Oskar Cuckovic (Čučković) nam je poslao pjesmu koju je napisao u čast svome djedu koji je kao petnaestogodišnjak došao živjeti u Argentinu:
Jedrenjak te donio, u mrežama skrit,
s petnaest ljeta, dalek bijaše,
od tvog Dubrovnika svit.
Tamo ostadoše otac, mati, braća,
i prijatelji dragi, što ih više ne vidiš,
a u brodovlju Mihanovićevim bolove prebrodiš.
Više te Jure nisu zvali ni znali,
u La Boci i Macielu – Jorge si bio.
Uplakan, tužan i izgubljen si odlazio.
Ali znaš što, dida moj, Dalmatinče?
Danas se osjećam ponosnim jer ime tvoje nosim.
O sebi je napisao:
Što da kažem o sebi? Cijeli su me život u mom kvartu zvali “Poljak”, jer sam plav i imam svijetloplave oči.
Nisam imao “hrvatsko” djetinjstvo, jer se moj djed Jure nastanio na otoku Maciel, u naselju pokraj La Boce, gdje je živjelo mnogo Genovežana i govorilo se isključivo njihovim jezikom.
Kad sam već bio odrasli čovjek, jednog dana mi je moja kći Nadia, koja je tada imala 9 godina, rekla da želi ići učiti hrvatske plesove u jednome društvu u Dock Sudu, kamo ju je pozvala njezina školska prijateljica.
Voditelj hrvatskog folklornog ansambla po imenu “Marijan”, kad je saznao da Nadia svira klavir, predložio joj je da nauči pjevati hrvatske pjesme i dao joj bisernicu da vježba kod kuće.
I tu nastupam ja! Dok bi ona bila u školi, ja bih uzeo tamburicu i, iako nisam znao note, svirao bih zapisivanjem tonova na papir jer sam se sjećao melodije.
Tako sam naučio svoju prvu pjesmu: Na brijegu kuća mala. Ispričao sam to voditelju, a on mi je rekao: “Trči po bijelu narodnu nošnju koju koristi ansambl!” Odgovorio sam mu: “Ali znam samo jednu pjesmu”, a Marguetić mi kaže: “Nema veze, ostale odglumi mimikom.”
Opet sam mu rekao da znam samo jednu, a on je ponovio da nije važno, da za ostale samo glumim dok ne naučim.
Možeš zamisliti koliko mi se život promijenio od tog radosnog dana…