Autorica: Miroslava Julieta Sánchez Vidovic
UVOD
Ovo je fascinantna priča o Tomi Vidoviću Zanchiju, osamnaestogodišnjem mladiću i imigrantu iz Jugoslavije koji je stigao u Boliviju u potrazi za boljom budućnošću. Njegova priča svjedoči o hrabrosti i odlučnosti, a njegovo naslijeđe živi među nama i danas. Njegov izniman životni put, obilježen smjelošću da krene na prekooceansko putovanje, prenosio se kroz generacije.
POZADINA
Hrvatska imigracija u Boliviju još je uvijek slabo poznata i nedovoljno istražena tema u povijesti te zemlje. Dolazak Jugoslavena (pretežito Hrvata) započeo je u drugoj polovici 19. stoljeća, potaknut privlačnošću rudnog bogatstva i mogućnostima koje je nudila ta velikodušna zemlja.
Otok Brač, iz kojega potječe Toma, u 20. stoljeću bio je izrazito ruralan. Gospodarstvo se temeljilo na poljoprivredi — vinogradima, maslinicima, voćnjacima — te na ribarstvu. Osim toga, Brač je bio poznat po svojoj arhitekturi i kamenoklesarskoj tradiciji, pri čemu je vapnenac predstavljao jedno od njegovih najvećih prirodnih bogatstava.
Zbog siromaštva i oskudnih prilika, hrvatsko iseljavanje tijekom 20. stoljeća značajno se povećalo. Mnogi, poput Tome, napustili su domovinu u potrazi za boljim životom u dalekim zemljama.
U to je vrijeme Bolivija, zahvaljujući razvoju rudarske industrije, tražila stručnu radnu snagu. Među onima koji su na taj poziv odgovorili bio je i Toma Vidović Zanchi. Na nagovor svoje majke Vicente i u pratnji rođaka, odlučio se otisnuti na put preko oceana, napustivši rodni otok i upustivši se u neizvjesnu avanturu.
ODLAZAK
Toma Vidović Zanchi, sin Petra Vidovića i Vicente Zanchi, rođen je 12. ožujka 1889. godine u idiličnom mjestu Sutivan, na čarobnom otoku Braču, smještenom uz jadransku obalu. Od ranog djetinjstva pokazivao je znatiželju i pustolovni duh koji su ga poticali da sanja o životu izvan granica svojeg otoka.
Kako je odrastao, slušao je priče sumještana i rođaka o dalekim zemljama i obećavajućim prilikama. Njegov hrabri duh naveo ga je da donese odluku o emigraciji u Boliviju u potrazi za boljom budućnošću.
Sa svojih 18 godina, napustio je voljeni zavičaj. U društvu rođaka — Antonia (Antona) Vidovića i Juana (Ivana) Vidovića — ukrcao se na brod iz sutivanske luke prema Antofagasti, na pacifičkoj obali Južne Amerike.
Putovanje brodom preko nemirnog oceana bilo je jedinstveno i zahtjevno iskustvo. Brodovi tog doba nisu nudili suvremene udobnosti. Toma i ostali putnici morali su izdržati teške uvjete — tijesne prostore, vlagu, buku, osjećaj izolacije, vremenske nepogode i dosadu zbog nedostatka zabave. Hrana je bila oskudna i često bezukusna, osim za one koji su si mogli priuštiti prvu klasu. Putnici prve klase uživali su u luksuznim kabinama, raznovrsnoj i kvalitetnijoj prehrani te dodatnim pogodnostima poput čitaonica, prostorija za igru i osobne usluge.
Uzbuđenje zbog odlaska na novi kontinent i tjeskoba pred nepoznatim bili su stalni pratitelji putovanja. Bliskost s drugim putnicima često je rađala snažne veze i privremeni osjećaj zajedništva. Putnici su također mogli uživati u ljepotama mora — promatranju morskog života, vremenskim promjenama, veličanstvenim izlascima i zalascima sunca — što je u Tomi zasigurno budilo divljenje i poštovanje prema prirodnim silama i njihovoj ljepoti.
Putovanje je sa sobom nosilo i brojne izazove i opasnosti, poput bolesti koje su se lako širile zbog skučenih prostora, premda su putnici bili razvrstani prema klasi putovanja. Bez obzira na to, svi su dijelili isti brod tijekom duge plovidbe.
Putovanje iz Brača u Boliviju moglo je trajati između 50 i 90 dana, ovisno o odabranoj ruti — bilo kroz Mageljanov tjesnac ili oko Rta Horn. Trajanje je ovisilo o vrsti i brzini broda, vremenskim uvjetima i točnoj ruti. Bio je to dug, iscrpljujuć i rizičan put, često izložen olujama i mogućim brodolomima.
Udaljenost između Brača i Bolivije iznosi više od 13.000 kilometara zračne linije, a samo napuštanje doma i suočavanje s nepoznatim zahtijevalo je golemu hrabrost.
Po dolasku u Antofagastu, Toma i njegovi rođaci zadržali su se neko vrijeme u Čileu, gdje su radili u trgovinama obitelji Luksic. Ondje su se oporavili, ponovno osjetili tlo pod nogama i prikupili sredstva za nastavak svoje neuobičajene pustolovine.
Konačno, 16. srpnja 1907. Toma je stigao u Boliviju u potrazi za poslom u rudarskoj industriji, koja je tada bila u punom zamahu i u kojoj su se već okušali mnogi njegovi sunarodnjaci. Kao i kod brojnih drugih hrvatskih imigranata toga vremena, njegovo ime i prezime doživjeli su promjene tijekom službenog upisa. Tako je u Boliviji evidentiran kao Tomas Vidovic Zanki — rezultat toga što bilježnici nisu poznavali strane jezike, imena, izgovor i pisma, pa su ih zapisivali prema vlastitom razumijevanju španjolskog jezika i njegove fonetike.
Iz Antofagaste je Toma vlakom nastavio put do Uyunija, koji je u to doba bio važno gospodarsko središte, zahvaljujući blizini rudnika srebra u Pulacayu. Putovanje se nastavilo do Potosíja, kamo su on i njegovi rođaci sretno stigli.
PREBIVALIŠTA
Toma je tijekom svog života više puta mijenjao mjesto prebivališta. Dana 24. prosinca 1910. godine preselio se iz Camarga u tada prosperitetnu Villa Imperial. Vođen svojim pustolovnim duhom, posjetio je mnoge krajeve unutar Republike Bolivije, među kojima su: Santa Cruz, Tarija, La Paz, Oruro, Sucre (Camargo), Potosí (Tupiza, Cotagaita – 15. ožujka 1918.) te Cochabamba (Cercado i Sacaba).
Tijekom jednog od tih putovanja, zajedno sa svojim rođacima Antoniom (Antunom) i Juanom (Ivanom), nastanio se u Camargu (Cinti, Sucre), malom ruralnom mjestu s oko 2000 stanovnika, čija je glavna djelatnost bila voćarstvo i proizvodnja vina. Selo je bilo povezano zemljanim putevima s ostalim mjestima u regiji i poznato je kao “kolijevka bolivijskog vina”. U to je vrijeme regija Cinti bila nadaleko poznata po uzgoju grožđa te proizvodnji vina i singanija još od kolonijalnog razdoblja, što je privlačilo brojne doseljenike, među njima i Antuna, Ivana i Tomu.
Na trgu glavnog mjesnog parka prikazivale su se filmske projekcije, što je bila društvena i zabavna aktivnost koja im je omogućila bolje upoznavanje i povezivanje s lokalnim stanovništvom. Posebno je to vrijedilo za Antuna koji je tada upoznao svoju buduću suprugu Petronu. Petronina obitelj, osobito majka Modesta, imala je dobar društveni i ekonomski položaj, te je odigrala važnu ulogu u sklapanju njihova braka. Ljubavna priča Antuna i Petrone svjedoči o spoju dviju kultura, dvaju svjetova. Vjenčali su se u jedinoj sali koja je tada postojala u Camargu, smještenoj na katu kuće obitelji Caballero. Njihovi potomci čuvaju jedinu sačuvanu fotografiju s tog vjenčanja, dragocjenu uspomenu na obiteljsku povijest.
Toma je nastavio svoja putovanja po Boliviji, a mnogo godina kasnije doznao je da je njegov rođak Ivan tragično preminuo u nesreći pri padu s konja, zadobivši smrtonosne ozljede.
ŽIVOT U POTOSÍJU
Potosí je bio znamenit grad, svjetski poznat još iz doba Vicekraljevstva zbog svoje iznimne prosperitetnosti, živahnosti i kozmopolitskog karaktera, zahvaljujući bogatim rudnim nalazištima slavnog brda Cerro de Potosí te okolnih rudarskih distrikata. Grad je okupljao raznoliku imigrantsku populaciju – pravi mozaik kultura – ljudi iz različitih zemalja pristizali su s nadom u bolji život i pronalazak bogatstva.
Toma, poduzetnog duha i spreman na naporan rad, pronašao je svoj novi dom među sunarodnjacima iz Jugoslavije, Španjolske, Portugala, Italije i domorodačkih Bolivijaca, s kojima je dijelio slične izazove i snove o novom početku u toj blagoslovljenoj zemlji punoj mogućnosti.
Brzo se prilagodio i zaposlio u rudnicima srebra u Potosíju, gdje je isprva radio kao običan rudar, istraživač i otkrivač rudnih žila. Kasnije se uspio afirmirati kao vlasnik i rudarski poduzetnik, stekavši dobar društveni i ekonomski položaj, te uvaženo mjesto u kulturnom i društvenom životu grada. Među dragim uspomenama iz tog vremena nalazi se i pozivnica na momačku večer Antice Luksica i Šimuna Matijasevića, održanu u hotelu Londres u Potosíju, 23. listopada 1938., gdje se moj pradjed nalazio među uvaženim uzvanicima tog važnog događaja.
RUDNIK MONTE CRISTO
U to je doba u Boliviji eksploatacija rudnih nalazišta bila organizirana kroz sustav ‘’koncesija“, pri čemu su rudari radili na određenim parcelama plaćajući pripadajuće pristojbe, patente i tantijeme državi.
Mnogi su u tome pronašli uspjeh, iako su brojni doseljenici osjetili i tamnu stranu rudarenja – iscrpljene rudne žile, poplave, nesreće, bolesti, umor, teške obiteljske okolnosti. Bilo je i onih koji su izgubili život tijekom istraživanja terena, urušavanja tunela, pa čak i onih koji su otkrili vrijedne žile, ali su im životi bili oduzeti od strane zlonamjernika koji su htjeli prisvojiti nalazišta. Mnogi su umrli daleko od domovine, bez ostvarenja svojih snova. Zbog iscrpljenosti i opasnosti, pojedini su rudarski poduzetnici odlučili napustiti rudnike ili ih prodati.
‘’Rudarska kompanija Potosí S.A.“, kojom je od 1920. do 1929. upravljao njemačko-židovski industrijalac Mauricio Hochschild, bila je jedna od glavnih tvrtki u regiji. Kasnije je osnovana ‘’Ujedinjena rudarska kompanija brda Potosí“ (1930.–1952.), koja je zapošljavala velik broj radnika, među njima i brojne europske doseljenike. Postojalo je toliko ruda i nalazišta da je čak i država raspisivala međunarodne pozive za zapošljavanje radne snage jer lokalna nije bila dovoljna.
Osim što su radili za velike rudarske tvrtke, mnogi jugoslavenski iseljenici stekli su i vlastite rudarske koncesije. Prema zapisima, 1930-ih godina značajan broj koncesija bio je dodijeljen hrvatskim državljanima u Potosíju i drugim dijelovima Bolivije.
Koncesionari su morali poštivati važeće rudarske zakone, poput Zakona o rudarstvu iz 13. listopada 1880., koji je određivao da su koncesije trajne. To se promijenilo s donošenjem novog ‘’Rudarskog zakona“ 13. veljače 1925. i kasnijim zakonima, kojima su koncesije postale privremene, a rudna bogatstva proglašena vlasništvom države.
Tomina zadaća bila je zahtjevna – unatoč pomoći radnika, morao je neprestano nadgledati radove i putovati radi upravljanja eksploatacijom, budući da su rudnici bili smješteni u udaljenim, nepristupačnim i negostoljubivim krajevima, dok su se uredi rudnika Monte Cristo nalazili u gradu Potosíju.
Raspoloživa oprema bila je primitivna. Rudarski poduzetnici često su vlastitim sredstvima gradili ceste, mostove i željeznice kako bi došli do rudnika, osiguravali potrebne resurse i usluge za radničke kampove, time ujedno doprinoseći razvoju i izgradnji zemlje.
Duga putovanja između rudnika i obiteljskog doma bila su svakodnevica, uz nadu i vjeru da će sve proteći bez nesreća. Svaki incident mogao je značiti smrt, jer su putevi do Potosíja, gdje je bila najbliža medicinska pomoć, bili teški i nesigurni.
Ti brojni rizici i žrtve bili su djelomično nadoknađeni zaradom, no rad u rudnicima bio je izuzetno težak i teško uskladiv s obiteljskim životom. Zbog toga je Toma naposljetku odlučio prodati svoje rudarsko vlasništvo.
OBITELJ I NASLJEĐE
Toma je bio naočit, elegantan i privlačan muškarac – visok, stasit, plave kose, svijetle puti, krupnih svijetlih očiju i pažljivo njegovana brka. U mladosti je nosio brkove, a kasnije se obično potpuno brijao, dok je u starijoj dobi nosio tamne naočale i dugu, gustu sijedu bradu, koja je s vremenom posve pobijelila.
Dok je bio neženja, imao je nekoliko djece, koje je uvijek priznao, kako i priliči, naglašavajući često rečenicu: ‘’Krv nije voda“. Jedan od njegovih sinova iz mladenačkih dana bio je Pastor Vidović, a obiteljska sjećanja upravo njega najčešće spominju, jer je radio s ocem u rudniku.
Nekoliko godina kasnije, još prije nego što je navršio trideset godina, imao je sreću upoznati gospođicu Adrianu Morales Ugarte, koja mu je u potpunosti zaokupila pažnju. S 31 godinom zaprosio ju je, i vjenčali su se 16. lipnja 1920. godine u kantonu Maragua, pokrajina Chuquisaca. Adriana, rođena u Sucreu, bila je žena iz njegovih snova – dobra, razumijevajuća, velikodušna, puna miline i društvenosti. Kumovi na vjenčanju bili su gospodin David Vannini i gospođa Delmira del Carpio.
Toma Vidović sa suprugom Adrianom
Tomina djeca Emma, Pedro i Nestor
Adriana i Toma s djecom
Zajedno su izgradili čvrstu obiteljsku zajednicu utemeljenu na ljubavi, odricanju, običajima i vrijednostima dviju kultura – hrvatske i bolivijske. Imali su petero djece. Prva četiri rođena su u Potosíju: Néstor Vidović Morales rođen je 7. kolovoza 1920., Emma 1922., Pedro 10. siječnja 1924., Dora Vicenta 23. listopada 1925., a najmlađi sin Tomas rođen je 30. svibnja 1926. u Cochabambi.
Nasljednici Tome Vidovića Zanchija ostavili su dubok trag u bolivijskom društvu, osobito u gradovima La Paz, Cochabamba i Santa Cruz de la Sierra. Mnogi potomci danas žive i djeluju u drugim državama poput Španjolske, Velike Britanije, Sjedinjenih Američkih Država, Argentine i Čilea, gdje nastavljaju živjeti prema načelima koje su naslijedili od Tome.
NOVO BORAVIŠTE: PUT U COCHABAMBU
Godine 1925., kako bi se više posvetio obitelji, Toma se preselio u Cochabambu, grad s blagom, gotovo proljetnom klimom. Bio je to pravi trenutak za odlazak iz Potosíja, jer je Adriana, nakon rođenja Dore, ponovno ostala trudna, ovaj put s njihovim najmlađim sinom Tomasom.
Cochabamba je u to vrijeme bila ugodna sredina, s brojnim jugoslavenskim iseljenicima. U tom je gradu ostao sve do kraja života. Njihov prvi dom nalazio se u Ulici Ecuador, blizu ulice Lanza, u prizemnoj kući s krovom od španjolske crijepove, koja i danas postoji. Godine 1935. supružnici su kupili imanje u pokrajini Chapare, nazvano La Esmeralda.
ZAJEDNIČKI RAD I UZAJAMNA POTPORA
Toma Vidović Zanchi bio je aktivno uključen u hrvatsku zajednicu u Boliviji. Prvo u Potosíju, gdje su se organizirale novčane donacije koje su slane humanitarnim institucijama u Jugoslaviji.
Kasnije, u Cochabambi, 6. prosinca 1935. godine pridružio se “Jugoslavenskom dobrotvornom društvu uzajamne pomoći Cochabambe” kao jedan od prvih upisanih članova i donatora. U registar članova, na stranici 54, Toma je zabilježen kao treći član. Na istoj stranici, među članovima iz 1968. godine, nalaze se i njegovi sinovi Pedro i Néstor Vidović.
Društvo, osnovano 20. listopada 1934., preimenovano je 1991. u “Hrvatsko dobrotvorno društvo Cochabambe – Bolivija”. Cilj mu je bio pomagati hrvatskim iseljenicima koji su stizali u Boliviju ili se našli u teškim životnim situacijama, daleko od obitelji i domovine. Bilo je to i mjesto susreta, prostor koji je nosio okus zavičaja – obiteljskog jezika, ljudi, običaja. Prava oaza koja ih je podsjećala na dom.
Prvi veliki cilj društva bio je nabava zemljišta za izgradnju groblja za zajednicu. Toma je, kao član, sudjelovao u prvoj fazi izgradnje groblja i kapelice.
Tijekom godina, Toma je održavao kontakt s obitelji u Hrvatskoj preko pisama i fotografija. Razmjenjivali su vijesti i informacije o važnim događajima, kako iz domovine, tako i iz njegovog novog života u Boliviji. Zahvaljujući tome, sačuvano je mnogo fotografija iz tog razdoblja njega i njegove obitelji. Iz pisama je doznao da su mu se i braća i sestre iselili, većinom u Sjedinjene Američke Države.
Kako je Toma stario, komunikacija je polako prestajala – najprije su poruke stizale rjeđe, a potom su utihnule. Hrvatski jezik se u obitelji s vremenom izgubio. Iako su njegova djeca razumjela neke riječi i izraze, nisu govorila tečno niti su pisala hrvatski. Jezična barijera i udaljenost bili su razlozi zbog kojih se kontakt s obitelji u Hrvatskoj s vremenom prekinuo.
POTOMSTVO
Néstor Vidović Morales, geodet po zanimanju, najstariji je sin Tome i Adriane. Oženio se Olgom Kovač Gutiérrez na imanju ‘’La Esmeralda“, 7. prosinca 1951. godine. Njegova supruga bila je hrvatskog podrijetla. Iz tog su braka rođeni: Juan Cristóbal, Sonia Marcela, Marcos Esteban, Miguel Ángel, Yanko Antonio i Tania Patricia Vidović Kovač.
Teta Olga bila je kći Franciska Kovača Crnića, sina Martina Kovača i Marije Crnić, krštenog u župi Grižane (Jugoslavija). Nakon što je ostao udovac, Francisko je emigrirao u Boliviju i oženio se Beatriz Gutiérrez iz Cochabambe 13. rujna 1944. godine. U Boliviji se bavio građevinom, no preminuo je od plućne tuberkuloze 3. veljače 1945. godine, u dobi od 62 godine. Pokopan je na hrvatskom groblju u Cochabambi, ostavivši za sobom djecu: Justinu (21), Deliju (10), Olgu (8) i Juana (2) godine starosti.
Emma Vidović Morales radila je u uredima rudarske tvrtke svog oca Tome u Potosíju. U prvom je braku bila udana za licenciranog pravnika Ñunfla Cháveza Ortiza, koji je bio odvjetnik, političar i dvadeset osmi potpredsjednik Republike Bolivije 1956. godine. Iz tog braka rođena je Teresa Chávez Vidović, 7. studenog 1948. u Potosíju. Njezin otac Ñunflo Chávez Ortiz, član stranke MNR, u to je vrijeme bio zatvoren u La Pazu. Kao djevojčica, Teresa je živjela na imanju La Esmeralda do svoje pete godine, s bakom Adrianom i djedom Tomom. Taj je brak okončan zbog političkih razloga.
Emma se drugi put udala 1954. godine za inženjera Raúla Menacha Vieru, s kojim se nastanila u Cochabambi. Iz te zajednice rođeni su Patricia, Rolito (Raúl) i Chichin (Óscar) Menacho Vidović.
Teresa Chávez Vidović upisana je u Njemačku školu Santa María u Cochabambi. Godine 1957. njezin otac je zatražio skrbništvo i Teresa se preselila u La Paz, gdje je on osnovao novu obitelj s Teresom González. Teresa je završila srednjoškolsko obrazovanje u La Pazu 1966. godine, a iduće godine otišla je u Francusku, gdje je uz stipendiju nastavila visoko obrazovanje.
Pedro Vidović Morales, treći sin Tome, bio je agronomski inženjer. Bio je vrlo zgodan muškarac, plave kose i zelenkasto-plavih očiju, visok. Kao neoženjen imao je sina, Joséa Vidovića Moralesa, koji je pohađao Vojnu školu. José se oženio Eliom Badani Pérez 18. rujna 1967. u Vallegrandeu. Iz tog braka rođena je Gisela Ingrid Vidović Badani. Kasnije je imao i drugo dijete, Taniju Vidović, iz druge veze.
Pedro Vidovic Morales
Pedro Vidovic Morales na vjenčanju s Bellom Hortensijom Salunas Sanchez
Pedro se oženio Bellom Hortensijom Salinas Sánchez 26. veljače 1952. godine. Ona je bila lijepa i dobra žena, profesorica po struci, rođena u Cochabambi. Njihova imanja, La Esmeralda i imanje Salinas, bila su susjedna. Iz njihova braka rođeni su: Lena María Paz, Silvia Adriana, Virginia Hortensia, Pedro Jorge, Marcelo Pedro i Luis Federico Vidović Salinas, a imali su i dvoje djece koja su umrla u najranijoj dobi i za koje se čuva nježna uspomena.
Druga kći iz tog braka, Silvia Adriana Vidović Salinas, moja je majka. Profesorica je po struci i udala se za Joséa Luisa Sáncheza Durána, pjesnika iz amazonskog područja, koji se danas bavi berbom brazilskih oraščića u regiji Pando. Imaju dvije kćeri: mene, Miroslavu Julietu, kao prvorođenu, i moju sestru Lenu Adrianu Sánchez Vidović. Nakon razvoda, moja majka je imala još dvoje djece: Lauro Hidalgo Vidović i Luis Marcelo Vidović.
Dora Vicenta Vidović Morales, krojačica po struci, udala se za Roberta Noriegu Ugartea. Iz te zajednice rođena je Marcela Irene Noriega Vidović. U drugom braku, Dora se udala za Humberta Sauceda, s kojim je dobila kćer Danitzu Saucedo Vidović.
Tomas Vidović Morales, geodet po struci, radio je i živio u Boliviji i Brazilu. Sudjelovao je u gradnji važnih prometnica i brane San Jacinto u Tariji. Prvi brak sklopio je 1957. godine u Cochabambi s Maríom Luisom Rollano Araulo, tajnicom rođenom 1931., koja je tada imala 26 godina. Imali su blizance, sinove Marcela i Ala, te kćer Danitzu. Kasnije su se razdvojili, a Malu se s djecom preselila u Sjedinjene Američke Države.
Tomas se zatim oženio Mirthom Aguilera Menaco, kozmetologinjom, s kojom je dobio troje djece: Monicu, Yeansa Paula i Karolinu Vidović Aguilera.
Unučad i praunučad Tome Vidovića od sina mu Pedra: Olney, Luis, Virginia, Adriana, Lena, Heydi, Miroslava i Marcelo
SMRT TOME VIDOVIĆA ZANCHIJA
U starosti je Toma zadržao svoju impozantnu prisutnost — bio je visok, snažan muškarac sa sunčanim naočalama i gustom, dugom sijedom bradom koja je s vremenom postala potpuno bijela. Preminuo je 18. veljače 1961. godine u 72. godini života u Petrolera klinici u Cochabambi, nakon dugih patnji uzrokovanih kroničnim zatajenjem srca. Bio je tada udovac, a iza njega su ostala djeca: Néstor (40), Emma (38), Pedro (36), Dora (34) i Tomas (33). Njegovi posmrtni ostaci počivaju u kapelici Hrvatskog groblja u Cochabambi, u niši označenoj kao Ki-82.
OBITELJSKA TRAGEDIJA
Sedam godina nakon Tomine smrti, 7. listopada 1968., nekoliko članova obitelji doživjelo je tragičnu željezničku nesreću na pruzi između Santa Cruza i Yacuibe. Dva su se vlaka sudarila na istoj pruzi, vozeći u suprotnim smjerovima. Tog dana, nepoznata osoba prišla je Emmi Vidović Morales i njezinu mužu te im rekla: “Uskoro ćete čuti željezo o željezo.” Tek nakon nesreće, te su riječi dobile značenje.
Raúl Menacho Viera, drugi muž Emme, bio je šef željezničke stanice i tog je dana putovao s Emmom i njihovim sinovima Raúlom (Rolito) i Óscarom (Chichin). Nakon silovitog sudara, Raúl je kroz prozor uspio izbaciti svog sina Óscara, koji je preživio s teškim ozljedama. Potom je i sam skočio. Kada je shvatio da mu žena i drugi sin nisu uspjeli izaći, vratio se kroz prozor vagona kako bi ih spasio. No, nisu se mogli osloboditi jer su bili prikliješteni željeznim strukturama. U tom trenutku došlo je do eksplozije koja je usmrtila sve troje na mjestu. Tog dana poginuli su Emma, njezin suprug Raúl i sin Rolito. Njihova kći Patricia spasila se jer je tada studirala u Salti, u Argentini.
AUTORICA
Ja sam praunuka Tome Vidovića Zanchija, unuka Petra Vidovića Moralesa, kći Silvije Adriane Vidović Salinas. Po zanimanju sam pravnica, rođena 7. veljače 1979. godine u Cobiji, Pando. Osnovno i srednje obrazovanje završila sam u Boliviji, a zatim nastavila visoko obrazovanje u Barceloni, Španjolska, gdje sam radila i ostvarila se. Tamo sam upoznala svog supruga Oscara Anglasa Ollesa, španjolskog državljanina, Katalonca. Vjenčali smo se 2004. godine u Cochabambi, a iz tog braka rođena su nam dva prekrasna sina: Adrià Joaquim i Artur Lauro, rođeni u Mataró, Barcelona. Danas pohađaju prestižni Instituto Americano u Cochabambi, gdje su obojica iznimni učenici.
Autorica ovoga teksta Miroslava J. Sanchez Vidovic
Miroslava sa sinovima Adriom i Arturom
Artur, Miroslava i Adria
Adrià se ističe svojom pojavom, elegancijom i sposobnostima, izabran je za guaripolero školskog orkestra i bavi se manekenstvom za poznate marke. Artur, uz izvrsne ocjene i ugled, izabran je za nosača zastave u školskom orkestru. Zbog svojih postignuća pozvani su od strane Ministarstva obrane Bolivije na služenje vojnog roka u preddiplomskoj (premilitar) kategoriji. Artur posebno pokazuje vojni poziv, istaknuvši se u svojoj postrojbi Vojne škole za dočasnike u Tarati, Cochabamba.
Zajedno s njima, aktivna sam članica Hrvatske zajednice u Cochabambi i iznimno smo ponosni na svoje hrvatske, bolivijske i obiteljske korijene.
OBITELJSKO BLAGO
Život Tome Vidovića Zanchija predstavlja istinsko blago za našu obitelj i za sve koji cijene nadahnjujuće životne priče. Njegova hrabrost, predanost i ljubav prema obitelji i novoj domovini čine ga simbolom snage ljudskog duha i podsjetnikom da su naše korijene i nasljeđe dragocjeni darovi koje treba čuvati i poštovati.
TRAJNO NASLJEĐE
Pozivam vas da razmislite o vlastitim obiteljskim pričama, da se ponovno povežete sa svojim korijenima i da cijenite hrabrost i otpornost onih koji su nam prethodili. Priča o Tomi Vidoviću Zanchiju svjedočanstvo je da, unatoč izazovima, preprekama i žrtvama, ljudski duh uvijek teži boljoj budućnosti, noseći snagu svojih predaka i odlučnost da izgradi trajan put i nasljeđe.
S divljenjem i zahvalnošću opraštam se od ove priče, noseći sa sobom njegovo naslijeđe i poruku nade i ustrajnosti — kako bismo izgradili svijet u kojem svaka osoba može pronaći prilike, blagostanje i bolju budućnost, bez obzira na svoje podrijetlo ili teškoće na putu.