Danas, 3. srpnja 2024., moj ujak Frank (Dundo Frank) slavi svoj 100. rođendan. Nekoliko dana ranije, 30. lipnja, proslavili smo tu veliku obljetnicu u njegovom domu u San Franciscu, okruženi obitelji i prijateljima.
Ovako je napisao njegov nećak Ned.
Ned sjedi sa svojim ujakom Frankom (Dundom Frankom) na njegovom 100. rođendanu. Dundo nosi bejzbolsku kapu s natpisom: ”Ne izgledaju svi ovako dobro sa 100.“ Nazvao me mjesec dana ranije sa specifičnim zahtjevom – htio je kapu koja će obilježiti njegovih stotinu godina. Danas ju je ponosno nosio. Nas dvojica smo jako bliski, redovito razgovaramo telefonom svaki tjedan i poznajem mnoge priče iz njegova života.
Frankova najstarija kći, Teresa, ovako je ispričala životnu priču svoga oca, svima poznatog pod nadimkom „Lale“:
Htjela bih reći nekoliko riječi o njegovu životu, iako će to biti tek vrh ledenog brijega njegove bogate životne povijesti.
Zvali su ga oduvijek Lale (izgovara se „Lale“). To je bila njegova prva riječ, čak prije „mama“, i nadimak je ostao. Pošta mu i danas dolazi na ime Lale. On je jedini Lale u Lumbardi, a ujedno i prvi muškarac iz sela koji je doživio 100 godina.
Lale je rođen 3. srpnja 1924., nakon Prvoga svjetskog rata, u tadašnjoj državi pod imenom Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca. Putovalo se tada pješice ili na magarcu. U kućama nije bilo kuhinja niti kupaonica, struje ni tekuće vode – sve to došlo je u selo tek krajem 1950-ih. Jedina cesta na otoku bila je uska zaprežna cesta od Lumbarde do Korčule, duga svega sedam kilometara.
Laletov pra-ujak bio je prvi iz obitelji koji je emigrirao u Sjedinjene Države, još prije prijelaza stoljeća, a put brodom trajao je tri mjeseca. U sljedećoj generaciji mnogi su krenuli istim putem, ovoga puta parobrodom. Laletov otac, Nikola, otišao je 1924., kad je Lale imao svega tjedan dana, ostavivši za sobom staru majku, suprugu Terezu Musić i četvero djece. Lale je svoga oca prvi put upoznao tek sa 30 godina. Nikola je, unatoč velikim teškoćama za vrijeme Velike depresije, nastojao iz Amerike uzdržavati obitelj i što prije ih sve preseliti k sebi. No u tome ga je spriječio Drugi svjetski rat.
Uspio je 1939. dovesti Laletovu stariju sestru i brata, no nakon toga zbog rata nije bilo više nikakve komunikacije s obitelji. Lale je tada postao glava kuće, pomažući majci u brizi o domaćinstvu i baki. Godine 1943., u dobi od 19 godina, bio je prisilno mobiliziran i proveo je dvije i pol godine kao partizan u Titovoj vojsci.
Zbog završenih šest razreda osnovne škole i tri godine zanatske škole, postao je radio-telegrafist zapovjednika divizije. Prošao je i specijalnu obuku, što ga je poštedjelo prve crte bojišnice. Tijekom te dvije i pol godine nikad nije spavao u krevetu, a jedino prijevozno sredstvo bile su mu njegove vlastite noge.
Nakon povratka iz vojske, Lale je bio vrlo popularan mladić u selu. Brat Mate poslao mu je harmoniku koju je naučio svirati „na sluh“, pa je nakon rata ponovno vratio glazbu i ples u selo. Glazba mu je i danas velika ljubav, a obožava i pjevati. Dvanaest godina svirao je trombon u mjesnoj limenoj glazbi.
Po završetku rata, njegov otac ponovno je podnio zahtjev za preseljenje ostatka obitelji u Oakland. Majka je Lumbardu napustila 1950., a Lale ju je 1958. slijedio sa suprugom Evom Glassner, koju je oženio 1952., te dvije kćeri – mnom i sestrom Lydiom. Bio je to dug proces dobivanja dokumenata.
Nakratko smo živjeli u Oaklandu, ali u San Franciscu je pronašao posao u postolarskoj radionici u robnoj kući White House na Union Squareu. Iako nije govorio engleski, primljen je nakon samo jednog dana – njegova vještina govorila je sama za sebe. U to su vrijeme Lale i Eva dobili i dva sina – Chrisa i Franka.
Nakon dvije godine, otvorio je vlastitu radionicu na uglu Haight i Fillmorea. Bio je radišan, domišljat i samostalan – vodio je posao bez znanja jezika. No, kako kaže: ‘’Od prvog dana znao sam brojati novac.“ Tri godine kasnije, preselio je radionicu na Taraval i 19. aveniju, gdje je radio sve do mirovine u 65. godini.
Od vinogradarstva se oprostio u 70. godini. Godinama je pravio izvrsno vino, a obje kuće u kojima smo živjeli imale su vinske podrume. Tijekom života volio je putovati – obišao je 27 američkih saveznih država, Kanadu, Meksiko, Novi Zeland, Europu – a podsjetio me i da ne zaboravim Australiju. No njegovo omiljeno mjesto za povratak bila je Lumbarda – tamo, kaže, odmara dušu. Ondje je putovao čak 50 puta. Tvrdi da mu je jedna noga u San Franciscu, a druga u Lumbardi.
Lale je živio dug, bogat i uzbudljiv život. Toliko je puta izbjegao smrt da vjeruje kako ima anđela čuvara. Od gutanja čavla kao dijete, do propuštenog vlaka koji je dan kasnije doživio požar na putu od Splita do Beograda, ili kada mu je vjetar srušio dimnjak tik pred lice na Taravalu, pa sve do ratnih epizoda – poput plivanja od otoka do otoka noseći poruke, pazeći da ga neprijatelj ne opazi i ne upuca.
Netko ga je očito čuvao. Kaže da je njegova baka puno molila za njega. Osim anđela čuvara, Lale iznimno cijeni sve ljude u svom životu – one koji su preminuli i one koji su još tu, uključujući svojih šestero unučadi i devetero praunučadi. Sve vas koje voli i s kojima voli ostati u kontaktu, kako i sami znate.
Informacije smo primili od Nade Pritisanac Matulich iz san Pedra u Kaliforniji, jer je gospodin Kriletich donirao svoju kravatu za projekt Kravate istaknutih Hrvata i Hrvatica iz iseljeništva, koji je ona pokrenula.
Informacije o obitelji Kriletich iz Geni.com:
| Nikola Kriletich (1896 – 1962)
Croatian: Kriletić |
||
| Birthdate: | April 27, 1896 | |
| Birthplace: | Lumbarda, Općina Lumbarda, Dubrovačko-neretvanska županija, Croatia | |
| Death: | April 18, 1962 (65) Alameda, California, United States |
|
| Place of Burial: | Alameda, California, United States | |
| Immediate Family: | Son of Mate Kriletić and Zuva Kriletić Husband of Tereza Kriletich Father of Zuva Nobilo; Private; Matthew Kriletić and Frank J Kriletich Brother of Manda Ivka Kriletić; Boze Kriletich and Roko Kriletić/Kriletich Half brother of Manda Maria Kriletić; Božo Kriletić; Jakov Kriletić; Jakovica Maria Nobilo; Tereza Doma Kriletić and 4 others |
|