Hrvati na Aljasci

Američka savezna država Aljaska odvojena je od SAD-a kanadskim teritorijem. Kraj 19. stoljeća bilo je pionirsko vrijeme ribarenja na Aljasci. Lovio se losos, a prvi hrvatski ribari tamo su bili Komižani. Robert Henning u svojoj monografiji o povijesti lova na losose na Aljasci kaže: Ta vremena pamtimo kao užasna. Ketchikan (smješten je na jugu Aljaske) je bio glavni grad ulova lososa u svijetu, gdje je 14 tvornica radilo tri mjeseca bez prestanka.

Većina ribara nije živjela na Aljasci, već su tamo dolazili sezonski za vrijeme nekoliko ljetnih mjeseci, dok bi u jesen lovili u vodama okolice Seattlea. Do početka svibnja svi brodovi bi trebali biti pripremljeni, obnovljeni, mreže pokrpane i nabavljene nove za otvaranje ribolovne sezone. To se obavljalo u matičnim lukama Bellinghamu, Tacomi, Everettu i drugima u državi Washington, kojima je opremanje posada bio veliki izvor zarade. Svojim malim brodovima ribari bi se uputili na sjever put Ketchicana, ploveći maglovitim morem kroz prolaz pun stijena i oštrih grebena nasuprot Juneaua, pa na zapad na olujno otvoreno Beringovo more na Sjevernom Pacifiku. I sve to na vesla.

Zorno je to opisao Komižanin John Resich (Reskušić): U vrijeme kada smo lovili u Beringovom moru, nije bilo motornih čamaca, nego smo plovili na vesla. Čim bismo ustali, morali smo urinirati po rukama da bismo ih zagrijali, inače ne biste mogli micati prste. Ruke vam se ukoče od rada i zime. Ja nisam krupan čovjek, ali imam ruke kao Joe Lewis (američki bokser). Pa ipak, morao sam čizme uzimati zubima, jer nisam mogao rukama. To je za ne vjerovati. Bilo je nemoguće izdržati i nemoguće je povjerovati da to nije bilo zimi, nego ljeti, od svibnja do kolovoza. Napravili bismo 12 runda dnevno, a ljeti dan traje 24 sata. Spavali smo 3 – 4 sata dnevno.

To je postala svakodnevica Ivana Peratrovicha, koji  je došao s Hvara u Kaliforniju 1860. godine. Njegovo prezime se povezuje s obiteljskim nadimkom Paretović ili Valensolo, a za mjesto rođenja navodi se otok Hvar, Austrija. Teško je točno odrediti kako se zvao, zbog lošega sporazumijevanja i rukopisa onih koji su vodili knjige (Paretović, Petričević, Petrović ili slično). Da bi stigao u Kaliforniju, Ivan je morao ploviti do Mageljanovoga tjesnaca i oploviti skoro cijelu pacifičku obalu obje Amerike. Prema teško čitljivim dokumentima rođen je 26. 12. 1851. godine. Spomenut je kao šesnaestogodišnjak koji je došao u San Francisco u vrijeme kada je bila velika potražnja za ribarima. Upisan je u analima društva Slavonic Mutual Benevolent Society, osnovanoga 1857. Dobrotvorna društva bila su uobičajena u to vrijeme. Članovi su plaćali članarinu kako bi dobivali naknadu ako su bili bez posla ili bi se razboljeli. Društvo je s vremenom promijenilo svrhu i više se bavilo kulturom i baštinom, a trajalo je skoro 160 godina. I mladi Ivan se učlanio u Slavonic Society.

 

 

 

Peratrovich je radio na ribarskom brodu, koji se jednom prilikom nasukao na Aljasci na Seal Islandu, otočiću između otoka St. Paul i St. George u sklopu istočnih Aleuta, u Beringovom prolazu. Spasili su ga Eskimi i tamo se zadržao četiri mjeseca.

 

 

Nakon toga ga je ruski kuter odvezao u Sitku na Aljasci. Prema kazivanju njegova sina Roberta, koje je 1972. objavljeno u Urban News iz Anchoragea, John je zatim kanuom krenuo u Victoriju u Kanadi, ali se na putu zaustavio u Klawocku. Tamo je odlučio i ostati jer je bio jedini koji je znao izrađivati ribarske mreže pa je započeo raditi u tvornici za konzerviranje lososa. Oženio je princezu plemena Tlingit, koja je bila znatno starija od njega, ali to nikomu nije smetalo. Ona je već prije bila udana i imala je troje djece. Ivanu je rodila četiri sina. On se poslije ponovno oženio i postao je ključna osoba tvornice pa su na etiketi Family brands otisnuli njegovu fotografiju, zajedno sa suprugom i njihovim kćerima. Etiketa je bila povučena nakon smrti jedne od djevojčica 1901. godine.

 

 

Ivan (John) nikada nije dobio američko državljanstvo, jer je Aljaska smatrana teritorijem, a starosjedioci nisu htjeli položiti zakletvu Sjedinjenim Državama. Proglašena je 49. saveznom američkom državom 1959. godine, dugo nakon Peratrovicheve smrti. Prilikom plovidbe između tvornice i sela Klawock prevrnuo mu se brod 1915. godine. Iako je bio spašen, podlegao je zatajenju bubrega uzrokovanoga izlaganju hladnom moru.

Iza sebe je ostavio treću suprugu i, kako se računa, 29 djece. Izgradio je veliku kuću iz koje su djeca odlazila tek kada bi se vjenčala. Ivana opisuju kao tamnoputoga niskog muškarca s brkovima. Jedina njegova fotografija je ona s konzerve. Prema pisanju Adama Eterovicha iz San Carlosa u Kaliforniji, Ivan je imao 525 direktnih potomaka. Pokopan je na Peratrovich Islandu, malenom otoku uz , nazvanom njemu u čast, na kojemu je smješteno gradsko groblje.

 

 

 

Ivanov sin Roy, diplomirani ekonomist, oženio je domorotkinju Elizabeth Wanamaker, rođenu 1911. godine. Zbog diskriminacije koju su doživljavali, jer se starosjedioce tretiralo kao građane drugoga reda, primjerice na nekim mjestima je pisalo: No natives or dogs (Zabranjen ulaz starosjediocima i psima), Elizabeth je iskoristila svoju pravničku vještinu i započela borbu za ljudska prava. Poznata je njena rečenica, koju je izrekla u Senatu: Tražiti da mi date jednaka prava značilo bi da je na vama da ih dajete. Umjesto toga pitat ću vas da mi prestanete uskraćivati ovo što svi ljudi zaslužuju.

 

 

 

Nije se zaustavila sve dok državni senat nije zakonom zabranio diskriminaciju. Umrla je od karcinoma 1958. godine, a 16. veljače proglašen je Danom Elizabeth Peratrovich za cijelu Aljasku. Iza nje su ostali suprug, sinovi Frank (kipar) i Roy Jr. (prvi registrirani lokalni građevinski inženjer Aljaske) te kći Loretta.

 

 

Autorica: Branka Bezić Filipović
Lektorirala: dr.sc. Ivana Kurtović Budja