Od Jadrana do Anda. Putovanje Geronima Lukšića i Pavla Ivanovića
Autor: Luis Sergio Calbimonte Briançon
Santa Cruz de la Sierra, Bolivija
Kada razmišljamo o ljudima koji migriraju, često ih zamišljamo kao one koji ne nose ništa sa sobom i kreću u nepoznato. No, prateći povijest svojih hrvatskih predaka koji su krenuli s Jadranskog mora prema jugu svijeta, naučio sam da nisu stigli praznih ruku, već s rukama spremnim na rad. Nisu nosili bogatstvo, ali jesu volju i snagu, a nesigurnost koju su možda osjećali zbog neizvjesne budućnosti, pretvorili su u obitelji koje su pustile korijenje u Boliviji – a njihovi potomci danas ponovno gledaju prema jadranskoj obali.
U ovom tekstu osvrćem se na životni put dvojice svojih hrvatskih predaka, čije su mi potomkinje – moja baka po ocu i baka po majci – prenijele identitet i osjećaj pripadnosti hrvatskom narodu. Davno prije nego su se moji roditelji rodili, ta su se dva čovjeka već poznavala kao prijatelji i susjedi na ulicama Sucrea, baš kao što su se njihove obitelji nekad poznavale na ulicama Sutivana.
Mandina Lukšić, Geronimo Lukšić i Inés Molina
Geronimo (Jerolim/Yerko) Lukšić Ivanović rođen je 29. kolovoza 1871. godine u gradu Sutivanu na otoku Braču, u Dalmaciji, u Hrvatskoj. Roditelji su mu bili Antonio Lukšić i Magdalena Ivanović.
Kada je obitelj napustila Hrvatsku i prešla Atlantik, podijelila se – jedan dio krenuo je prema Sjedinjenim Američkim Državama, a drugi na jug, prema Boliviji. Taj drugi dio obitelji pristao je u jednoj čileanskoj luci, gdje su ostali 4 do 5 godina. Tijekom boravka u Čileu bavili su se trgovinom i rudarstvom.
U Antofagasti je Geronimo kupio tvornicu salitre pod nazivom “La Centinela” u mjestu Toco. U kupoprodajnom dokumentu navodi se kao državljanin Austro-Ugarske, jer je Hrvatska tada bila pod vlašću tog carstva.
Godine 1900. dolazi u Boliviju, a 2. veljače 1905. u crkvi u Tomayapu, u departmanu Tarija, u dobi od 33 godine, vjenčao se s Inés Molinom Pereirom, rodom iz Camarga, Chuquisaca.
Po dolasku u Boliviju, dio obitelji nastanio se u Cochabambi, La Pazu, Sucreu, Potosíju i Camargu. U Camargu je Geronimo Lukšić započeo s trgovačkom djelatnošću vezanom uz rudnike i vinograde koji su pripadali obitelji njegove supruge. Zajedno su upravljali imanjem, proširili vinograd i pokrenuli hotelijerstvo. Oko 1910. godine sagradili su hotel nazvan “Hotel Camargo de Inés Molina de Lukšić” na zemljištu kupljenom na području Pampa del Pucará, gdje se danas nalazi trg Abaroa.
Jerko je veći dio života proveo u tom kraju, u dolini Cinti u Chuquisaci, poznatoj po proizvodnji vina. Zahvaljujući trgovačkoj djelatnosti održavao je kontakte s drugim hrvatskim iseljenicima u Camargu, među kojima se ističe prijateljstvo s Antoniem Vidovićem. Geronimo je ondje i preminuo.
Imao je kćer, Mariju Magdalenu Lukšić Molina (Mandinu), rođenu 1. srpnja 1909. u Camargu – majku moje bake Judith Ayo Lukšić.
Ovu biografiju moguće je bilo zapisati zahvaljujući mojoj baki Judith Ayo Lukšić i njezinoj braći, Ramiru i Gracieli Ayo Lukšić.
Katica Ivanović, Pablo Ivanović, Maritza Ivanović, Filiberta Barrios i Dinka Ivanović
Pavle (Pablo) Ivanović Kukoč rođen je 21. srpnja 1891. godine u Sutivanu na otoku Braču u Dalmaciji, Hrvatska, kao sin Roque (Roka) Ivanovića i Marije Margarete Kukoč.
Nakon nekoliko godina, kao i mnogi Hrvati tog vremena, odlučio je potražiti bolje prilike u Južnoj Americi. U vrijeme njegova dolaska, Hrvatska je još uvijek bila dio Austro-Ugarske Monarhije.
Stigao je u Valparaíso, Čile, i neko vrijeme boravio u Santiagu, u hotelu svojih rođaka Dinke i Tome Ivanovića. Godine 1907. stigao je u Boliviju, najprije se nastanio u Potosíju, a zatim u La Pazu, gdje je upoznao inženjera Willisa koji je radio za englesku željezničku kompaniju. On mu je povjerio zadatak gradnje skladišta i kuća za radnike koji su gradili željezničku prugu Antofagasta–Bolivija.
Iz Uyunija je 18. studenog 1912. krenuo sa skupinom ljudi, na konjima i s karavanom koja je prevozila šatore i građevinski materijal. Grupa, pod njegovim vodstvom, stigla je do stare farme zvane Tambo Pérez te su 23. studenog 1912. započeli gradnju objekata za potrebe željezničkih radnika. Novo naselje nazvano je Atocha Nueva ili Punta Rieles, za razliku od starog naselja Atocha Vieja, osnovanog u kolonijalno doba, koje je kasnije bilo napušteno.
U Atochi su se nalazili uredi i postrojenja rudarskih kompanija, poput Aramayo Mines. Naziv Atocha zadržao se do danas, a mjesto je i dalje važna postaja bolivijske zapadne željezničke mreže i turistička atrakcija.
Pavla Ivanovića smatra se osnivačem Atocha Nueve, a njegov je rad zabilježen i u izdanju dnevnog lista La Razón od 7. travnja 1952., kao i u brojnim publikacijama o povijesti ovog područja.
(PRIJEVOD ČLANKA NA HRVATSKI:
La Razon, ponedjeljak 7. travnja 1952.
OSNIVAČ ATOCHE GOSPODIN PABLO IVANOVIĆ SE NALAZI U LA PAZU
Došao nam je gospodin Pablo Ivanović, u prolazu iz Santiaga de Chile prema Atochi.
Gospodin Ivanović, jugoslavenski državljanin i dugogodišnji stanovnik Bolivije, proveo je neko vrijeme u Čileu liječeći svoje narušeno zdravlje.
Poznat po svojim poslovnim vezama, gospodin Ivanović se uputio u grad Atocha, koji je, kako smo jučer doznali, osnovao 1912. godine.
Atocha je do 1912. godine postojala kao farma pod imenom Tambo Perez, kojom je upravljao “curaca”, glavar imanja. Odlukom Željeznica Antofagaste (F.C. Antofagasta – Ferrocarril Antofagasta, koja je prometovala prema Boliviji), Atocha je trebala postati glavna točka njihovih linija prema jugu zemlje.
Oni su od gospodina Ivanovića naručili izgradnju jedne kuće – hotela za zaposlene te dviju kuća za skladišta. Prema dokumentima koje nam je pokazao, vidljivo je da je iz Uyunija krenuo 18. studenog 1912. godine, po nalogu inženjera L. Willisa iz te kompanije. Krenuo je jašući, prevozeći u kolima šest šatora, zalihe, drvo i valoviti lim.
Povjerenstvo na čelu s gospodinom Ivanovićem stiglo je u blizinu farme Tambo Perez 22. studenog 1912. godine i započelo gradnju triju kuća, što je označilo osnutak danas razvijenog naselja Atocha.
Blizu mjesta gdje je nekoć postojao industrijski pogon (šećerana), kasnije su izgrađene kuće za zaposlenike željeznice Antofagasta – Bolivija.
U Atochi se danas nalaze i uredi Rudarskoga društva Chorolque, Chocaya i drugih. Mjesto ima i crkvu, dobro opremljen ured željeznice te druge javne ustanove. Odatle se cestom može stići do Cotagaite, Chocaye, Chorolquea i drugih rudarskih središta.
Gospodin Ivanović, koji je stigao u Boliviju 1907. godine, neko se vrijeme zadržao u Potosiju, a potom i u La Pazu, gdje je upoznao inženjera Willisa, preko kojega je dobio priliku izgraditi prve kuće u Tambo Perezu, koji je 22. studenog 1912. preimenovan u Atocha.
Malo je ljudi koji znaju za zasluge gospodina Ivanovića u osnivanju grada Atocha, ali dokumenti koje nam je pokazao, kao i upute inženjera Willisa iz F.C. Antofagasta Bolivija, ne ostavljaju mjesta sumnji u povijesnu istinitost ovdje iznesenih podataka.)
Pavle Ivanović odigrao je ključnu ulogu u izgradnji željezničke mreže Bolivije, koja je, nakon gubitka pristupa moru, postala vitalna za izvoz rude (osobito kositra) prema luci Antofagasta, što je značajno pridonijelo bolivijskom gospodarstvu.
Kasnije je radio kao agent engleske trgovačke kuće koja je uvozila građevinski materijal potreban za razvoj grada Sucrea. U to se vrijeme oženio Filibertom Berrios y Ayala, a vjenčanje se održalo u katedrali u Potosíju 27. listopada 1934.
Budući da je dobro poznavao minerale, Pavao se posvetio rudarstvu, radeći u svojim rudnicima “Oropeza”, “La Perdida”, “Huáscar” i “Rebeca” u Potosíju.
Pavao i Filiberta odlučili su se trajno nastaniti u gradu Sucreu, gdje su živjeli sa svojim kćerima Maritzom, Dinkom i Katicom. Njihove su kćeri često ostajale pod brigom sestara njihove majke, budući da su se Pavao i Filiberta redovito vraćali na rad u rudnike u Potosíju.
U Sucreu je Pavao predvodio zajednicu hrvatske dijaspore, organizirajući događanja na kojima su se pripremala tradicionalna jela Hrvatske, osobito iz Dalmacije. U tim aktivnostima, supruga Filiberta Berrios bila mu je od velike pomoći, kako u organizaciji, tako i u izradi domovinske zastave za hrvatsku zajednicu.
Zbog napornog rada u rudnicima Pavao se razbolio i morao je dvaput biti operiran u Santiagu u Čileu. Zbog zdravstvenih razloga odlučili su prodati rudnike tada poznatoj rudarskoj kompaniji EMUSA.
U Boliviju su došla i njegova tri brata – Petar, Antun i Jerko – kako je zabilježeno u knjizi Iseljenici otoka Brača te u registru stranaca pri policiji u Antofagasti. U istom su registru zabilježene i njegove sestre koje su ostale u Dalmaciji: Irta, Dinka, Katica i Ecija.
S braćom koji su također živjeli u Boliviji bio je u osobnom kontaktu, iako su oni živjeli u Challapati i Cochabambi. Obitelj se redovito sastajala, a moja baka i njezine sestre čuvaju lijepe uspomene na te susrete.
Dana 17. kolovoza 1970. godine Pavao Ivanović Kukoć preminuo je u gradu Sucreu u 79. godini života.
Ova biografija bila je moguća zahvaljujući mojoj baki Dinki Ivanović i njezinim sestrama Maritzi i Katici Ivanović.
Pavao Ivanović Kukoč sa suprugom i unucima
Judith Ayo Lukšić, Luis Sergio Calbimonte Briançon y Dinka Ivanović Berrios
Naslijeđe koje su ostavili moj pradjed Pavao i čukundjed Jerko prenosilo se iz generacije u generaciju: ljubav prema obitelji, vrijednost iskrenosti, važnost solidarnosti, hrabrost da se ponovno započne iz početka, vjera – i iznad svega – naslijeđena hrvatska pripadnost i identitet.
Upravo to naslijeđe daje mi danas osjećaj da na ovom svijetu postoji mjesto koje također mogu zvati domom. Osjećam dužnost poznavati njegovu povijest, iskazati poštovanje i zahvalnost svim ljudima koji su se žrtvovali za izgradnju Hrvatske.
Za kraj, ponovno mi na um dolazi priča koju sam čuo – o majkama iseljenika koje su s vremenom odijevale crninu, u znak žalosti, jer mnogi njihovi sinovi nikada nisu ponovno stupili u kontakt sa svojom obitelji, niti su stigli na odredište. Njihovi roditelji više nikada nisu čuli za njih. Teško je to zamisliti u današnjem svijetu, ali bila je to bolna stvarnost prije više od stotinu godina – i svjedočanstvo o velikim žrtvama naših predaka.
Hrvatskoj – hvala ti na tvojim sinovima. A mojoj obitelji – hvala što čuva ovo sjećanje koje je ovdje ukratko ispričano.
Krv nije voda.
Santa Cruz de la Sierra, 2025.
calbimontebriancon@gmail.com