Prva Južnoamerička turneja: revolucija i sportski uspjesi
Suradnja Hajduka s iseljeništvom započela je davne 1931. godine za vrijeme prve turneje bijelih u Južnoj Americi. Pripreme za ovaj povijesni pohod trajale su dvije godine, a okončale su kada je iz Lime došao u Split Marko Marinčević i preuzeo ulogu menadžera.
U Parizu pred put
Na dugo putovanje, ispraćeni navijačima, Hajdukovci su krenilu iz Splita u Zagreb, a odatle u Pariz pa do francuske luke La Rochelle – La Pallice gdje su se ukrcali na parobrod Oropesa koji ih je preveo preko Atlantika i Panamskim kanalom na Pacifik. Trebalo im je 22 dana da dođu od Pariza do Lime, a istim brodom su putovali engleski princ od Walesa i princ George, otac buduće kraljice Elizabete II. Tijekom kratkog zaustavljanja na Jamajci, Hajdukovci su odigrali jednu utakmicu i zadivili gledatelje pobjedom, pa je u New Jamaica Times pisalo da su Europejci svojom filigranskom igrom ostavili silan dojam.
U peruanskoj luci Callao, koja je danas predgrađe Lime, priređen im je veličanstven doček. Došlo je oko 1000 ljudi, sportaši i skoro cijela hrvatska kolonija na čelu s konzulom Ćurlicom. Prva utakmica protiv Alianze prošla je loše, ali sljedeća protiv jakog kluba Universidad, Hajduku je pobjedom otvorila vrata Južne Amerike.
U Limi su bijeli doživjeli političku dramu – bilo je opsadno stanje, jer se spremao državni udar. Borbe su se vodile dva kilometra od njihovog hotela i našavši su se u vrtlogu revolucije, momčad Hajduka morala je produžiti boravak u Limi dva tjedna duže. Zbog tih nepredviđenih okolnosti kroz mjesec dana boravka odigrane su svega tri utakmice.
Kada je postalo sigurno putovati, napustili su Peru i otišli u Čile. Iskracli su se u lučkom gradu Tocopilli odakle su nastavili automobilima put Antofagaste, a u susret su im došli brojni iseljenici pa se 10 km ispred grada formirala povorka od pedesetak automobila s tamburaškim orkestrom. Unatoč tome što su utakmice bile odigrane na pjeskovitom terenu, na koji Splićani nisu bili navikli, to ih nije spriječilo da odnesu pobjedu. Nije nedostajalo ni zabave, a rastanak s Antofagastom je bio upečatljiv. Na obali ih je došlo ispratiti oko 2000 ljudi, a kako je pisao Hajdukovac Šime Poduje: Nisu, naravno, falile ni naše divne zemljakinje, čije crne oči neće mnogi od nas zaboraviti. Mejra, Marica, Danica i druge, stajale su na obali pozdravljajući ‘bijele’, od kojih se mnogi nadaju da će krasne senjorite jednom natrag u Split…
Utakmica u Antofagasti
Posjet Čileu je završio u Santiagu, gdje je Hajduk odigrao četiri utakmice. Čileanski tisak je sa zanimanjem pratio gostovanje Hajduka. Isticali su da u redovima bijelih ima čak 11 studenata, pa su ih proglasili najkulturnijom momčadi koja je došla na Pacifik. Onako, uz put Hajdukovci su odigrali i jednu vaterpolo utakmicu protiv tamošnjih akademika koje su s rezultatom 2:1 pobijedili pred 1000 gledatelja. Nakon utakmice im je bio priređen banket na kojemu je Hajduku uručen pehar Ministarstva sporta, a igračima medalje. Tisak ih je opet hvalio i nazvao vitezovima novog vijeka.
Santiago de Chile
Santiago de Chile i utakmica s Colo Colom (Lemešić s rukama u zraku)
Slijedio je odlazak u metropolu južnoameričkog nogometa u Buenos Aires, gdje je svake nedjelje preko 200 000 ljudi pratilo razne nogometne susrete. U to vrijeme tamo je živjelo oko 4 miljuna stanovnika (danas 13 miljuna), što nije bijelima predstavljalo problem jer je među njima bilo dosta Splićana. Prva je utakmica odigrana s klubom San Lorenzo, a s klubom River Plata je bila odgođena zbog štrajka. Bijeli su iskoristili pauzu i otišli u Rosario igrati protiv Newell’s Old Boys, jedne od najboljih momčadi u Argentini. U novinama Democracia Argentina i Rosario ponovo su pisane pohvale na račun naše momčadi, dok se kod kuće, u domaćem tisku pojavilo raznih loših, kako je podvukao Šime Poduje, i neistinitih komentara od strane anonimnog autora.
U planu je bilo odigrati još jednu utakmicu u Montevideu ali je iz Splita došao brzojav da se moraju vratiti natrag zbog državnog prvenstva. Zanimljivo je za dodati da je turneja koštala gotovo milijun ondašnjih dinara. To je bio velik novac pa se inžinjer Fabjan Kaliterna morao zadužiti kod jednog iseljenika da bi se mogli vratiti kući. Poslije je taj dug uglavnom sam podmirio.
Povratak u Argentinu i osvajanje Ekvadora
Nije prošlo dugo, a Hajdukova prva momčad se vratila u Argentinu još samo jednom i to 1953. godine. Tada ih je primio i sam Juan Peron, tadašnji predsjednik države, koji im je na raspolaganje stavio i vlastiti zrakoplov da mogu vidjeti Argentinu. U Buenos Airesu su odigrali dvije utakmice i to jednu neriješeno s Boca Juniors čime su razbili mit da Boca mora svakoga pobijediti. Zanimljivo je da se utakmica odigrala kasno po noći i da je to bila prva ikada snimana noćna utakmica. Druga utakmica s Huracanom je morala biti prekinuta zbog uragana popraćenog velikom kišom, a Hajduk je poveo 1:0. Ritam života Južne Amerike je drukčiji od našega, pa su sve utakmice bile prekinute zbog karnevalskih svečanosti. Hajduk je pauzu iskoristio za otići u Čile, gdje su uspjeli odigrati tri utakmice.
Buenos Aires, 1953. i Hajdukovci s presjednikom Peronom
Vrijedno je spomenuti još jedno gostovanje prve momčadi Hajduka koje je organizirano u centralnoj Americi 1969. godine, koje je obuhvatilo Gvatemalu, Kostariku, Kolumbiju i Ekvador. Prva utakmica je odigrana u Gvatemala Cityju gdje je u to vrijeme živjelo 600 000 stanovnika mahom Indijanaca, dok je naših ljudi bilo svega dvanaestero. Uglavnom su bili dobrostojeći, a Splićanin Cicilijani je imao svoju tvornicu. Prilike u državi su bile nestabilne, a vojska na ulicama bila je pod ratnom opremom. Odigrane su dvije utakmice, jedna protiv reprezentacije Gvatemale viceprvaka centralne Amerike, ali nije bila dorasla Hajduku.
Sljedeća destinacija bila je Kostarika, gdje su bijeli oduševili gledatelje jer je svaki igrač na prsima imao po jedno slovo i kada su se poredali moglo se pročitati Viva Costa Rica. Nakon utakmice su ih na ramenima iznijeli s terena.
Potom je Hajdukova momčad otišla u Kolumbiju u glavni grad Bogotu smještenom na 2660 metara nadmorske visine, što je tražilo i izvjesnu prilagodbu, ali to se nije loše odrazilo na terenu.
Turneja je završila još visočije, na 2850 metara nadmorske visine, u Quitu glavnom gradu Ekvadora, gdje je Hajduk odigrao dvije utakmice. Prva utakmica protiv ekipe America završila je neriješenim rezultatom, dok je u drugoj utakmici Hajduk slavio pobjedu rezultatom 3:1 protiv momčadi Liga Deportiva Universitaria.
Hajduk u Quitu
Ova sportska epizoda možda bi ostala tek neznatna bilješka u povijesti Hajduka, da njihova izvanredna igra nije ostavila tako snažan dojam na lokalnu publiku u Quitu. Toliko su oduševili Ekvadorijance da su oni odlučili osnovati nogometni klub pod nazivom Hajduck-Quito, što predstavlja rijedak i zanimljiv primjer kako sportski uspjeh može nadahnuti formiranje novog kluba u čast gostujuće momčadi.
Zanimljivo je napomenuti da u Quitu živi relativno malo Hrvata, pa su klub Hajduck–Quito osnovali lokalni Ekvadorijanci. Juniori Hajduck-Quita, 1978. godine, postali su prvaci države, nakon uvjerljive pobjede nad ekipom Titana rezultatom 8:1. Ovaj uspjeh nije prošao nezapaženo; novine El Tiempo opisale su ih kao nogometaše budućnosti, čime su im predvidjele svijetlu sportsku karijeru.
Posebno se ističe činjenica da je u klubu Hajduck-Quito svoju karijeru započeo Alex Aguinaga, koji je kasnije postao najbolji nogometaš Ekvadora svih vremena. Aguinaga je tijekom svoje karijere odigrao 708 utakmica i postigao 132 pogotka, čime je ostavio dubok trag u povijesti ekvadorskog nogometa.
Danas klub djeluje pod nazivom SC Hajduk, nastavljajući tako sportsko naslijeđe koje je započelo prije više od pola stoljeća. Ova priča svjedoči o neobičnom, ali snažnom utjecaju kojeg je splitski Hajduk ostavio na nogometnu scenu Ekvadora, pokazujući kako sport može premostiti kulturne i zemljopisne granice, stvarajući trajne veze između različitih naroda.
Sport kroz vrijeme
Hajdukove prekomorske turneje, koje svjedoče o jedinstvenoj vezi splitskog kluba s iseljeništvom, završile su 1990. godine. Nogomet je bio više od igre, bio je most među narodima i zajednicama. U eri bez modernih komunikacija, sport je spajao ljude i bio je prilika za druženje. Putovanja su trajala tjednima, a utakmice su bile pravi spektakli.
U današnjem vremenu, obilježenom brzim ritmom i komercijalizacijom, nemoguće je zamisliti dvomjesečne izostanke s domaće scene. Nogomet je postao biznis, igrači se ne zadržavaju dugo u klubovima, a veze s navijačima su površnije.
Priče o Hajdukovim pustolovinama ostaju podsjetnik na vremena kada su sport i emocije bili neraskidivo povezani. One su oblikovale Hajduk kao klub i kao simbol zajedništva i ponosa među navijačima diljem svijeta.
Upravo zato ove povijesne turneje, koje su ostavile neizbrisiv trag, simboliziraju jednu ljepšu romantičnu stranu nogometa.
Autorica: Branka Bezić Filipović