Od idiličnog mjesta Sutivana do Imperialnog grada – pustolovina Tome Vidovića Zanchija
Autorica: Gabriela Chavez Vidović (pra preunuka Tome Vidovića iz Sutivana, praunuka Pedra Vidovića, unuka Jose Vidovića i kći Guisele Vidović)
Imati bake i djedove Hrvate znači znati da ti se sve može poći po zlu, ali uvijek postoji ona izreka koju se nikad ne zaboravlja, a koja nas istovremeno tješi: „Gori je rat.“
Imati bake i djedove Hrvate znači znati da ti rat može oduzeti sve, ali nikada ne može uzeti iluziju i nadu da ćeš uspjeti. Da se hrabrošću i borbom uvijek može krenuti iznova, bez obzira na ono što ostavimo iza sebe.
Imati bake i djedove Hrvate znači nositi odgovornost i čast ispričati njihovu priču te s ljubavlju čuvati sve vrijedne lekcije naučene u domu jedne tako lijepe kulture.
Imati bake i djedove Hrvate znači osjećati da u Hrvatskoj imamo mali kutak koji možemo smatrati svojim i smatrati ga domom.
Od djeda sam naučila pravo značenje riječi hrabrost i odlučnost, jer je on sa samo 18 godina ostavio svoj rodni kraj i obitelj koja ga je odgojila te se otisnuo u nepoznati i usamljeni svijet, bježeći od rata (misli se na Prvi svjetski rat) s nadom da će stići u bolju luku.
Tomin put započinje napuštanjem otoka Brača i ukrcavanjem u luku Split, odakle stiže u Antofagastu na pacifičkoj obali. Odatle nastavlja putovanje vlakom do Uyunija, mjesta važne gospodarske aktivnosti zbog blizine rudnika srebra Pilcomayo.
Toma se nastanio u Imperialnom gradu Potosiju, gdje je u početku radio kao rudar, a zatim se afirmirao kao poduzetnik i vlasnik.
Toma Vidović Zanchi bio je sin Petra Vidovića i Vicente Zanchi, rođen 1889. godine u idiličnom mjestu Sutiban na otoku Braču.
Kao i mnogi hrvatski emigranti toga vremena, njegovo ime i prezime su u procesu registracije deformirani, te je u bolivijskim dokumentima upisan kao Tomas Vidovic Zanki.
Toma se ludo zaljubio u Adrianu Morales, stanovnicu Sucre u Boliviji, s kojom je odlučio osnovati dom i obitelj u dobi od 31 godine. Par se vjenčao 16. lipnja 1920. godine u kantonu Maragua, Chuquisaca, gradeći snažnu obitelj temeljenu na hrvatskim i bolivijskim običajima.
Toma i Adriana
Pozivnica za vjenčanje Tome i Adriane
Imali su petero djece, od kojih su četvero prvorođene rođene u Potosiju: Nestor Vidović Morales, rođen 7. kolovoza 1920., Emma Vidović Morales, rođena 1922., Pedro Vidović Morales, rođen 10. siječnja 1924., Dora Vicenta, rođena 23. listopada 1925. Najmlađi sin Tomas rođen je u Cochabambi 30. svibnja 1926.
Nestor Vidović na pričesti
Vjenčanje Nestora Vidovica i Olge Kovac
Pedro Vidovic
Vjenčanje Pedra Vidovića i Belle Salinas
Tomas Vidovic
Tomas Vidovic sa kćerkom Danicom
Emma i Dora Vidović Morales
Dora Vidovic Morales
Godine 1925., nakon mnogo godina rada u Potosiju, odlučuje prodati rudnik i preseliti se s obitelji u grad Cochabamba, gdje se ponovno susreće s mnogim zemljacima Jugoslavenima i aktivno se uključuje u hrvatsku zajednicu u Boliviji.
Zajedno s hrvatskom zajednicom slali su novac iz Potosija za humanitarne institucije u Jugoslaviji. Kasnije se Toma postavlja kao jedan od osnivača Hrvatskog društva za dobrovoljnu uzajamnu pomoć, osnovanog 20. listopada 1934. u Cochabambi, Bolivija. Cilj društva bio je pružiti pomoć i uzajamnu potporu hrvatskim imigrantima koji su dolazili u zemlju ili se nalazili u teškim životnim situacijama. Prva misija društva bila je osigurati zemljište za izgradnju društvenog groblja za zajednicu, gdje su pokopani ne samo Tomas nego i svi tadašnji jugoslavenski doprinositelji.
Nakon dugog i ispunjenog života obilježenog borbom i hrabrošću, Tomas, već udovac, preminuo je 18. veljače 1961. godine u provinciji Cercado u Cochabambi, u dobi od 72 godine. Ostavio je nasljeđe hrvatskih običaja ukorijenjenih u svojoj petero djece, koji su nastavili njegov put, aktivno sudjelujući u hrvatskim aktivnostima i društvima u Boliviji.
Grob Tome Vidovića na hrvatskom groblju u Cochabambi
Tomin smrtni list
Obitelj Vidović nikada nije zaboravila svoje hrvatske korijene; slavili su tradicionalne festivale i dijelili svoju kulturu sa susjedima Bolivijancima, stvarajući prekrasnu kulturnu razmjenu koja je obogatila i njih i njihovu zajednicu.
Danas su potomci Vidovića sastavni dio bolivijskog društva, noseći sa sobom nasljeđe truda i nade koje su njihovi djedovi posijali prije gotovo stoljeća. Njihova priča dirljiv je svjedok moći obiteljske ljubavi i ustrajnosti pred nedaćama.
Obitelj Vidović pokazala je da nije važno koliko daleko stignemo ni koliko teške bile okolnosti; uvijek postoji prostor za sanjati i graditi svijetlu budućnost punu mogućnosti.
Za kraj ostavljam ovu malu misao:
Često se kaže da su naši preci došli praznih ruku i bez bogatstva, no malo se govori o tome da su oni donijeli drugačiju vrstu bogatstva u naše društvo – bogatstvo koje im nitko nije mogao oduzeti i koje se ne može kupiti. To su njihova znanja, inteligencija i pripremljenost, utkani ne samo u puteve, arhitekturu, rudarstvo i kulturu, nego i u primjere vrijednosti koje su sada pomalo zaboravljene: odlučnost, hrabrost, domoljublje i ljubav prema obitelji, vjera i poštovanje prema vjeri, te iznad svega otpornost da se počne ispočetka i zadrži svoj identitet netaknut u tuđini.
S ljubavlju prema svom djedu, kojeg nisam imala sreću upoznati osobno, ali čija je priča i ljubav prenesena na našu obitelj uvijek u mom srcu s ponosom i odgovornošću.
Gabriela Chavez Vidović
Santa Cruz de la Sierra, 2025.
S Robertom Jakubekom im konzulom RH u Santa Cruz De La Sierra
Gabriela (desno) i Višnja Domić
Hrvatska zajednica u Santa Cruz De La Sierra