Tekst i slike: Branka Bezić Filipović

 

Alžir, najveća afrička država i deseta po veličini u svijetu, prostire se na impresivnih 2.381.000 km². Više od 90 % teritorija pokriva nepregledna Sahara, dok se sjever zemlje pruža uz obalu Sredozemnog mora. Alžir graniči sa čak sedam država: Tunisom, Libijom, Nigerom, Malijem, Mauritanijom, Zapadnom Saharom i Marokom, čime se potvrđuje kao pravo zemljopisno raskrižje sjeverne Afrike.

U zemlji danas živi oko 48 milijuna stanovnika. Službeni jezik je arapski, no otprilike 20 % populacije koristi berberski jezik, uz čak 17 dijalekata. Francuski, premda nije službeni, i dalje je snažno prisutan u obrazovanju, medijima i državnoj administraciji.

Dominantna religija u zemlji jest sunitski islam, no alžirsko društvo nije jednoznačno. Kršćansku manjinu čini oko 150.000 vjernika, mahom pripadnika evangeličkih zajednica. Unatoč tradicionalnim vrijednostima koje prožimaju svakodnevni život, gotovo 47 % žena posjeduje visoko obrazovanje – podatak je koji svjedoči o položaju žena. U prilog tome ide i činjenica da Alžir u Hrvatskoj predstavlja veleposlanica Nakhla Kechacha.

Povijest Alžira izuzetno je bogata – od berberske kraljevine Numidije, preko rimskog osvajanja i osmanske uprave, do francuske kolonizacije koja je trajala od 1830. do 1962. godine. Neovisnost je stečena nakon krvavog rata, a današnji državni ustroj definira ga kao Narodnu Demokratsku Republiku.

Valuta u zemlji je alžirski dinar (DZD), a 1000 dinara približno vrijedi oko 6,83 eura. Cijene su za hrvatske uvjete vrlo povoljne. Primjerice, za 19 eura može se uživati u rib-eye odresku s prilogom i bezalkoholnim Mojitom u restoranu. Vožnja taksijem u trajanju od petnaestak minuta stoji između 2 i 4 eura, ovisno o tome koristi li vozilo taksimetar. Turisti, naravno, ponekad dobiju nešto viši račun. U zemlji koegzistiraju službeni i ‘’crni“ tečaj, koji je prešutno toleriran, a razlika između njih gotovo je dvostruka.

Zahvaljujući pristupačnim cijenama i zadivljujućim pejzažima, Alžir se s pravom može nazvati rajem za turiste. Ipak, putovanja vlastitim vozilom po unutrašnjosti zemlje ne preporučuju se zbog sigurnosnih rizika. Za žene putnice preporuča se odijevanje u skladu s lokalnim običajima te, iako ne strogo, savjetuje se putovanje u muškom društvu. No osobno iskustvo autorice ovih redaka, koja je putovala sama, demantira sve sumnje – putovanje je proteklo bez ikakvih neugodnosti. Iako je povremeno postojala dilema treba li ući u neki taksi, stvarnih problema nije bilo.

 

Glavni grad Alžir – bijeli dragulj Sredozemlja

Najgušće naseljen dio zemlje smješten je uz more, gdje se nalazi glavni grad – Alžir. Riječ je o gradu u kojemu se susreću arapska duša, osmanska raskoš i francuska elegancija. Među nezaobilaznim znamenitostima ističu se Spomenik mučenicima, veličanstvena bazilika Notre Dame d’Afrique, Kasba – stari dio grada sa slikovitim uličicama i UNESCO-ovom baštinom iz 17. stoljeća, kompleks palača Bastion 23 iz 16. stoljeća te Zgrada pošte u neomaurskom stilu.

 

 

Stanovnici Alžira ponosno ističu i park Le Jardin d’Essai, golemi botanički kompleks podijeljen na britanski i francuski dio. U britanskom dijelu rastu impresivna stabla fikusa, a zanimljivo je i da je upravo ondje snimljen prvi holivudski film o Tarzanu. Glavnu ulogu tumačio je peterostruki olimpijski pobjednik u plivanju Johnny Weissmuller, dok je Jane glumila Maureen O’Sullivan. Nasuprot džungli britanskog vrta, prostire se njegovani francuski vrt koji odiše pariškim šarmom.

 

Šetnja centrom Alžira neprestano je oduševljenje – bijele fasade zgrada i raskošni balkoni podsjećaju na francuske gradove. Ipak, nadolazeći muslimanski blagdan Kurban-bajram podsjeća da se nalazimo u zemlji u kojoj se isprepliću različite kulture. Slike Alžiraca koji vode ovnove na ispašu po gradskim parkovima, a potom ih smještaju na balkone, teško se uklapaju u ugođaj milijunskoga grada. Posebno šokira činjenica da će te životinje biti zaklane – nerijetko na pločnicima. Kurban-bajram, ili Praznik žrtve, obilježava spremnost proroka Ibrahima (Abrahama) da žrtvuje svoga sina kao čin poslušnosti Bogu. Prema islamskoj predaji, Bog mu je poslao ovcu kao zamjensku žrtvu. Blagdan traje četiri dana – trećina mesa namijenjena je obitelji, druga rodbini i prijateljima, a treća siromašnima. Žrtva se ne ogleda samo u životinji, već i u financijskoj žrtvi – cijena jednog ovna doseže oko 600 eura, što predstavlja dvije do tri prosječne plaće, i nije dostupno svima.

 

Okusi Alžira – spoj Mediterana i pustinje

Alžirska kuhinja spaja mediteransku raskoš s jednostavnošću pustinjsko-nomadskih tradicija. Njezinu osnovu čine lokalne namirnice, bogatstvo začina i stoljećima prenošena umijeća pripreme hrane. Iako naizgled jednostavna, alžirska jela obiluju okusima i simbolikom.

Među osnovnim jelima ističu se kus-kus, kebab i kesra – tradicionalni domaći kruh. Kus-kus se najčešće poslužuje s povrćem i mesom, dok se kebab, priprema od janjetine ili piletine. Kesra je kruh bez kvasca, pečen na tavi, koji prati gotovo svaki obrok.

Jedno od najvažnijih jela u svečanim prilikama je rechta. Riječ je o domaćim finim rezancima koji se kuhaju na pari i poslužuju s blagim umakom od piletine, povrća i slanutka. Umak je aromatiziran cimetom i đumbirom, a zbog svijetle boje poznat je pod nazivom marqa bayda (bijeli umak). Rechta je simbol obiteljskog okupljanja i gostoljubivosti.

 

 

U svakodnevnoj prehrani često se priprema i šakšuka, jednostavno jelo od pirjanog povrća – rajčice, luka i paprike – u koje se pred kraj dodaju jaja. Poslužuje se uz kruh i konzumira kao doručak ili lagani obrok. Ovisno o regiji, šakšuka može biti blaga ili blago ljuta, uz dodatak začina poput kumina i paprike.

Riba zauzima važno mjesto u alžirskoj prehrani – izbor je raznovrstan, uključujući i kozice, a osobito se cijene fine riblje juhe.

Među najčešćim napitcima su čaj od metvice i kava, koji su važan dio svakodnevne kulture i gostoprimstva. Alkoholna pića nisu široko prisutna u svakodnevnoj ponudi, ali su dostupna u specijaliziranim trgovinama i restoranima. U Alžiru se proizvode vina, viski i votka.

 

 

Začini su ključni dio alžirske kuhinje – koriste se umjereno, kako bi jelu dali dubinu bez prekrivanja prirodnih okusa. Među najčešćima su kumin, korijander, kurkuma, đumbir i cimet, a često se koristi i domaći umak harissa.

Alžirska kuhinja rezultat je susreta berberske, arapske, otomanske i francuske tradicije. Iako su utjecaji raznoliki, temelj ostaje isti: sezonske namirnice, jela koja se pripremaju polako i s pažnjom te kultura zajedničkog blagovanja. Obroci nisu samo hrana – oni su oblik izražavanja identiteta, povezanosti i gostoprimstva.

Francuski utjecaj se osjeća u slasticama i pecivima, a nisu zakinuti ni ljubitelji orijentalnih slastica. Pripremaju se s bademima, orasima, pistacijama, medom i ružinom vodicom, a često su ukrašeni pažljivo i s puno estetskog osjećaja. Među najpoznatijima su makrout (od griza s datuljama), kalb el louz (bademasti kolač sa sirupom) i razne vrste briketa punjenih suhim voćem. Poslužuju se uz čaj i predstavljaju nezaobilazan dio blagdana i gostinskih stolova.

 

U slastičarni Paradis du Gout

 

Poznati Alžirci – svjetska imena s korijenima u pustinji

Brojne poznate ličnosti potječu iz Alžira ili su s njime povezane. Sveti Augustin (354.–430.), rođen kao Aurelius Augustinus, sin poganskog oca i kršćanske majke, ostavio je neizbrisiv trag u kršćanskoj teologiji – propovijedao je mir i toleranciju, a smatra ga se ocem rimskog katolicizma i učiteljem milosti.

U 20. stoljeću u Alžiru je rođen Albert Camus (1913.–1960.), francuski književnik i filozof, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1957. godine. Njegovo se djelo i danas proučava diljem svijeta.

Još jedan velikan, filozof Jacques Derrida (1930.–2004.), rođen je u Alžiru. Osnivač je dekonstrukcije i duboko je utjecao na suvremenu filozofiju i teoriju književnosti.

Alžirsko podrijetlo po roditeljima imaju i slavna francuska glumica Isabelle Adjani (1955.), te nogometna legenda Zinédine Zidane (1972.), bivši kapetan i izbornik francuske reprezentacije.

Alžir su tijekom 20. stoljeća posjećivale brojne znamenite osobe: Che Guevara, Winston Churchill, Dwight Eisenhower, barun de Rotschild, Edward VII., pisci Jean Cocteau, Rudyard Kipling, André Gide, Jean-Paul Sartre, Simone de Beauvoir i pjevačica Édith Piaf. Luchino Visconti snimao je u Alžiru film ‘’Stranac“ prema romanu Alberta Camusa, s Marcellom Mastroiannijem u glavnoj ulozi.

U hotelu El Djazair, izgrađenom 1889., još uvijek se čuvaju fotografije slavnih gostiju. Upravo je ondje, 10. studenog 1942. godine, potpisan prekid vatre između savezničkih snaga i Višijevske Francuske. General Dwight Eisenhower koristio je sobu 141 kao zapovjedno središte za operacije u Sredozemlju.

 

Hrvati u Alžiru – od gradilišta do diplomacije

Između dvaju svjetskih ratova u Alžiru je živjelo nekoliko stotina Hrvata. U drugoj polovici 20. stoljeća, za vrijeme Pokreta nesvrstanih, hrvatski su radnici sudjelovali na brojnim infrastrukturnim projektima. Tragičan događaj iz 1993., kada je u terorističkom napadu poginulo 12 radnika Hidroelektre, ostavio je dubok trag u odnosima dviju zemalja.

Danas se suradnja ponovno intenzivira, jer je 2022. osnovano Poslovno vijeće s ciljem jačanja trgovinskih, turističkih, poljoprivrednih, energetskih i sportskih veza. Stvara se i nova, mala hrvatska zajednica.

 

Hrvatsko veleposlanstvo – most suradnje i kulture

Hrvatsko veleposlanstvo u Alžiru predvodi izvanredni i opunomoćeni veleposlanik Ilija Želalić. Povodom Dana državnosti Republike Hrvatske organiziran je prijem za oko 150 uzvanika, među kojima su bili gospodarstvenici, diplomati i lokalni dužnosnici. Među gostima su bili ministrica turizma i obrta Alžira Houria Meddahi te generalni direktor protokola Ministarstva vanjskih poslova, Khelifi. Veleposlanik Želalić tom je prigodom istaknuo intenziviranje suradnje i najavio nove političke i gospodarske susrete. Prigodom proslave predstavljeno je i novo sjedište veleposlanstva.

U sklopu proslave, dvadeset i peti put, a po drugi put na afričkom kontinentu, predstavljeni su knjiga i izložba Hrvati ujedinjeni kravatom autorice Branke Bezić Filipović, suradnice za međunarodne odnose Veleučilišta Aspira, kao dio Projekta Kravata koji je pokrenula hrvatska iseljenica Nada Pritisanac Matulich iz Kalifornije.

 

 

 

 

Sljedećeg dana, u organizaciji veleposlanstva, u bazilici Notre Dame d’Afrique održan je koncert hrvatskih skladatelja. Publiku su pozdravili rektor bazilike otac Kogh i drugi tajnik veleposlanstva Goran Vidošević. Trubač Vedran Kocelj i pijanist Krešimir Starčević, povodom desetljeća zajedničkog djelovanja, izveli su djela Dubravka Detonija, Bruna Bjelinskog, Stjepana Šuleka, Dubravka Palanovića, Tomislava Uhlika i Bruna Vlaheka.

 

 

 

Alžir je zemlja suprotnosti – od pješčanih prostranstava Sahare do obale Sredozemlja, od duboko ukorijenjenih tradicija do suvremenih inicijativa koje pokreću žene. Odnosi između Hrvatske i Alžira možda napreduju polako, ali upravo u toj tišini rađa se prostor za stvaranje čvrstih kulturnih i gospodarskih mostova među dvjema zemljama.