Vruće jutro u kamenoj kući prekinuo je dolazak pisma. Moja prabaka Tone ispunila se uzbuđenjem kad je vidjela da je pošiljatelj njezin brat Mate, dok je sa znatiželjom promatrala poštanske marke i natpise na španjolskom jeziku. Okupivši djecu oko stola, ispričala im je o pismu koje je poštar donio jašući na magarcu. Barba Mate javljao se iz Punta Arenasa: posla je u tim hladnim krajevima bilo u izobilju, a dalmatinski klubovi iz godine u godinu jačali su okupljajući svoje sunarodnjake nastanjene ondje gdje završava zemljopisna karta.
Prikupio se novac za putnu kartu i, bez mnogo rasprave, životna priča petnaestogodišnjeg Petra počela se ispisivati u drugoj zemlji, pod drukčijim nebom, u novoj klimi i na novom jeziku. Uslijedio je dirljiv oproštajni zagrljaj s obitelji i obećanje koje je dao svojoj sestri Karmeli – da će jedno drugome uvijek pisati.
Nakon rastanka Petar se u Splitu ukrcao na brod Martha Washington. Slijedile su mnoge luke, mnogi gradovi i, iznad svega, beskrajno more, sve dok u listopadu 1929. nije pristao u luku Buenos Aires. Odatle je krenuo na posljednju dionicu svojega putovanja prema odredištu – Magallanesu.
Budući da je još u djetinjstvu na Gažulu naučio pastirski zanat, tradicionalno zanimanje obitelji Gospodnetić, poznate po nadimku Bežmek, barba Mate za svojega je nećaka pronašao idealan posao – pastirskog pomoćnika na estanciji na otoku Isabel. Promjena života bila je golema u usporedbi s rodnim Bračem. Patagonske pašnjake prekrivala je drukčija trava kojom se hranila stoka, a čak su i pasmine ovaca bile britanske. Moj nono Petar zato je cijeloga života čeznuo za mirisima i okusima koji su pratili svako obiteljsko okupljanje u njegovu rodnom mjestu.
Ipak, obećanje koje su brat i sestra dali jedno drugome bilo je ispunjeno – cijeloga su života ostali povezani pismima. Njihova korespondencija svjedoči o svim promjenama 20. stoljeća: isprva su pisma putovala brodom mjesecima, zatim su, razvojem zračnog prometa, stizala mnogo brže. U njima su dijelili vijesti o sklopljenim brakovima, rođenjima djece i unučadi, ali i o bolnim gubicima svojih najmilijih.
Nono se nikada nije vratio na svoj otok. Zato smo to učinili mi, njegova djeca i unuci, ponovno se povezujući s vlastitim korijenima i rodbinom te ostvarujući ono o čemu su brat i sestra cijeloga života sanjali – da nikada ne zaboravimo kako nas povezuje neraskidiva veza, jer krv nije voda.
Godine 1994. brat i sestra ostvarili su ono što se desetljećima činilo nemogućim – razgovarali su telefonom. Nakon više od šezdeset godina dopisivanja toga su dana napokon čuli glas jedno drugoga. Volim zamišljati uzbuđenje koje su oboje osjećali prije toga poziva. Moj nono bio je pun pitanja, svjestan svih nedaća koje su morali podnijeti oni koji su ostali u Europi. Karmela je, pak, dobro znala koliko je surova klima na ovom kraju svijeta, slušajući priče onih koji nisu izdržali patagonsku hladnoću i vratili se kući.
A ipak ih zamišljam kako se smiješe onim prepoznatljivim dalmatinskim osmijehom, dok ona kroz slušalicu, ganuto i razdragano, izgovara:
— Dragi brate Pere, jesi li to ti? Pa ti još uvijek imaš glas kao dječak!
Autor: Pedro Gospodnetić
Nono Petar na farmi Mata Grande 1950. godine
Brod Martha Washington u Splitskoj luci (autor fotografije Ante Borović, 1930-ih)