Kad putuješ u Zelandu
I u druge svieta strane,
Svuda kaži da si Hrvat,
Moj mileni, slatki brajne!
Ljubi milu domovinu
Zanajviše potla Boga;
Imena se ne odriči
Slavnog našeg hrvatskoga!
Auckland, 1902., Kleme Sumić rodom iz Podgore kraj Makarske
S obzirom na to da sam o iseljavanju i uzrocima iseljavanja opširno pisala u mojoj knjizi ‘’Hrvatski pomorci u prekomorskim zemljama’’[1] sada bi krenula s pričom od samog dolaska na Novi Zeland gdje su se u najvećem broju nastanili Dalmatinci iz Makarskog primorja i zaleđa.
Zlatna groznica koja je pokrenula migracije u SAD od 1848. i još veća, koja se u isto vrijeme odvijala Down Under u Australiji, sa zakašnjenje je dotakla Novi Zeland i jug Južne Amerike zbog zemljopisne izoliranosti. Iako je zlato otkriveno u Zemlji Dugog Bijelog Oblaka[2] 1861. godine i već tada tamo nalazimo prve tragove nazočnosti dalmatinskih doseljenika, glavni val doseljevanja se dogodio između 1892. i 1899. godine.
U to vrijeme posao je bilo najlakše naći na nalazištima smole, a trebalo je nešto zaraditi da bi se naši ljudi mogli okrenuti onome što im je bilo blisko, odnosno ribarstvu, stočarstvu i poljoprivredi.
U Splitu je 1891. godine počeo izlaziti ‘’Pučki list’’, a nedugo zatim već je imao 300 pretplatnika u Novom Zelandu.[3] U njemu su uz iseljenička pisma bila objavljena i imena autora tih pisama, ali i pretplatnika, što nam pokazuje odakle su dolazili.
Najčešće pitanje uredniku bilo je: kada će se ukinuti vinska klauzula.[4] Novine su u to vrijeme bile jedini način komunikacije, unatoč tome što su stizale s višemjesečnim zakašnjenjem, ali svakako je zapanjujući broj pretplatnika s obzirom da je nepismenost u to vrijeme više bila pravilo nego iznimka. Ista stvar je bila i s pismima koja su se slala najčešće s lošim vijestima, jer ih kod kuće nisu znali napisati, a na odredištu ih nisu znali pročitati.
S druge strane dolaskom na drugi kraj svijeta, gdje se govorilo nepoznatim jezikom, gdje su živjeli ljudi drukčijeg izgleda, gdje klima nije onakva kao kod kuće, a uvjeti života su bili krajnje nepovoljni, stvorila se potreba za dušebrižnikom iz domovine. Njegova zadaća bi bila okupljati ljude, pružati im utjehu, držati im misu na materinjem jeziku, te čitati im pisma i novine.
Prvi korak u tom smislu je napravljen osnivanjem Hrvatske katoličke misije u Aucklandu 1904. godine kada je tamo stigao don Josip Zanna (Innsbruck, 1878. – 1961.) mladi tirolski misionar koji je godinu dana učio hrvatski jezik u Sinju. To mu nije bilo od velike koristi, jer su Dalmatinci na Novome Zelandu govorili svojim dijalektom. Zanna je zaključio da ne govore službenim hrvatskim jezikom, ali je nalazio sličnost s talijanskim.
Iste godine je u splitskom ‘’Pučkom listu’’ objavljeno pismo Stipana Stipeljkovića iz Aucklanda, pod naslovom ‘’Hrvati u Novoj Zelandi nemaju svoga popa’’:
Zaista je pravo čudo! Poslali nam amo svećenika, za nas Hrvate, da ispovida, pripovida i dili svetu Pričest samo Hrvatima. Kad svećenik stignuo amo, prve nedilje išao da reče svetu misu. Zgrnuo narod na službu božju i da sluša prediku. Kad tamo ima što da čuje!
Što zbilja u Rimu misle, da svi Hrvati govore talijanski, ili hoće da s nama zbivaju šale? Nije nama do šale ni do objesti. Mi smo ljudi od posla i od ragje. Pribjegli smo u ovu zemlju, da pošteno dobijemo koru kruha. Kao pravi kršćani željeli smo imati popa.
Naš drug Špiro Talijančić na ime svih nas godine 1897. pisao je list na Svetu Stolicu u Rim, pa on nije pitao svećenika koji zna talijanski, već koji zna hrvatski jezik, a evo što su nam učinili. Na mukama smo i mi i pop. Niti li on razumi nas, niti li mi njega.
Ako će Rim ugoditi ovamošnjem hrvatskom narodu, mora odma poslati nam svećenika Hrvata, koji zna sve hrvatske običaje, te koji će ličit narod duševno i tilesno. U ovom smislu pisati ćemo čim prije na Svetu Stolicu.[5]
Nakon don Josipa Zanne, na Novi Zeland je došao još jedan Tirolac, otac Andrew Zangerl (1883. – 1967.), 1907. godine, ne zbog Hrvata već zbog Maora. Međutim, rado je primao Hrvate na svoje propovjedi tijekom 45 godina službe. Posebno divljenje je izazivao kod Ivana Lunjevića (Herekino, 1929. – Auckland, 2016.), sina Dana i Matije Lunjević, doseljenika iz Podgore, koji je slušajući njegove propovjedi i sam poželio postati svećenik. Na kraju se zaredio 1956. godine, a Zangerla je opisao kao mirnog, obrazovanog i vrlo religioznog, ali je rekao da se ne sjeća da ga je ikada čuo govoriti hrvatski.[6] I sam Lunjević je ostavio traga kao svećenik, preživio je karcinom, neumorno je radio, a umro je osam dana prije 60. obljetnice zaređenja.
U međuvremenu, naši su ljudi iz Novoga Zelanda pomagali crkvu u rodnom kraju. U ‘’Pučkom listu’’ je izašlo pismo potpisano od strane dragljanskog župnika Olujića i crkovinara Nikole Jovića u kojem zahvaljuju Antunu Majstroviću i drugim domoljubima podrijetlom iz Dragljana, župe Zavojana, općine vrgorske, a koji su skupili 1096 K i 60 para za crkvu sv. Ante u rodnom mjestu. Objavljen je cijeli popis novozelandskih donatora iz Dragljana, Zavojana-Stilje, Kljenka, Kokorića, Vrgorca, Poljica, Kozice, Zaostroga, Živogošća, Podgore, Makarske, Baške vode i ostalih mjesta s obje strane Biokova.[7]
U Aucklandu su, u nedostatku domaćeg svećenika, Hrvati razvili dobre odnose s tamošnjom katoličkom crkvom, pa su mladi Dalmatinci postavili kipove sa scenama kalvarije iznad oltara u aucklandskoj katedrali 1908. godine.
Trebalo je proći dvadeset godina da biskup Henry William Cleary (1859. – 1929.), koji je razumio potrebe Dalmatinaca, udovolji njihovoj želji i piše biskupu dr. Kvirinu Klementu Bonefačiću (1870. – 1957.) u Split s molbom da pošalje svećenika. Molba je urodila plodom, pa je 1928. godine u Auckland došao don Milan Pavlinović (Podgora, 1879. – Makarska, 1962.), sin Mate i Ivke, rođene Devčić. Pavlinović se tamo zadržao sve do 1937. godine.
Don Milan Pavlinović je tijekom svoje službe redovito pisao o stanju u hrvatskoj zajednici na Novome Zelandu i splitskoj ‘’Pučkoj prosvjeti’’ i ‘’Novom dobu’’. Djelovao je u Aucklandu, ali je za određene prigode odlazio i u Dargaville.
Tako je bilo 1. prosinca 1929. godine, kada je jugoslavenski konzul Ivan Totić sazvao veliku skupštinu jugoslavenske kolonije u ‘’Hiberman Hallu’’. Prvo je don Milan Pavlinović odslužio službu božju, a potom je konzul izvijestio nazočne da je kralj Aleksandar dao našoj državi jedinstveno ime Jugoslavija.[8]
Bila je to prilika da konzul nazočnima u Dargavilleu predloži da se izabere crkveni odbor za taj predio, kao i zabavno – pripomoćni odbor. Kako je izvijestio Pavlinović, izabrani su oni koji su prokušani u ljubavi i požrtvovnosti za vjeru i jugoslavensku ideju u ovom dalekom svijetu s konzulom Totićem i župnikom Pavlinovićem na čelu.[9]
Sljedeće, 1930. godine, Pavlinović je pisao ‘’Novom dobu’’:
Gospodine Uredniče! Već je dugo prošlo, a da nisam javio nikakovih vijesti iz ovih dalekih krajeva. Ovaj put se javljam i to prigodom stogodišnjice rodjenja našeg slavnog pjesnika Luke Botića. U zadnji utorak stiglo nam je ‘Novo doba’, te čitajući, doznao sam, da ste vi dostojno proslavili tu stogodišnjicu. I u mom srcu planula je iskra zahvalnosti i zaželio sam, da ta stogodišnjica ne prodje mukom medju našim narodom barem ovdje u Aucklandu. Na prvi ovog mjeseca imali smo zabavu u čitaonici tako zvanu ‘Juka party’, te mi je zgodno došlo, da prije zabave oslovim naše uspomenom na Luku Botića kao slavnog pjesnika i velikog rodoljuba. I danas eto poslije sto godina i sama priroda kiti njegov spomenik na Marjanu i danju i noću i cvijećem i zelenilom, a milozvučne ptičice oko njega popjevaju njegove pjesme s kojim je opremio ‘bijednu Maru’ u slobodnu Jugoslaviju. Završio sam govor pretapajući srce Luke Botića u srce gosp. Rikarda Katalinića-Jeretova, živog pjesnika i rodoljuba, i pročitao njegovu pjesmu posvećenu Luki Botiću, a na koncu svi su sa mnom zajedno kliknuli tri puta ‘Slava Luki Botiću!’[10]
Zatim je Pavlinović dodao: Na 04. 05. 1930. imali smo takodjer važan dogadjaj za nas Jugoslavene u Novoj Zelandiiji, a to je, da se je taj dan otvorila i blagoslovila prva jugoslavenska katolička crkva u Oratia – trinaest milja daleko od Aucklanda. Crkva je posvećena Ćirilu i Metodu. Crkvu je blagoslovio biskup dr. Liston i darovao skupocjenu bijelu paramentu, a pokojni biskup dr. Cleary oporučno ostavio našoj crkvi krasni zlatni kalež. Glagoljica je danas poznata svim Englezima katolicima i rado dolaze na moje mise.
Krajem 1930. objavljena je vijest u ‘’Novom dobu’’ koja govori o zaslugama don Milana Pavlinovića:
Nastojanjem velezaslužnog župnika misionera don Milana Pavlinovića, bivšeg župnika u Podgori, ustanovio se je ovdje jugoslavenski klub od naših ljudi amo naseljenih. U društvenoj dvorani sastaju se od praznika naši ljudi iz grada i okolice, čitaju novine i povedu razgovore o dogadjajima u domovini, koje oni prate velikim interesom. U istim prostorijama zasnovana je i knjižnica, snabdjevena poučnim i zabavnim knjigama, koje smo primili iz domovine. Zahvalni smo Jugoslavenskoj matici u Splitu, koja nas je obdarila knjigama, kao što i uredništvu ‘Pučke prosvjete’ od koje smo primili na dar nekoliko svezaka. Dodana je i adresa kluba: Jugoslavenski club, 30 Wellington St., Auckland, New Zealand.[11]
Don Milan Pavlinović je 1931. godine ‘’Novom dobu’’ pisao da je situacija u Novom Zelandu loša i da ima puno nezaposlenih. Cijene masla, vune, mesa, ali i kauri smole su pale, što je pogodilo farmere i kopače smole, pa su se neki Dalmatinci počeli vraćati u domovinu.
Napisao je kako su 16. kolovoza u crkvi Ćirila i Metoda u Oratiji proslavili stogodišnjicu prenošenja močiju sv. Vicenca koji se slavi u Podgori. Također je istaknuo da Jugoslavenski klub lijepo napreduje i da im dolazi violinist Zlatko Baloković koji je u Aucklandu održao tri uspješna i vrlo posjećena koncerta. Kako je napisao Pavlinović, Baloković je doprinio mnogo za ugled naše domovine, jer se s njom ponosi, a svojim hrvatskim jezikom se diči.[12]
Don Milan Pavlinović je tijekom 1934. bio u posjetu domovini. Prvo je bio kod veleposlanika u Londonu, a potom i u vladi u Beogradu da bi se zauzeo za interese naših iseljenika. Zbog svog narodnog i humanitarnog rada bio je imenovan iseljeničkim izaslanikom u Novome Zelandu.[13]
Sljedeći put se don Milan Pavlinović javio ‘’Novom dobu’’ iz Aucklanda pred Božić 1934. godine. U Jugoslavenskom klubu priređeno je prvi put ‘’Božićnje drvce’’, kako je don Milan rekao da bi tom prigodom djecu razveselili i uzbudili im ljubav za materinskim jezikom i domovinom njihovih roditelja. Na Badnjak su mladići kolendirali po kućama u Oratiji, a svugdje su bili lijepo dočekani i obilno darivani. U ponoć je don Milan odslužio pjevanu svetu misu na staroslavenskom jeziku u Oratia, a ujutro je održao misu u katedrali sv. Patrika. Slavlje je nastavljeno do kraja prosinca, pa je na Silvestrovo priređen tradicionalni izlet na otok ‘’Pine island’’, a 800 izletnika je prebačeno paroborodom uz udaranje dvaju tamburaških zborova[14].
Don Milan Pavlinović je i dalje pisao tisku u domovini, od sada i ‘’Novom iseljeniku’’ koji je izlazio u Zagrebu, ali se potpisivao kao iseljenički izaslanik, pa čitamo kako se ekonomska situacija u Novome Zelandu popravila tijekom 1937. godine. Bilo je dovoljno posla, pohvalio je rad Jugoslavenskog kluba i Jugoslavenskog pripomoćnog društva, ali i najmlađe, jer je prema izjavama učitelja i profesora njihov uspjeh bio pohvalan. [15]
Zadnje vijesti koje je don Milan Pavlinović poslao iz Novoga Zelanda bile su vezane za veliku svečanost. Sa zahvalnošću se sjetio pokojnog biskupa dr. Clearyja koji je želio da naši ljudi imaju svećenika svoje narodnosti i pomogao da im to uspije, potom je dopustio da se misa drži na staroslavenskom i što je najvažnije dozvolio je da se sagradi crkva u području Oratia. U to vrijeme je bilo preko 300 naše djece u katoličkim školama. Da bi se zahvalilo novozelandskoj katoličkoj crkvi kralj Petar II. je dodijelio odlikovanje sv. Save II. reda biskupu dr. Jamesu Michaelu Listonu (1881. – 1976.). Njegovim se dopuštenjem jedan naš učenik posvetio svećeničkom zvanju i već je u to vrijeme bio u prvom razredu bogoslovije. Bio je to Jure Marinović (Auckland, 1915. – Auckland, 1993.) rođen na Novom Zelandu, u obitelji Podgorana Lovre Marinovića i Mare, rođene Rosandić i odlično je govorio hrvatski jezik.[16]
Don Milan Pavlinović je počeo poboljevati, a vršenje dušobrižničke i prosvjetne službe, te vođenje brige o interesima za oko 7500 Hrvata, postalo mu je prezahtjevno, pa je po savjetu liječnika otišao s Novog Zelanda i vratio se kući. Po povratku je posjetio redakciju ‘’Novog doba’’ u Splitu. Napravljen je s njim intervju u kojemu je pričao o prilikama među hrvatskim iseljeništvom na Novome Zelandu.[17]
Don Milan Pavlinović je živio u Makarskoj ali je i dalje pisao članke za ‘’Novi iseljenik’’ s novostima iz Novog Zelanda. Nakon njegovog odlaska, dušebrižničku službu je obavljao jedan engleski katolički svećenik.
Potom je 1940. godine u listu ‘’Hrvatski iseljenik’’ objavljena vijest pod naslovom ‘’Prvi naš svećenik u New-Zelandu je takodjer Hrvat iz Dalmacije’’:
Kako nam piše naš dopisnik iz Aucklanda, u Novoj Zelandiji u mjesecu prosincu zaredjen je za svećenika (Gjuro) Jure Marinović, sin hrvatskih roditelja iz Podgore kod Makarske, koji je rodjen u Novoj Zelandiji, a odgojen u hrvatskom duhu s poznavanjem hrvatskog jezika. To je prvi svećenik Hrvat, zaredjen u Novoj Zelandiji.
Naša kolonija će time vrlo mnogo dobiti na ugledu, a njegov svećenički rad bit će od koristi našem narodu, koji je ostao tamo bez svog svećenika.[18]
Don Jure (George) Marinović je vodio glavninu misijskog rada i bio je spiritus movens hrvatskih vjernika u Aucklandu tijekom svećeničkog staža, sve do 1953. godine. Postao je poznat, kada je još kao student teologije 1938. godine pripremio vjenčanje četiri Hrvatice i Hrvata iz Novog Vinodolskog u isto vrijeme u katedrali sv. Patricka pred 150 uzvanika. Bili su to: Andriana Kabalin i Ivan Dobrec, Marija Krišković i Ivan Sebalja, Tereza Sokolić i Milan Borićević, te Paulina Peričić i Josip Zanić.
S vremenom su stasale i generacije rođene na Novome Zelandu, pa se povećao broj vjernika, a s time je i narasla potreba za većim brojem dušebrižnika. Već 1952. godine u misiju je iz Rima došao don Mate Kolić (Janjevo, 1920. – Šibenik, 2006.), sin Jure i Lize čiji su korijeni bili dubrovački. Na Novome Zelandu je proslavio i svoj zlatni jubilej, a 1997. se vratio u Hrvatsku. Živio je do smrti u Kistanjama i brinuo o Janjevcima koji su tamo doselili s Kosova nakon Domovinskog rata. Umro je u Šibeniku u osadesetšestoj godini.
Potom je iz Rima došao doktor kanonskog prava, don Sebastijan dr. Palić (Janjevo, 1918. – Auckland, 1989.) 1953. da bi obavljao svećeničku dužnost do 1989. godine. Dr. Palić je ostao zapamćen kao jednostavan čovjek, kome je doktorska titula značila manje od one ‘’Oče’’ i najviše je volio da ga svi zovu ‘’oče Seby’’.
Nakon prve godine prilagodbe u Aucklandu, otac Seby je otišao u Kaitaiu, gdje je proveo dvije godine. Do 1965. godine je imao zaduženja na raznim mjestima na sjevernom otoku. Asistirao je i ocu Marinovichu u Aucklandu. Od 1966. je služio u Dargavilleu, gdje se najbolje osjećao. Budući da je u župi živjelo dosta starih ljudi, otac Saby ih je želio posjećivati kod kuće, ali nije imao vozačku dozvolu, pa se vozio na mopedu. Poznata je anegdota o tome kako ga je dok je vozio pokušao zaustaviti policajac. On mu je mahnuo, a otac Saby mu je mahnuo natrag. Policajac ga je ipak sustigao i pitao zašto se nije zaustavio, na što mu je on odgovorio da je mislio da se pozdravljaju.
Otac Saby je 1970. proslavio svoj srebrni jubilej, a za poklon mu je skupljen novac za povratnu avionsku kartu u Hrvatsku. Tom prilikom je odlučio posjetiti svoje rodno Janjevo, gdje se našao s braćom, sestrama i ocem. Posjetio je i grob svoje majke koja je umrla nedugo nakon što se on rodio. Po povratku na Novi Zeland bio je premješten u Auckland.
Za vrijeme njegove službe obilježena je Stota godišnjica dolaska Hrvata. U katedrali je 15. prosinca 1979. godine tim povodom slavljena misa koju je predvodio biskup Aucklanda John Mackey zajedno sa slavljenicima hrvatskim svećenicima msgr Georgeom (Jure) Marinovichem, don Sebastijanom dr. Palićem, don Ivanom Lunjevichem i don Mihovilom Shirresom (Timaru, Dunedin, 1929. – Auckland, 1997.) po pradjedu Pavletiću s majčine strane iz Bakra. Tom je prilikom postavljena bakrena spomen ploča s tekstom:
‘HVALJEN ISUS I MARIJA’
NA VJEČNI SPOMEN HRVATIMA – PIONIRIMA, KOJI
POSTAVIŠE SVOJIM MILODARIMA OVAJ PRIZOR KALVARIJE
- GODINE
Ploču su zajedno otkrili biskup Mackay i don Sebastijan dr. Palić.[19]
Auckland, 1979., proslava stote obljetnice dolaska Hrvata na Novi Zeland. S lijeva su: don Ivan Lunjević, don Mihovil Shirres, don Mate Kolić, biskup John Mackey, msgr Jure Marinović I Sebastijan dr. Palić (arhiv Branke Bezić Filipović).
Kako vrijeme čini svoje i otac Saby je na pragu sedamdesetih počeo osjećati zdravstvene teškoće i nije se više mogao nositi se s izazovima posla, mada je zajedno sa zborovođom Stjepanom Matakovichem priredio i objavio Crkvenu pjesmaricu 1987. godine. Baš u to vrijeme msgr Jure Marinovich je otišao u posjet Hrvatskoj, pa su ga vjernici iz hrvatske zajednice zamoliti da popriča s kardinalom Franjom Kuharićem i nadbiskupom dr. Franom Franićem o mogućnosti slanja novog svećenika u Auckland. To se shvatilo ozbiljno, pa je već iduće, 1988. godine, na Novi Zeland otišao msgr Ante Klarić (Split, 1926. – Split, 2011.) iz Splita. Iduće godine je svjedočio velikom događaju, zlatnom jubileju msgra Georgea Marinovicha.
Zlatni svećenički jubilej msgra Jure Marinovića na Te Atatu Peninsuli u Aucklandu 1989. godine. Na slici su s lijeva don Ivan Lunjević, don Stipe Gnječ iz Geelonga u Australiji, slavljenik msgr Jure Marinović, fra Toni Mutnik iz Sydneya i dva prijatelja engleska svećenika (arhiv Branke Bezić Filipović).
Hrvatska katolička misija u Aucklandu je od 1990. godine bila preimenovana i posvećena sv. Leopoldu B. Mandiću.
Hrvatski su vjernici osjetili potrebu za vlastitim Hrvatskim katoličkim centrom i dobili su dozvolu od biskupa Denisa Brownea da to bude uz kapelicu sv. Ane. Centar je svečano otvoren 1991. godine kada se Hrvatska suočila s Domovinskim ratom. Otvoren je i Caritas, a vjeronauk se učio na engleskom i hrvatskom jeziku.
Msgr Klarić je svjedočio i 95. obljetnici Hrvatske katoličke misije u Aucklandu 1999. godine. Tom je prigodom održano dvojezično misno slavlje koje je predvodio generalni vikar msgr Brian Arahill s Robertom Jamesom Sharplinom (Tauranga, 1961.) mladim svećenikom s majčine strane hrvatskog podrijetla Šutić iz Gradaca, fra Gracijanom Biršićem misionarom u Sydneyu, kapucinom Matthiasom Murpheyom župnikom u Hendersonu i hrvatskim dušobrižnikom msgrom Antom Klarićem. Generalni vikar Arahill je odao priznanje hrvatskoj zajednici Aucklanda na očuvanju svoje katoličke vjere u jednakoj ljubavi prema rodnoj domovini i novoj domovini Novome Zelandu. Ujedno se zahvalio na kipovima kalvarije koje krase katedralu preko već 90 godina, dok je fra Gracijan u svojoj propovjedi pohvalio Hrvate rođene na Novom Zelandu koji su sačuvali hrvatski jezik.
Tijekom svoga boravka na Novome Zelandu msgr Klarić se susretao s novozelandskim svećenicima hrvatskog podrijetla. Bili su to:
James Joseph Beban (Greymouth, Christchurch, 1920. – Silverstream, Wellington, 1999.) sin Zlarinjana Stjepana Bebana i Margaret Anne Slattery. Zbog visine su ga zvali ‘’Big Beb’’, ali je ostao u sjećanju kao velik po visini, velik po idejama i velikoga srca.
Eric Urlic (Wellington, 1927. – Wellington, 2017.) sin Drašničana Josipa Urlića i Ellen Jane Croton.
Bernard Francis Vella (Wellington, 1933. – Wellington, 1995.) sin Ivana i Mary McLeod, koji je osamnaest godina radio kao profesor matematike, a tek onda je postao pomoćni svećenik. Bio je poznat po uzrećici: Promisli, pa reci!
Mark Beban (Greymouth, 1940. – Wellington, 2005.) sin Johna Bebana podrijetlom sa Zlarina i Maureen Rohloff. Bio je poznati igrač kriketa, pa je njegovo zaređenje svih iznenadilo.
Gregory Paul Sweet (Blenheim, 1954.) unuk Ivana Cvitanovića iz Drašnica.
Msgr Ante Klarić je pri kraju svoje misije objavio knjigu o povijesti Hrvatske katoličke misije u Aucklandu, a kao osamdesetogodišnjak se vratio u Split 2006. godine.
Nakon njegovog odlaska, želji hrvatskih vjernika da služi misu na hrvatskom jeziku, spremno se odazvao jedan svećenik Aucklandske biskupije, podrijetlom Poljak.
Svakako treba spomenuti i časne sestre koje su rođene na Novome Zelandu i dale su svoj doprinos katoličkoj zajednici na otoku. Bile su to:
Andrea Jurisich, kći Korčulanina Nikole Juršića, koja je do 1997. služila na Papui u Novoj Gvineji, da bi se potom vratila u Auckland.
Benedict Iva Tolich (Dargaville, 1927.) kći Ivana Tolića iz Radovića kraj Drašnica.
Barbara Tolich (Dargaville, 1936. – Mission Bay, 2017.) još jedna zaređena kći Ivana Tolića.
Mary Stephen Vella (Auckland, 1927. – Auckland, 1964.) kći Šime Vele iz Podgore, umrla je mlada od leukemije.
Ruth Vella (Auckland, 1929.) sestra Mary S. Velle, aktivna je u Wellingtonu.
Marie June Nola (Auckland, 1928.) kći Mate Nole iz Podgore.
Kathleen (Kate) Franich (Whangarei, 1935.) po ocu iz Vrgorca.
Hrvatsku katoličku misiju su tijekom godina posjetili visoki crkveni dužnosnici poput kardinala Franje Kuharića i Vinka Puljića, biskupa Josipa Arnerića, nadbiskupa Marina Barišića i Josipa Bozanića, te samog pape Ivana Pavla II.
Posjet kardinala Franje Kuharića Aucklandu 1980. godine. S Lijeva su Michael Pervan ikonograf, don Mihovil Shirres, Kardinal Franjo Kuharić, msgr Jure Marinović, Vladimir, Stanković generalni vikar Zagrebačke nadbiskupije i ostali (arhiv Branke Bezić Filipović).
Kroz 120 godina djelovanja Hrvatska katolička misija u Aucklandu je obavila važan zadatak okupljanja hrvatske zajednice, poticanja osnivanja hrvatskih društava i Caritasa. Misionari su bili velika potpora pojedincima i njihovim obiteljima, bilo da se radilo o dnevnim problemima, krštenjima, vjenčanjima i sprovodima ili njegovanju hrvatskih običaja i kulture. Isto tako, bili su važan faktor u očuvanju hrvatskog jezika koji se u iseljeništvu neminovno gubi.
[1] Knjiga je objavljena u Splitu 2021. u izdanju Naklade Bošković (uvod od str.
[2] Maorski naziv za Novi Zeland ili na njihovom jeziku Te Tari Tatau
[3] Branka Bezić Filipović: Susret svjetova Hrvatska Novi Zeland, Naklada Bošković, Split, 2006., str. 1
[4] Vinska kaluzula je bila trgovačka odredba koju su 1891. sklopile Austro Ugarska Monarhija i Italija, kojom je dozvoljen uvoz talijanskih vina uz minimalne carinske pristojbe. Time je dalmatinskim proizvodima bilo oduzeto unutrašnje austrougarsko tržište, što je dovelo do propasti dalmatinskog vinogradarstva. Bio je to jedan od brojnih razloga za iseljavanje.
[5] Kao pod 3, str. 24
[6] Msgr Ante Klarić, History of the Croatian Catholic Mission in Auckland, New Zealand (1904. – 2004.), Auckland, 2004., str. 160
[7] Kao pod 3, str. 27
[8] Kao pod 3, str 69.
[9] Isto kao pod 3, str. 70
[10] Novo doba, Split, 22. 08. 1930., br. 199., str 4
[11] Novo doba, Split, 30. 12. 1930., br. 299., str. 3
[12] Novo doba, Split, 07. 11. 1931., br. 261., str. 8
[13] Novo doba, Split, 02. 03. 1935., br. 52, str. 4
[14] Novo doba, Split, 14. 02. 1934., br. 538., str. 4
[15] Novi iseljenik, Zagreb, 1937., br. 8
[16] Novi iseljenik, Zagreb, 17. 04. 1937.
[17] Novo doba, Split, 22. 12. 1937.
[18] Hrvatski iseljenik, Zagreb, 28. 02. 1940.
[19] Kao pod 5, str. 158
Autorica: Branka Bezić Filipović