Hrvati su pronalazili svoj identitet pisanjem.
Kroz maštu i kreativnost prevladavali su probleme teškog života.
Antonio Skarmeta
Pod Andama kad zaredaju smrti, duž Jadrana pale se uljanice.
Ante Zemljar
Ono što je zapisano, oteto je zaboravu. Uspomene iz starog kraja, koje su se prenosile s koljena na koljeno, pisci hrvatskog porijekla ugradili su u svoju literaturu. Mada udaljena kilometrima od matične domovine, ta literatura dio je hrvatske kulturne baštine.
Kada sam postala svjesna postojanja brojnih pisaca hrvatskog porijekla u svijetu, došla sam na ideju da 2006. godine napravim izložbu Da se ne zaborave…o piscima s jadranske obale u prekomorskim zemljama. Moja je namjera bila sjetiti se što više naših sugrađana koje je sudbina odvela na sve strane svijeta, a koji su se latili pera, bilo da su pisali romane, pjesme, priče, povijesne i stručne radove ili da su se bavili novinarstvom. Nisam ih dijelila na male i velike pisce, smatrala sam vrijednima sve one koji su se literarno izrazili na bilo koji način, a u čijim venama teče ili je tekla hrvatska krv, dok sam stručnjacima ostavila da procijene književnu vrijednost njihovih uradaka. Tijekom mog istraživanja došla sam do spoznaje da se najviše pisaca hrvatskog porijekla nalazi u Čileu gdje sam ih uspjela sam popisati dvjesto.
Moj je mali katalog[1] dugo bio jedini izvor podataka o piscima hrvatskog porijekla te se nekako samo po sebi nametalo da bi ga trebalo proširiti i pretvoriti u knjigu. Dugo sam odgađala uhvatiti se u koštac s prikupljenom materijom, zbog brojnih drugih obaveza, ali nakraju sam uspjela i objedinila sve fotografije, tekstove, crtice i podatke u knjizi pod naslovom ‘’Čileanski pisci hrvatskog porijekla’’ koja je objavljena u Splitu 2018. godine u izdanju Naklade Bošković.
U međuvremenu, 2012. godine u Čileu, akademik Cedomil Goic Goic objavio je svoju knjigu Bibliografia de autores Chilenos de ascendencia Croata. On je u svom djelu popisao oko 170 autora hrvatskog porijekla, iz svih sfera znanosti i umjetnosti u razdoblju od 1888. do 2012. godine. Njihovih djela ima ukupno oko 1200. U uvodu se akademik Goic osvrnuo na činjenicu postojanja hrvatske literature u Čileu od prvog registriranog autobiografskog romana Artura Givovicha (1855. – 1905.) gdje je pisac opisao svoje viđenje rata na Pacifiku, u kojem je i sam sudjelovao. Goic je skrenuo pažnju na neprekidan niz naših pisaca, koje je vremenski podijelio u grupe. Najstarijih je nekoliko pisaca djelovalo do 1905. godine, a njih nasljeđuju oni rođeni između 1905. i 1919. godine. Generacija rođena iza 1920. godine počela je ostavljati traga na literarnoj sceni pedesetih godina prošlog stoljeća, dok se sedamdesetih godina počinje osjećati nazočnost rođenih iza 1940. godine. Na ovaj način, sve do današnjih dana, svakih dvadeset godina stasa nova generacija pisaca s novim temama, pogledima, interesima i razmišljanjima. Važno je napomenuti i podatak da su djela njih devetero prevedena i na hrvatski jezik.
Poštujući Goicev trud, nisam htjela iskoristiti njegovu knjigu za nadopunu svog popisa, već sam mu ponudila koautorstvo, što je on sa zadovoljstvom i ponosom prihvatio. Namjera mi je bila ta da knjiga ima karakter antologije i biobibliografije kako bi hrvatska javnost dobila malo bolji uvid u fantastično literarno stvaralaštvo u Čileu, koje nosi i naša obilježja, a u Hrvatskoj je nedovoljno poznato. Kako kaže hrvatski književnik Ante Zemljar, koji je jedno vrijeme boravio u Čileu (1922. – 2004.): Sudbina predaka taložila se kroz sjećanja i priče na novo potomstvo i danas im se javlja u brojnim slikama unutar njihovih obiteljskih gnijezda. A kad ne dolazi iz priče i sjećanja, u ljudskoj je prirodi da istraživanjem popuni prazninu u napuklom lancu spoznaja o svojim ishodištima.
Prvi pisani tragovi, koji su nam stizali sa svih strana svijeta, bila su pisma naših iseljenika Jurju Kapiću, uredniku splitskih novina Pučki list s kraja 19. stoljeća. Njihova literarna vrijednost možda jest upitna, ali ona sentimentalna je neosporiva i nemjerljiva, stoga su i autori tih pisama spomenuti u ovoj knjizi. Oni su zapravo prvi naši dopisnici koji su nam prenijeli priče iz prve ruke, koje su danas vrijedni dokumenti i slika tadašnjeg vremena.
Novine su na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće odigrale važnu ulogu u životu iseljenika, kao jedini dostupan medij i izvor informacija. Prve hrvatske novine u Čileu pojavile su se u Antofagasti 1902. godine. Urednik i izdavač bio je Nerežišćanin Ivan Krstulović a zvale su se Sloboda. Nedugo zatim, 1905. godine, počele su izlaziti i Male novine u Punta Arenasu, oko tri tisuće i tristo kilometara južnije. Pokrenuo ih je Petar Gašić porijeklom iz Orašca kraj Dubrovnika. Za razliku od Slobode, Male novine s kraćim prekidima izlaze sve do danas. Novine se, iako su pisane na španjolskom jeziku, bave se hrvatskim temama. Osim Malih novina u Punta Arenasu do Prvog svjetskog rata izlazile su i novine: Domovina (1908. – 1910., i 1913. – 1916.), Novo Doba (1910. – 1911.), Dom (1911. – 1912.) i U pustoši (1911.). U početku su sve novine pisane isključivo na hrvatskom jeziku i bile su namijenjene samo za Hrvate, koji su bili brojni u Čileu, ali nisu još dovoljno dobro poznavali španjolski jezik.
Ali, kako to dolazi s asimilacijom, materinski jezik se prestao koristiti i pao je u zaborav. Ostali su samo neki izrazi i termini koji su se često koristili u svakodnevnom životu, pouke koje je govorila nona, i tu i tamo poneka psovka. Jezik kojim je napisan najveći dio literature naših pisaca iz iseljeništva, najčešće je jezik države doseljenja, u ovom slučaju to je španjolski jezik. Došavši u Čile iz civiliziranih sredina, naši ljudi su morali raditi na njih ponižavajuće poslove, pa su nastojali velikim trudom što prije izaći iz te nemile situacije i steći ugled i povjerenje u društvu. Svoju su djecu, za razliku od ostalih naroda, umjesto na rad slali u školu, pa je stasala nova obrazovana generacija koja se i literarno više izražavala. Žena je u akademskim i literarnim krugovima u početku bilo malo, pošto je obrazovanje tada bilo rezervirano samo za muškarce. Usprkos tome, one čiji talent nije imao spol, uspjele su upornošću i radom zasjesti na svojevrsni tron koji im je osigurao vječnost.
U knjizi sam, abecednim su redom, predstavila 303 čileanska Hrvata koja su se bavila pisanjem, počevši od vremena doseljavanja do danas, u rasponu od 130 godina. Većina njih porijeklom je s otoka Brača, a rođeni su uglavnom u Punta Arenasu i Antofagasti. Mnogi su svoje uspjehe postigli u Santiagu. Svi njihovi literarni uradci imaju određenu vrijednost, bilo da se radi o značajnim književnim ili znanstvenim djelima, crticama o nekoj obitelji, intimnim dnevnicima i autobiografijama ili pjesmama, svi oni spadaju pod dokumente jednog vremena. Tu je i dojmljiv popis od sveukupno 23 čileanska akademika hrvatskog porijekla, što dopisnih, što punopravnih članova, najvećim dijelom pisaca i onih koji se bave pisanjem stručne literature. U knjizi je popisano 1 133 naslova.
Ante Zemljar komentira postojanje ovolikog broja pisaca hrvatskog porijekla u Čileu konstatirajući: Ako biološki procesi imaju nečeg zajedničkog s duhom i aktivnošću potomaka, tada se gen s poetskog Hvara i Brača ovdje u punom zamahu prometnuo u fenomen književnosti i umjetnosti, a o kojem, u nekoj dostojnoj i preglednoj cjelini do danas, ni čileanska kulturna javnost, reklo bi se, nije obaviještena a hrvatska još manje, nikako. Ako samo nabrojim najreprezentativnije pisce koji su se javili posljednjih godina – iz druge i treće generacije hrvatskih doseljenika – to je impozantan broj na koji je Čile ponosan, ali jednako bi trebala biti i njihova stara domovina koja može žaliti što nisu na njenim obalama: no ona će se u neminovnosti nametnute sudbine danas isto tako ponositi smatrajući da je preko njih Čileu i svijetu poklonila dio svog duha koji se ovdje sretno i bogato razvio. Tvrdim: duh porodice koja ima potomstvo, ne završava smrću djeda ili oca; on se produžuje ukopan u mnogoj pori daljnjeg života njihovog potomstva.
Branka Bezić Filipović
[1] Branka Bezić Filipović: Da se ne zaborave…o piscima s jadranske obale u prekomorskim zemljama, HMI Split 2006. godine