam se življenje oduzimlje. Nego nije siromahu čovjeku do jadikovanja, i kako se vidi, uzaludnih tužba. Njemu se hoće kruha, hoće mu življenja, a kad toga kod kuće nema, on ide u sviet.

Odkad je ingleška vlada zatvorila ulaz našima u Novu Zelandu, navrnuo sviet najviše u Sjevernu Ameriku. Mnogo ih, neimajući dovoljno novaca za dalji put, zgrće se u Nju-Jork. Tim se čini jedna velika pogrieška, jer pošto je Nju-Jork glavno iskrcalište doseljenika, hiljade se tu zaustavljaju, što čini radnju oskudnom, jer ima uviek više radnika nego radnje. Siromah doseljenik dakle tu zlo stoji. Neću reći onima koji u Nju-Jorku imaju svojbine il dobra prijatelja, al tko tamo ide, a neima nikoga svoga bolje mu je poći dalje.

6. Ivan Lupis Vukić (arhiv obitelji Lupis/Pilković)

Lupis zatim daje dva, po njegovu mišljenju, bitna savjeta:

  1. Kad se iskrcaješ u Nju-Jorku pitaju te i koje si narodnosti. Ti uvijek odgovori: Ja sam Hrvat (Croat). Na taj način znati će se koliko je hrvatskog naroda u Ameriku preko godine došlo i neće se, neznajuć nam pravo ime, vrstati nas među Austrijance, Magjare, Slovince i t.d. Nezaboravi, nadalje, da i u Americi kano i u domovini, uviek se ponosiš svojim milim hrvatskim imenom i svakomu se kažeš da si Hrvat. Amerikanci vole one ljude, koji časte tudje, a sa svojim se imenom ponose i diče. Poturicu i u Turskoj mrze. Pak zašto da mi slavimo i pronosimo tugje, kad možemo svoje ime?
  2. U zadnjem sam Pučkom listu kazao da naša braća u Sjevernoj Americi imaju priko 200 podpornih društava ili zadruga, a sva ova društva sjedinjena su u jednu veliku zadrugu ili maticu, koja se zove: Narodna Hrvatska Zajednica. Svrha ovih društava jest da podpomažu braću članove u bolesti i u nesreći, a po smrti njihove žene, djecu i obitili. Na primijer kad se jedan član ili brat razboli, ima badava liječnika i ljekarije, a dok je bolan, uviek ga braća dolaze pohoditi, ako umre primi njegova obitelj od Hrvatske zajednice 800 dolara, ili u našem novcu 4000 kruna. Suviše bude kršćanski pokopan i po braći do groba dopraćen.

Dakle, čuj me narode! Ja sam bio u svietu, pa znam kako je. Ako možeš živjeti bud’ li kako kod kuće, ne traži nad pogačom kolača. Ako li te pak nevolja tiska, te moraš u sviet, svud mi se kaži čisto i bez straha Hrvatom i upisuj se u Hrvatska društva i u Hrvatsku Narodnu Zajednicu.   

U Pučkom listu se komentiralo i o iskustvima drugih iseljeničkih naroda i pitalo se i urednika za savjet, otići negdje ili ne. Zanimljivo je da je on uvijek odgovarao, ali bi se i ogradio, pa je vidljivo da, poput Lupisa, nije želio poticati iseljavanje.

Poslovni ljudi toga doba brzo su uočili da bi prijevoz iseljenika bio dobar izvor zarade. Postao je to organizirani posao i brodarske kompanije su se reklamirale u novinama, a imale su predstavništva i zaposlene agente na svim mjestima na obali, u Zagrebu, pa čak u Donjoj Lendavi. Za 10 forinti kapare[13] putnici bi imali pratnju od željezničke stanice do broda ili smještaja, što je zlata vrijedilo da se u nepoznatoj, stranoj luci ne izgubite.

Iz luke u Genovi se otisnuo u svijet najveći dio Dalmatinaca. Odatle su odlazili  i brojni Talijani na sezonski rad u Argentinu u vrijeme žetve i nakon šest mjeseci bi se vraćali kući na žetvu u Italiju. Na taj način su iskorištavali blagodati različitih mijena godišnjih doba dviju zemaljskih polutki. Njihovim stopama su išli i Hrvati, a možda i neki drugi europski narodi.

Putovati se moglo i iz njemačkih luka poput Hamburga i Bremena ili iz francuske luke L’Havre. Budući da se radilo o velikom broju ljudi koji su u te luke dolazili sa svih strana, ponekad su morali proći karantene ili liječničke preglede. Za tu svrhu je u Genovi bio izgrađen takozvani Iseljenički dom za putnike trećega razreda, koji se srušio 1930. godine. Bila je to zgrada od pet katova u kojoj se toga trena nalazilo 250 ljudi. Prvo se srušilo pola stropa na trećem katu, da bi se nedugo zatim srušila cijela zgrada. U nesreći je život izgubilo 40 ljudi, bilo je mnogo ranjenih, a krivica je pala na parobrodarska društva koja su je loše održavala.[14]

Karantene i liječnički pregledi su usporavali put, koji se zbog udaljenosti i sporog prijevoza znao vući mjesecima. Bilo je to u svakom slučaju traumatično iskustvo, naročito ako su žene bile u pitanju. Primjerice, ako je netko trebao iz Selaca na Braču otputovati na pacifičku obalu Amerike u vrijeme između dva rata, trebao je rano uglavnom pješice krenuti u Sumartin na brod za Makarsku. Iz Makarske se brodom išlo u Split, a odatle vlakom u Beograd po putovnicu. Odatle se putovalo vlakom, primjerice u Hamburg ili neku drugu europsku luku na brod za New York. U New Yorku je slijedila karantena i liječnički pregledi na otoku Ellis, a tek onda se vlakom išlo preko cijele Amerike na drugu obalu. Trebalo je za sve to novaca pa su mnogi gladovali većim dijelom puta, koji je od početka do kraja trajao i po mjesec dana.

Ni odlasci u Južnu Ameriku nisu izgledali drukčije. Brodovi iz Genove najčešće su pristajali u Buenos Airesu, koji je bio poput vrata velikoga kontinenta. Neki su pristajali u brazilskoj luci Santos, odakle se vlakom putovalo za Sao Paulo. Tamo je na željezničkoj stanici bio hotel gdje su se obavljali liječnički pregledi, ali i dobivala mogućnost besplatnog smještaja. Spavaonice su bile velike sale lišene privatnosti, a nakon tjedan dana je trebalo otići. U Brazilu su jedini izbor bile plantaže kave, gdje se radilo besplatno samo za hranu u maniri robovlasništva. To su najbolje osjetili oni koji su iz Prigradice na Korčuli krenuli u bolji život put Brazila. U jednom je valu krenulo sedamdesetak obitelji iz Blata 21. travnja 1925. godine. Ne znajući što ih čeka, spremno su prihvatili ponudu brazilske vlade koja je plaćala putne troškove. S vremenom se doznalo što se tamo događa pa je vlada Kraljevine S.H.S. zabranila odlaske u Brazil. Danas je zgrada prenoćišta željezničke stanice u Sao Paulu pretvorena u Muzej iseljeništva.

7. Zgrada željezničke stanice u Sao Paulu koja je pretvorena u Iseljenički muzej (fotografirala Branka Bezić Filipović)

8. Replika spavaonica u Iseljeničkom muzeju u Sao Paulu (fotografirala Branka Bezić Filipović)

Reklame za putovanja na daleke destinacije su se nalazile u svim novinama još od početka 20. stoljeća. U njima je sve izgledalo izvrsno, a u posao se ubacilo mnoštvo prevaranata koji su uzimali novce, a onda bi nestali. Iseljenici su putovali u trećoj klasi koja nije ispunjavala očekivanja iz reklama. Bilo je dosta nereda, pa samim tim i pritužbi.

Ivan Lupis Vukić putovao je s ocem brodom do New Yorka 1891. godine, kada je zapisao: Sjećam se još lađe. Zvala se Columbia. Onda se iseljenike prevozilo kao stoku. Na parobrodu dospjesmo u neku ”grupu” od 16 putnika negdje na dnu broda. Svaka grupa je imala svoj sud u koji je išla uzimati hranu u kuhinju. I sama je morala prati sud i tanjure.  A kad je učinila oluja te većini putnika  naškodilo more, sav prostor u brodu za iseljenike bio je pravi pakao od bljuvanja i smrada. Danas putnici treće klase putuju kao prava gospoda u prispodobi kako su u ono doba putovali iseljenici.[15]

Splićanin Vicko Jurjević opisao je putovanje i iskustvo s agentima za zadarski Narodni list  30. 06. 1908. godine: Kad smo stigli u Hamburg, zatvorilo nas je u jednu konobu i nije nas puštalo vanka; pitalo nam je svakome po 3 krune za spizu. Kad je bilo sutradan u 11 sati, onda nas je odvelo na nesretni parobrod ”Pretoria”, s kojim smo partili put Amerike. Bilo nas je na brodu 1200 ženskih, a preko 2000 muških. Zbili su nas ka brave. Agenat ljuto nas je prevario. On je nama govorio, ako platimo po 132 forinta svaki, da ćemo doći u 14 dana, a ako smo ustrpljivi stati 18 dana, da će nas voziti cinije. Mi smo svi jednim glasom odgovorili da ne žalimo potrošiti više, ali da želimo doći prije. Onda je agenat primio od nas novce – prokleti mu bili! – i varao nas da ćemo imati dobru hranu. Ako nam ne bude sve u redu – kako nam on kaže – obećao nam je agenat, da će nam povratiti novce natrag, ali to je bilo samo usmeno, a u pismeno nam nije dao ništa, pa hajde ga ti traži. Evo ću pak sada kazati kakova nam je bila hrana. Ujutro smo imali kavu, gorku kao pelin. U podne su nam davali zupu, sve crvi po njoj i komadići konjskog mesa, a za šalšu kumpira neočišćenih. Kruha i vina ništa. Nama se je gadilo, pa smo bacili onu smrdljivu hranu u more. Za večeru su nam davali ribe, što se zove renga, slane, Bože sačuvaj, kakova je bila. Izvadili je iz karatila, pa onako neočišćenu stavili pred nas kao da smo kunci. Po ribi lizu crvi… sreća da bi nam za večeru dali malo kruha. Ne samo vina, ali ni vode nije bilo, već ako si u kantini htio kupit četvrt litre bire za 40 feniki.[16]

Putovanje od Genove do Buenos Airesa, prema priči Mihe Moljaša iz Dola kraj Dubrovnika, izgledalo je ovako: Spavali smo u prostorijama s 20 – 30 kreveta, jedan poviše drugog, a dijelila nas je drvena ograda od boravka ostalih putnika. Jeli smo u istoj prostoriji na dugom stolu bez stolnjaka. Svaki je putnik imao ispred sebe jedan limeni tanjur i čašu. Prve smo dane jeli kruh koji je bio pečen u Genovi, a zatim bismo dobili tvrde ”kolače” što se nisu mogli rukama lomiti. Ujutro bismo dobili vruću razvođenu kavu. Konobari bi donosili na stol hranu za sve, a mi bismo se sami posluživali. Ručak se najčešće sastojao od juhe i konjskog mesa s prilogom krumpira. Vina i čaja nije bilo. Od pića je bilo samo vode. Umivali smo se hladnom vodom na jednom mjestu svi skupa. Za vrijeme putovanja, koje je trajalo dvadesetak dana, spavali smo u odijelu i nije bilo mogućnosti za pranje rublja, a niti se moglo presvlačiti čisto rublje.

Iseljenici su koristili novine kako bi izrazili svoje nezadovoljstvo. Tako je 1924. godine u splitskom listu Novo doba izašla cijela je prepiska pod naslovom O tužbama iseljenika za Australiju, koji su pisali o lošim uslugama tvrtke Banac i Rusko.[17] Često se događalo da bi kompanije prodale više karata nego je bilo mjesta na brodu pa su ljude ukrcavale na brodove kojima nisu htjeli putovati.

Iseljavalo se iz cijele zemlje, ali Dalmacija je na veliko prednjačila. Primorci su bili otvoreni prema moru, bili su vični plovidbi i ribarstvu, svoje su znanje primjenjivali i prilagođavali na drugim stranama svijeta, na mnogo zahtjevnijim morima. Neki su čak s lakoćom pronalazili nove putove i učili druge kako izlaziti na kraj s morem. Bilo je među njima pomoraca, ribara, brodograditelja, časnika u mornaricama drugih država. Ne smijemo zanemariti ni činjenicu da su naši ljudi, iako nepismeni, bili i izumitelji na području ribarstva razmišljajući kako olakšati posao sebi i drugima. Svugdje je prva generacija morala krčiti put, ali najvećim dijelom nisu žalili školovati svoju djecu, pa na hrvatske tragove nalazimo ne samo na brojnim mjestima na svijetu, nego i u raznim sferama društva od kulture, obrazovanja, medicine, znanosti, poslovnog svijeta, politike…

Autorica: Branka Bezić Filipović

Lektorica: dr.sc. Ivana Kurtović Budja

 

[1] Bezić Filipović, Branka: Ivan Lupis Vukić, prvi iseljenički novinar, recenzija dr. sc. Ljube Antića, Split, 2011., str.7.
[2] Naziv za državna tijela nadležna za iseljeništvo poput Iseljeničkog komesarijata i SORIS-a (Savez organizacija iseljenika), koji su djelovali između Prvoga i Drugoga svjetskog rata.
[3] Slobodna Dalmacija, Split 3. VI. 1959. g.
[4] Bezić Filipović, Branka, Hvarski ribari i brodograditelji u novome svijetu, Muzej Staroga Grada, 2019., str.7.
[5] Portal hrvatske tehničke baštine: Leksikografski zavod Miroslav Krleža 2018.
[6] Bezić Filipović, Branka: Splićani vanka Splita, Split, 2005.
[7] Bezić Filipović, Branka: Hvarski ribari i brodograditelji u novome svijetu, Stari Grad, 2019., str. 7.
[8] Bezić Filipović, Branka: Hvarski ribari i brodograditelji u novome svijetu, Stari Grad, 2019., str. 7.
[9] Tršćanski Lloyd, Trst, 4. 11. 1905., br.141., str. 2200.
[10] Split je tada bio podijeljen u tri predgrađa: Grad, Lučac i Veli Varoš.
[11]Podatke sam dobila proučavanjem Arhiva Ellis Island 2005. godine
[12]Pučki list, Split 1902. , br.24, str. 195.
[13]Pučki list, Split 1900., broj 20, str. 164.
[14]Novo doba, Split, 4.6. 1930., br. 128., str. 1.
[15]Bezić Filipović, Branka, Ivan Lupis Vukić, prvi iseljenički novinar, Split, 2011., str. 12
[16] Bezić Filipović Branka: Splićani vanka Splita, Split, 2005., str. 15.
[17]Novo doba, Split, 03. 06. 1924., broj 129., str. 3.