Otkad pamtim, nedjelje su bile posebne jer smo s roditeljima odlazili na tadašnje Groblje jugoslavenskog društva (sada hrvatsko) u gradu Oruro-Bolivija, gdje smo uredno čistili isklesano kamenje kojim su izgrađeni mauzoleji i paviljoni, pogrebne “niše” mojih djedova i baka. Glancali smo brončane nadgrobne spomenike, a nakon pranja starih vaza ukrašenih šarenim cvijećem, nastavili smo se moliti za njihov vječni počinak.

To smo radili godinama, prilikom svakog posjeta čitali smo komplicirana imena brončanih nadgrobnih spomenika, neke od kovanog željeza, druge od elegantnog mramora, a među svima mi je pažnju privukla niša bez nadgrobnog spomenika, samo s inicijalima i datumom smrti na gipsanoj žbuci. Zapitao sam se kakav je život ta osoba imala da bi završila anonimna? Možda nije imala obitelj ili ju je smrt tu zatekla u prolazu? Tko zna, nedvojbeno je groblje mjesto gdje se počinje razmišljati o svim tugama i radostima, trijumfima ili neuspjesima koje su doživjeli ti ljudi koji sada tu leže.

Migracijski valovi Hrvata početkom 20. stoljeća možda su imali avanturističke motive, ali istina je da je Europa bila prenaseljena, da su harali glad i nedostatak posla, da je migracija u goleme nenaseljene zemlje Amerike bila prava ponuda, a tisuće su ostavile svoju domovinu sa sigurnošću da mjesto polaska i dolaska neće biti isto.

Među tim migrantima bio je i moj djed Šimun Hreljac Barac. Nikad nećemo saznati što ga je potaknulo (ili natjeralo) na put. Možemo razumjeti njegovu mladost, ranu želju za bijegom, neokrznutu želju za svladavanjem prepreka koju svaki čovjek nosi u sebi i plemenitost prema svojoj obitelji. Napustio je rodno mjesto Barci (Vinodolska općina) u Primorsko-goranskoj županiji ostavivši roditelje i braću uz obećanje da će se vratiti, te isplovio s obala Jadranskog mora i stigao u luku Buenos Aires 1908. godine. Putovao je u pratnji nekoliko mladića s kojima je zacijelo dijelio iste iluzije i bez gubljenja vremena uputio se prema bolivijskoj visoravni. Tijekom svoga života u Boliviji radio je u rudarstvu, šaljući novce svojoj obitelji kao rezultat velikoga truda. Gotovo svi hrvatski iseljenici koji žive u Boliviji posvetili su nekoliko godina svoga života rudarstvu.

 

 

Simón Krellac (prezime je promijenjeno iz fonetskih razloga) zasnovao je obitelj s bolivijskom državljankom, a njihov sin jedinac bio je moj otac Jaime Orlando koji se odgajao na hrvatski način.

Pokušao sam shvatiti dimenziju odluke koju je djed bio donio, odseliti na strano mjesto različitog jezika i kulture, zauvijek napustiti roditelje, braću i sestre uz obećanje povratka. Međutim, nikad nisam razumio zašto se On, nakon života posvećenog radu, nikada nije vratio u svoju zemlju, nikada više nije vidio svoje roditelje, braću i sestre, već je živio s “divovskom tugom” koja ga nikada nije napuštala. Osjećao sam da je priča nedovršena i da ne treba ovako završiti.

Jedne godine Državni ured za Hrvate izvan Republike Hrvatske raspisao je Javni poziv za dodjelu stipendija za učenje hrvatskog jezika u Republici Hrvatskoj u okviru programa Croaticum.

Moja kći Marian Miroslava ispunila je uvjete za dobivanje stipendije, pa sam poslavši je tamo indirektno osjetio da sam vratio dio krvi svoga hrvatskog djeda u zemlju u kojoj se rodio. Ona je provela četiri semestra učeći hrvatski jezik i kulturu, dobila je Domovnicu potpuno se integrirajući u hrvatsko društvo i nastanivši se u Zagrebu.

U ljeto 2017. moja je Marian stigla u slikoviti gradić Barci. Nevjerojatno je da je adresa iz bolivijskih dokumenata moga djeda još uvijek postojala. I kuća je bila tu nakon više od 100 godina. Moja je kći bojažljivo pokucala na vrata koja je otvorio Stanislav Hreljac, pogledao je i rekao na hrvatskom: “Ti si iz Bolivije”. Pozvao je da uđe i još nam nije jasno kako ju je prepoznao. Potom su došli i drugi rođaci upoznati je. Svima nam je to bilo jako emotivno. Bilo je to nešto što se jednoga dana moralo dogoditi.

Stanislav je bio unuk jednog djedovog brata, a svi su u obitelji znali za prastrica Šimuna koji je otišao u Boliviju. S vremenom se veza prekinula, ali je ponovo obnovljena uz modernu tehnologiju.

Zahvaljujući hrvatskoj vlasti i njenom Ustavu koji nije zaboravio potomke svojih iseljenika, i ja sam dobio Domovnicu, ništa ne bi bilo bez te ljubavi i dubokog osjećaja koji smo naslijedili.

Imamo zemlju u kojoj su rođeni naši roditelji i djedovi, svoj identitet i pripadnost hrvatskom narodu koja se očituje svakim danom našeg života.

To je dubok i neobjašnjiv osjećaj koji samo mi na svoj način razumijemo, to je istina i dokaz da KRV NIJE VODA.

 

 

Autor:

Autor: Davor Jaime Krellac Garcia